Deda Đuro zajedno sa četvoro svoje braće u Šestu krajišku partizansku, a
baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na
Sutjesci u nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima a
prehodala je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata
su se upoznali i vjenčali.
Deda je prihvatio garnizonsku službu prvo na bugarskoj granici, pa se
moj stari rodio u Pirotu, a onda i na albanskoj granici, pa su stari i
stric odrastali u Tetovu. Kad su došli u Banja Luku 1960, pričali su
makedonski a jedva razumijeli srpsko-hrvatski. Bili su i do kraja ostali
istinski partizani i komunisti (a ne komunjare) koji su pazili svoj
komšiluk, prijatelje i uživali u zajedničkom životu sa svim ljudima i
narodima u Bosni. Što bi kod nas rekli – nisu se dali vagnuti u stranu
ni za jotu kad su došla ova nevjerna vremena. Nisu nikada bili vjernici,
niti se kod njih mogao osjetiti taj nacionalistički konstrukt srpstva.
Sad sa ovom pameću znam da su kao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima,
pravoslavcima, ali nisu tome pridavali politički značaj ili životnu
bitnost. Njihova etnografija, kultura i ekonomija življenja tokom 20.
vijeka je bila daleko od monolitnog i ujedinjavajućeg političkog
konstrukta svetosavskog srpstva koji je dopirao iz Beograda i Vojvodine
dvadesetih, tridesetih i ponovo osamdesetih i devedesetih godina – već
je bila istinski bosanska, ili još preciznije, autohtono
bosansko-krajiška.
***
Sjećam se bakinog komentara na slike
četnika i srpskih dobrovoljaca na barikadama u Hrvatskoj 1991. – Sine,
rekla mi je, evo opet ovih bradonja četnika i popova, a mislila sam da
smo mi to pobijedili jednom za svagda… Oni će nam svima glave doći…
***
I
deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaest je otišao u partizane, sa
doktorom Mladenom na Kozaru gdje je učestvovao u podizanju ustanka.
Preživio je prvu nacističku, ustašku i četničku ofanzivu na tu planinu.
Kada se vratio u selo Bistricu podno Prosare, počela je odmazda …
Ubijanja ili odvođenja zarobljenika, antifašista i seljana, u Staru
Gradišku i Jasenovac. Muškarce su odvozili u radne logore u Austriji i
Njemačkoj. Tako i mog dedu, no on je iz tog logora pobjegao nakon četiri
mjeseca i vratio se u partizane. Prvo u štajerske a onda ponovo na
Kozaru i dalje po Bosni.
***
Kad se sjetim svog djetinjstva,
neke svoje lične prošlosti, uvijek se sjetim doživljaja, slika i raje
iz dva banjalučka naselja u kojima sam odrastao – Rosulja i Borika.
Najljepša i najnostalgičnija sjećanja i slike su ipak iz radničkog
naselja i raje u Boriku, jer sam tu proživljavao one slatke prijeratne
tinejdžerske i gimnazijske godine. Vrbas, kajak, raja iz kluba… Mufta,
Muhamed, Sina, Smailaga, Albin, Boro, Pota… Takmičenja u kajaku na
rijekama širom bivše Juge… Zezancije sa rajom iz zgrade… Džimi, Smaja,
Roske, Darma… Prva zaljubljivanja i simpatije. Sjećam se djevojke sa
imenom Elizabeta Sotelo, zvali smo je Beti Bup. Samo njeno ime je bilo
dovoljno da mi uši otpadnu. Banja Luka i Borik mog djetinjstva u odnosu
na ovo sada, bile su šarolike, izmješane i stopljene oaze različitih
ljudi, imena, porodičnih priča, običaja i istorija, različitih vjera i
narativa, različitih temperamenata.
