Da mogu, mrtvi bi ustali i poslali u tri lijepe i nelijepe sve one koji se busaju njihovim životima i na liniji koja bi trebala spojiti zauvijek razdvojeni Mostar bacaju kamenje i stijene u ime njihovih života.
Da mogu, i naši i njihovi mrtvi, i ovi i oni, postrojili bi i žive u mrtve pretvorili kada vide što to rade od njihove djece i njihove djece, kad vide da su rupe po kojima su se skrivali i u kojima su pogibali i dalje rupe i da se ne zatrpavaju nečim boljim i novim, nego se pune cvjetovima zla.
Da mogu, mrtvi nikada ne bi poginuli kada vide kako ih slave. Nisam protiv spomenika. Život je svetinja. Posebno onaj koji je ludo izgubljen u tuđim ratovima čije plodove sada netko gužva u svojem džepu i koji se prostire na stolovima tijekom predstava glumljenih pregovora za bolje sutra. No, način na koji ga današnji trovači prosipaju po ulicama i stolovima obična je prljava i podla igra ranama onih čiju prazninu ne može popuniti stotine spomeničkih kamenih gromada.
Mrtvi se opet, po pravilu bosanskohercegovačkog uzgoja mržnje zbog kojeg svako malo cvjetaju ratovi i cvile supruge i majke, koriste za ružne igre živih. Spomenici se dižu mrtvima samo da bi se žive pokopalo.
Nisam protiv spomenika, ali ako će spomenik poginulim pripadnicima HVO-a i spomenik poginulim vojnicima Armije BiH stvarno zašiti duboki rez na mostarskom Bulevaru. U pravdanju križa pred otuđenom školom i ušminkanom vijećnicom, kazaše dušobrižnici da se nije ni vidio od korova. Ljudi su poginuli na tome mjestu i rijetko su se palile svijeće. Dok se nije raskrčio korov i krenulo u izbornu kampanju. S druge strane, u pravdanju kamenog ljiljana nije bilo riječi. Poslan zahtjev i ”bačen” spomenik kao da je šibica. Svjesni da će teško doći do dozvole i da će uklanjanje spomenika samo značiti da suživota nema, da ga se ne želi i da su izbori.
I dok se u velike praćke nacionalizma stavlja kamenje i ispaljuju priče tko ima pravo?, tko je žrtva? čiji kamen koga više boli? neriješeni Mostar sve više zaostaje i tone.
Djeca misle da je McDonald's vrhunac ugostiteljstva i da je mostarska bura jedino sredstvo protiv smeća, a vozači se odgajaju samo da ne parkiraju pred spomenuta kamenja. Ljudi brzo zaboravljaju jaje od jedne marke i izrupane ceste koje uporno izbjegavaju i plaćaju. Nikoga ne brine što su kladionice tik do škola i što su postale zamjene za lektire i što se u školama ništa dobro ne (na)uči. Nikog ne brine što je kino godinama politička igra a grad, kojeg nitko nije osvojio, jeftini cirkus.
Vlasnici života i igrači s mrtvima u gradu na prljavoj Neretvi misle da se od spomeničkog kamenja ne vidi nezaposlenost, bijeda, rupe na ulicama, zgradama i u ljudima. Uvjereni su da su iza mrtvih imena skrili bespravne objekte i ukradene milijune za obnovu ruševina u kojima su ginuli oni čija imena sada pljuju u svojim igrama.
Igranje mrtvima strašno je pravilo politike u Bosni i Hercegovini. Srebrenička imena pljuju se po potrebi, umjetne suze se liju nad tisućama sarajevskih žrtava za političke poene, a kamenja u Mostaru ogledalo su trokutaste stvarnosti. Priča o podjelama se nastavlja, a krug krvavih poglavlja se zatvara, pa se ponovno pišu novi uvodi i zidaju novi prkosi. Do nove smrti i do novih kamenja.
Spomenik u Mostaru nije spomenik ako nije glavato ruglo i ako ne vrijeđa. I Poprsje Ive Andrića vrijeđa. Samo mnogi to ne znaju. Djeca pogotovo, jer ne čitaju i ne znaju što je ćalonja napisao. A ni postavljači kamenja mrtvima ne znaju da bi mrtvi, ničiji Andrić, ustao da može i izbrisao ‘Zapis o Mostaru’ jer u ovom gradu, na prljavoj Neretvi, nema ni svetlosti i ni napora za napredak u svim pravcima.
Ovdje se spomenici grade mrtvima da se živi zakopaju.