Tokom prošle godine, SAD apelovale su na Kinu da promijeni kurs juana, dok Kina optužuje američke Federalne rezerve da su vođenjem politike „kvantnih olakšica“ izazvale potrese na tržištu valuta.
Neravnoteže na svjetskoj sceni koje su predstavljale glavni uzrok krize iz 2008. i dalje postoje, a pojedine su, čak, produbljene. Potrošnja u SAD prevazilazi proizvodnju, zbog čega je prisutan hronični trgovinski deficit. Procenjuje se da potrošnja čini gotovo 70 odsto BDP, što je dvostruko više u odnosu na Kinu. Istovremeno, američka domaćinstva su prezadužena i potrebno je da više štede.
Ekonomija SAD mora da postane konkurentnija, ali korporacije koje ostvaruju veliki profit gomilaju gotovinu umjesto da ulažu. Treba uvesti nova pravila za kineske banke kada je riječ o odobravanju kredita, ali takve napore osujećuje razvoj takozvanog kvazibankarskog sektora. Razlike te vrste mogu biti smanjene ako SAD počnu da daju fiskalne a ne monetarne podsticaje kompanijama i ako Kina odluči da promijeni kurs juana. Ipak, političari ni u jednoj ni u drugoj zemlji nisu voljni da preduzmu takve korake.
Kada je riječ o SAD, republikanci, koji su pobjedili na izborima za Kongres održanim u novembru, odlučni su da prošire politiku smanjenja poreza koju je pokrenuo Buš. Na taj način postaje gotovo izvjesno da fiskalnih stimulansa neće biti, niti će biti uložena dodatna sredstva u nove projekte. Štaviše, Federalne rezerve su pokrenule mjere koje se temelje na kvantitativnim olakšicama, iako se takvim metodama povećava rizik od ponovnog pucanja „kreditnog mehura“.
Kina doživljava kvantitativne olakšice SAD kao zavjeru skovanu da bi se povećao pritisak na Peking da izmeni kurs juana. Nasuprot tome, SAD ne mogu da shvate zbog čega Kina ne želi da promeni vrednost valute. Peking tvrdi da bi jaz koji postoji u trgovini trebalo da bude smanjen uklanjanjem pojedinih prepreka, budući da bi takav potez omogućio Kini da dobija tehnologiju iz SAD. Ipak, SAD ne žele da ukinu ograničenja kada je reč o izvozu modernih uređaja u Kinu jer smatraju da ta zemlja ne poštuje prava u oblasti intelektualne svojine.
Mada bi zahvaljujući spremnosti tih država da saslušaju argumente koje navodi druga strana i uspostavljanju ravnoteže između njihove ekonomske politike bila unaprijeđena globalna ekonomija, trenutno se odigrava suprotan proces, budući da se konflikt širi na geopolitičku sferu. Kina kao prioritet navodi uspostavljanje „specijalne ekonomske zone“ u azijskom regionu, dok Hilari Klinton tvrdi da SAD takođe imaju interese u toj oblasti, zbog čega su dve zemlje u sukobu kada je riječ o značajnom prostoru.
Takođe, postoje nesuglasice između Kine i Japana jer obje strane smatraju ostrvo Diaoju svojom teritorijom, ali gotovo niko na Zapadu ne shvata značaj koji tom pitanju pridaje Peking. Munjevit uspon Kine, praćen gubitkom uticaja Sjedinjenih Država, predstavlja rizičnu situaciju. Izuzimajući promjenu odnosa snaga između Britanije i SAD poslije Prvog svjetskog rata, takvi preokreti uvek su uključivali oružane konflikte. Ono što izaziva najveći strah odnosi se na pogoršanje odnosa između SAD i Kine koje se odigrava u trenutku kada vlada veliki jaz na međunarodnoj sceni i postoje ozbiljne podjele i u jednoj i u drugoj zemlji, zbog čega obje države nisu voljne da mijenjaju stavove.
Protivurječnosti na globalnom nivou mogu da budu umanjene, a konflikti spriječeni, jedino unapređenjem međunarodne saradnje. Ali, makroekonomska politika ne predstavlja jedini domen koji bi imao koristi od boljeg razumijevanja između država. Na primer, Avganistan je bogat mineralnim sirovinama koje su potrebne Kini, ali SAD troše deset milijardi dolara godišnje za potrebe svojih trupa koje su raspoređene u toj državi čiji godišnji BDP iznosi samo 15 milijardi dolara. Kako stvari stoje, gotovo je izvjesno da će Sjedinjene Države smanjiti svoje prisustvo prije nego što u Avganistanu bude uspostavljen mir i prije unapređenja sistema korišćenja mineralnih sirovina. Ali, imajući u vidu činjenicu da Kina predstavlja logično tržište za te sirovine, potrebno je da podstiče SAD da i dalje doprinose stabilizaciji situacije u Avganistanu, tako što će izdvojiti novac za obuku avganistanskih trupa.
Kina je pokazala „široke vidike“ kada je usvojila doktrinu uravnoteženog razvoja, ali nedavno je počela da odstupa od takvih načela. Nesumnjivo, kineski lideri nisu se prilagodili sveobuhvatnim promenama koje se odigravaju. Vlada u Pekingu je usredsređena isključivo na brigu o sopstvenim građanima, od kojih mnogi i dalje žive u siromaštvu. Ipak, Kina je postala velika sila, što podrazumeva da ima obavezu da brine o održavanju svetskog poretka.