***
Sjećam se da je
pred sami rat u Banjaluci svako pokretao neki svoj mali biznis. Ljudi su
pravili i izvozili posteljinu, kožnu galanteriju i ko zna šta već…
Kafići i slastičarne su radili ko ludi, naročito oni borički od kafića
K4 preko Venecije, Moneta i Kajaka do Tilta, Džoja i Moskve… Bilo je
svega, sve dok nam nisu počeli obećavati da ćemo svi jesti zlatnim
kašikama. Tada je iz komšiluka isparilo više od polovine mojih
drugara…
***
U gimnaziju sam krenuo u jesen
1991. i prve šokove rata sam doživio u tim danima. Sjećam se kako su
moji drugari iz razreda nestajali jedan po jedan… A onda par dana ili
sedmica poslije neko donese haber u razred da se Selma, ili Valentin,
ili Mario više neće pojavljivati u školi i da su izašli iz Banjaluke. To
su za mene bile traume.
***
U gimnaziji su moju raju
prvi put popisivali po nacionalnosti. Negdje u maju 1992. profesor Mile
Sumrak, zamjenik direktora i član SDS, uleće u razred kod nas i kaže: –
Ajmo, djeco, napišite ovdje svoje ime i prezime i nacionalnost. I dade
da po razredu kruži taj obrazac. Dođe i do mene i tada sam prvi put
vidio da djeca nisu samo djeca već i Srbi, Muslimani i Hrvati. Bio sam
šokiran, nisam se mogao pomjeriti . Sad sa ovom pameću shvatam da je
popisivanje po nacionalnosti prvi korak u dehumanizaciji čovjeka. Ja
nisam znao kojoj kategoriji pripadam i kraj svog imena pišem –
Jugosloven. To čini i Bojan, drug do mene u klupi. Ode Sumrak sa
spiskom, ali se nakon nekog vremena vrati… Prozva mene i Bojana i kaže
nam da nacionalnost Jugosloven ne postoji, da ta država više ne postoji
i da se izjasnimo drugačije…
Kažem mu da ja ne znam šta drugo da napišem i da moram pitati majku.
…
Zbunjeno je izletio iz razreda… I sada razmišljam kako je simbolično
da je sav taj jad i čemer srpskog nacionalizma i rata u naš razred donio
čovjek koji se preziva Sumrak. Te 92. nestalo je pola mog razreda… a
tih godina i pola moje Banjaluke… Sumrak rata je počistio ulice,
naselja, sela, sjećanja… I sada nam srpski nacionalisti pokušavaju
prodati priču da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život… nikada
nisu ni postojali. I da je ovako bolje.
***
Početak rata za
mene predstavlja spoznaja da je moj burazer od strica Boris, dijete iz
mješovitog braka, iz kasarne JNA najednom završio na Vukovaru sa svojih
18 godina. Bio je tenkista, preživio je i kada se vratio krajem ’91.
imao je priče zbog kojih mi se sve to sranje zgadilo odmah na početku.
Pričao mi je: – Ulazimo mi tenkovima u Vukovar na samom početku… Ne
znam ni za šta, ni zbog čega, ali tu sam. Po tenku počeše zvonit meci, a
moja noga odmah pade sa gasa. Tenk stade a meni počeše suze ići niz
lice… Jebote, gdje me ovo guraju! … Cijela se kolona zaustavi, a
Šljivančanin urla na nas ko na robove…
***
Još te zime,
moj stari je uspio pokupiti sa fronta na Strugu kod Okučana, Andreju,
Beograđanina, doveo ga kući i meni rekao: Spremi ga, on danas ide kući
da ne bi poginuo. Bukvalno ga je skinuo sa oklopnjaka i u uniformi doveo
u Banjaluku. Momak je bio crn ko ugarak, imao je blata po kosi i u
ušima, oči su mu bile ko fildžani… i sav se tresao. Navuko je svoju
civilku koju je držao kod nas, stavio minđušu u uho i pravac Beograd…
Mislim da sada živi u Italiji. Njegova su vojnička pisma još uvijek kod
mene u kući.
***
Regrutovani Banjalučani svih nacija 1992. sve češće su se vraćali iz Hrvatske u kovčezima. Sjećam se kako se drvoredi kod parka Petar Kočić, na mom putu ka gimnaziji, sve više pune smrtovnicama.
***
Marta
1992. stari i ja smo išli na pecanje, na Plivu, sa tatinim kolegom
Zokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci kasetu Merime Njegomir i ubaci
drugu sa nekim četničkim pjesmama… Od Topole, od Topole… Oj, vojvodo
Sinđeliću itd… Pita ga stari: Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te
pjesme? A Zoka mu odgovori da je on njih oduvijek slušao. Ja se na
zadnjem sedištu Juga 45 u trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao
ranije, al’ na vokmen! Uhvatio sam ljutit tatin pogled u retrovizoru…
Dok sam trepnuo dobio sam po nosu. Ćutao sam dok se nismo vratili
kući… Stari me stavio pred sebe i reko da moram paziti šta pred kim
pričam… Taj njegov savjet nikad nisam poslušao.
***
Većina
Srba je prosto legla sa petokrakom a probudila se sa kokardom i ne
shvatajući šta im se dešava. Kad su shvatili, bilo je kasno i za njih i
za njihove familije. Sve ostale šprehe su bile samo traženje opravdanja
zašto su od partizana i komunista postali četnici i nacionalisti.
***
U
aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu žestinu srpskog
nacionalizma. Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su paravojne formacije
SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina i vrha SDS, a onda su
za to ubistvo u banjalučkim dnevnim novinama Glasu
okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate. Nama su u nekoliko navrata
poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i pratili
staru… Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli policijski
riješiti to ubistvo, ali taj slučaj nikada nije procesuiran na sudu.
Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa mnom u istom gradu. Da
apsurd bude veći, taj novinski članak koji je za ubistvo mog oca
inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimane i Hrvate optužujući za to
porodice Beganović i Klindić, napisao je naš porodični prijatelj –
novinar Boro Marić. Kad ga je stara pitala – Zašto Boro, bolan, lažete i
izmišljate? On je odgovorio: Moralo se! Nakon toga nismo imali više
kontakta sa njim.
***
Tog aprila 1992. počelo je
organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz
Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz
gimnazije… Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a
protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani ili
Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih
komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko
srpstvo.
***
Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju
gradom i tjeraju momke da se prekrste a ako ovi to ne bi znali ili bi
to uradili na „pogrešan“ način – tukli su ih. Sjećam se da su skidali
gaće momcima da vide da li su osunećeni ili nisu, pa ako jesu – tukli su
ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova, upadaju im u kuće, kako
ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode ko zna gdje…
***
Sjećam
se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno sa još nekoliko džamija tog
dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na okolnim zgradama i robnoj kući Boska
su popucala. Osim stakala na SUP-u, oni su znali da će džamije biti
rušene pa su pootvarali sve prozore… Ja nisam mogao vjerovati, nisam
želio vjerovati da se to desilo… Neki su slavili, neki plakali.
***
Sjećam
se dana kada su naše komšije Kalkani i moj drug Samir izašli iz
Banjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo poslije njih izašli su i
Džonlići. Samirov burazer se krio od vojske i praktično nije izlazio
napolje osim da promjeni mjesto skrivanja. Krio se i kod nas u kući. Bio
je floter – osoba koja živi po krajevima grada u kojem ga
neće prepoznati da je Musliman ili Hrvat… O da, stranci su imenovali i
ovu kategoriju ljudi.
***
Današnja Banja Luka ne liči na
onu staru. Nove srpske vlasti su još za vrijeme rata obrisale sve
muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva
ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u
Banjaluci i franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke
biskupije ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo
zatvarano i premlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred
ulice izrešetali imama džamije na Hisetama! U godinama poslije rata
porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture, skulptura
akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja i starih bosanskih
kuća… Skoro sve što je ostavština osmanske, muslimanske, katoličke,
austrougarske i naše bosanske naracije. Pod udarom zaborava su bili i
spomenici iz NOB-a, ali su par godina nakon rata vratili dio bista
narodnih heroja u Banjaluci, što nije slučaj u drugim sredinama. Sve što
ima bosansko-hercegovačko nasljeđe ili govori o nekadašnjem
interetničkom i zajedničkom životu je nepoželjno i pod udarom je
organizovane amnezije i ignorisanja…
***
Palili su arhive i
službene evidencije policije, sudova i opštine – isprva za novac i po
želji, a poslije rata sistematski i masovno. Količina toga što se želi
zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje
ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički
narativi i spomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji
(?), banu Milosavljeviću, dobila je i desetine novih pravoslavnih
crkava, neke na mjestima na kojima nikada nije bilo crkve. Srpske i
državne zastave Srbije se mogu vidjeti svugdje a zastave BiH samo na
institucijama BiH u gradu.
***
Moje istraživanje pokazuje
da su srpske vlasti u Banjaluci promjenili naziv 50 odsto ulica, njih
oko 240, brišući sve nesrpske narative a namećući samo srpske i
pravoslavne. Ljude, stare Banjalučane, možda najviše pogađaju ove
posljedice urbicida i kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro
svake ulice i na svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja
nosi naziv četnika iz Drugog svetskog rata, a kamoli nekom čovjeku kojeg
su srpske snage protjerale ili mu pobile najmilije.
***
U
zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine javni i medijski prostori,
politička arena i umovi mladih ljudi su do daske zatrovani srpskim
klero-nacionalizmom i etno-fašizmom. Uporedo sa tim Dodik i njegova
klika bjesomučno pljačkaju javni novac i resurse maskirajući svoj
kriminal nacionalističkim populizmom… Dodik i njegova bratija tajkuna
godinama izvlače novac i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku…
****
Ima
u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova nacionalistička sranja i
među njima sam stekao prijatelje… Pokušavamo da markiramo događaje i
mjesta i tako skrenemo pažnju javnosti na zločine istrebljenja i
genocida nad nesrbima u Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim
opštinama ove RS. Zajedno sa našim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima,
obilježavamo stratišta svih naroda u BiH, ali ja sam se fokusirao na
zločine nad nesrbima počinjene od strane srpskih snaga a u ime srpstva.
Zašto? Zato što će nam se pokoljenja stidjeti za ono što smo učinili na
pragu 21. vijeka. Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajući i
čisteći opštinu po opštinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru
odbrane tzv. srpske zemlje – obezvrijedile su srpske žrtve
Jasenovca, Jadovnog i drugih stratišta… Ginter Gras je lijepo govorio
Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjeno u
vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite
suze! Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji? Nema! Jer da ima –
ne bi Banja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer bi je se odrekli kao
najsramnijeg perioda u srpskoj istoriji… I ne bi taj grad bio centar
poricanja genocida i sistematskih zločina koje su srpske snage
počinile… Ne bi bio grad zaborava i amnezije svega što je nesrpsko…
***
Možemo
se svi mi pozivati i na čojstvo i na petokraku, i na Tita i na
partizane, ali naši ratni lideri su bili oberčetnici, obernacionalisti i
ludaci, a ova sadašnja vladajuća politička elita u tom mom gradu
Banjaluci, a bogami i u Srbiji, ne razlikuje se ideološki ni za jotu od
tih ratnih zločinaca… Samo su im metode i maske donekle
prefinjenije… Bojim se novih sukoba u Bosni.
O sagovorniku
Srđan
Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku
gimnaziju a potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a
nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na
Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu
Kulturolgije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i
balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv
kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi
i radi u Banjaluci.
Preuzeto sa Danas.rs