Primirje kraj Ypresa nije bilo jedino te godine, vojnici su sutradan spontano odložili oružje i zajedno slavili na ničijim zemljama diljem Europe, ali Božićno primirje kraj Ypresa prvo je, najpoznatije, i najdulje je trajalo – sve do prvih dana 1915. godine. Stoga je i najbolje dokumentirano: vojnici iz oba rova ostavili su obilje fotografija, crteža i zapisa o tome jedinstvenom događaju, uključujući i rezultat utakmice, u kojoj su Nijemci, posve naravno nevažno, ali tako njemački, pobijedili 3:2.
Nekoliko dana potom rovove će ponovo ispuniti krvavo blato, i već s proljeća njemačka će vojska neprijateljske položaje zasuti dotad nepoznatim bojnim otrovom: flandrijski gradić Ypres historija neće zapamtiti po jednom čudesnom ratnom Božiću, već će njegovim imenom nazvati strašni nervni plin iperit.
Božić 1914. nije, međutim, bio historijski samo kao prvo spontano primirje. Mnogo važnija stvar dogodila se u tih nekoliko dana, dok su vojnici zaraćenih strana zajedno pušili, razgovarali i gledali fotografije njima nepoznatih žena i djece: prvi put u povijesti vojnik je upoznao svog neprijatelja. Prvi put upoznao ga je kao ljudsko biće, na svoje golemo iznenađenje potpuno isto ljudsko biće kakav je i sâm, dakle uplašeno i sjebano, s istom tugom u očima i istom djecom u novčaniku: prvi put vojnici su osvijestili besmisao i apsurd rata u koji su gurnuti zajedno s njima posve nepoznatim ljudima. Obje su se komande i propagande poslije polomile da ih natjeraju na ponovno međusobno ubijanje: uspjet će tek kad im zaprijete strijeljanjem zbog izdaje i dezerterstva.
Dirljivo je danas slušati svjedočenja tih nesretnika, pisma u kojima svojim obiteljima pričaju o novim prijateljima, prijateljima na koje će već sutra opet morati pucati, ali jedno je ipak osobito potresno.
Neki britanski vojnik – povijest mu je zapamtila i ime, ali ja nisam – priča tako o posve nevjerojatnom iskustvu koje će ga zauvijek promijeniti. Nazdravljajući tog Božića s neprijateljskim vojnicima na ničijoj zemlji, smijući se i pjevajući, upoznao je jednog Nijemca koji je prije rata radio kao brijač u Engleskoj. Silno se iznenadio britanski vojnik, pa ga upitao gdje je točno radio, a ovaj mu odgovorio da je to bilo u Southendu, u Essexu. Malo pomalo, riječ po riječ, i Britanac je shvatio da je njegov novi njemački prijatelj prije rata radio u brijačnici koja se nalazila točno preko puta gostionice koju je u Southendu držao njegov stric.
Mladi je Britanac bio zgromljen tom spoznajom. “Otkrio sam da je taj tip neko vrijeme radio preko puta stričeve gostionice, što znači da su se morali vidjeti, možda i znati”, zabilježio je u pismu s fronta. “Možda su se i poznavali, njih dvojica, možda je, čak vrlo vjerojatno, mog strica taj Nijemac i brijao – a ja ću sutra morati pucati na njega!”
Sjedio sam pred televizorom zgromljen poput nesretnog mladog Britanca. Upravo divno, dječje čisto zvučalo je balkanskom uhu njegovo iskreno zaprepaštenje: nitko na svijetu to čuđenje ne čuje bolje od nas, niti mu se iskrenije i bolnije čudi. U tom velikom ratu, najvećem od svih dotadašnjih ratova, neki je sitni, mali vojnik, jedan od desetina milijuna njih, upoznao neprijatelja, drugog od njih desetina milijuna, i otkrio nevjerojatnu, čudesnu igru slučaja u kojoj je taj zbunjeni Nijemac prije rata radio kao brijač preko puta stričeve kafane i možda brijao njegovog strica!
Jebemtimajku, pomislio sam zgromljen, ovaj je nesretnik posumnjao u smisao rata samo zbog toga što u neprijateljskom rovu čuči tip što mu je možda poznavao očevog brata, dok će se u balkanskim ratovima osamdeset godina kasnije vojnici iz rova u rov dozivati nadimcima! Očevi i braća, stričevi i brijači pucat će jedni na druge i na svoje mušterije, borit će se međusobno dojučerašnji susjedi, kumovi, prijatelji i rod rođeni, i ako je ikad u te četiri godine i bilo neke čudesne i nevjerojatne slučajnosti poput one iz rovova kraj flandrijskog gradića Ypresa, mogla se dogoditi samo da su se dva vojnika suprotstavljenih armija našla na ničijoj zemlji, i zaprepašteni otkrili kako nisu ni u kakvom rodu, kako ne znaju jedan drugog niti mu znaju nikog bližnjeg, ni daljnjeg.
Da u jednom trenutku iz priče i naslute kako se možda ipak poznaju iz Banjaluke, otprije rata – jer tako mora biti, teško da u Bosni ratuju dva potpuna neznanca – i da se na kraju ipak ispostavi da se ne znaju, jer “Apolon” nije kafana, nego brijačnica, i jer je jedan radio u “Apolonu” kod brijača Veljka, a čovjek koji je držao kafanu preko puta drugome je samo stric, bila bi to velika senzacija, sve bi novine na Balkanu pisale o tome kako su se u Bosni na ratištu susrela dva neprijateljska vojnika koja nisu ni u kakvom rodu, ni u kumstvu, ni u prijateljstvu, ni u poznanstvu.
Jedan za drugog nikad čuli nisu, a pucaju jedan na drugog – pisali bi šokirani reporteri. Što sve novine neće izmisliti – komentirali bi po bosanskim brijačnicama i kafanama.
Jebemtimajku, opsovao sam opet zgromljen, cijeli koncept Prvog svjetskog rata, i svakog rata prije i poslije njega, raspršio se onog davnog Badnjaka kraj gradića Ypresa, poput tanušne koprene dima s božićne svjećice na hladnom sjevernom vjetru, svaka ideja međusobnog ubijanja ljudi, čitav hiljadugodišnji, golemi, teški i savršeni historijski smisao ratovanja gluho je potonuo u krvavo flandrijsko blato samo zato što je vojnik shvatio da puca na sebi istog, na nesretnika kakav je i sâm, ili – još luđe – na čovjeka koji je možda jednom, nekad, brijao njegovog strica! A na Balkanu, osamdeset godina kasnije, cijeli će se jedan prljavi, strahotni rat zavaljati, sve će vojske krenuti iz iste krvne grupe, čitav smisao toga rata bit će upravo u njihovom zajedničkom pamćenju: ono što je u Prvom svjetskom ratu bio apsurd, u balkanskim je ratovima devedesetih bio razlog.
Taj je naš apsurd odveć kompliciran za djecu i unuke gostioničara i brijača iz Southenda u Essexu. Naša se dvojica na ničijoj zemlji, naime, dobro znaju, kako se ne bi znali, stric im je zajednički, obojica su iz njegove kafane išli kod istog brijača, sve dok se jedan nije prestao brijati, a drugi prestao piti alkohol.
I tko zna što bi bilo da su jednoga zimskog jutra ti nesretnici izašli iz rovova i posjeli da popričaju, pa razmjenjujući cigarete, vijesti, iskustva i životne priče shvatili da se zapravo uopće ne poznaju, što bi bilo da su se tako – dok su zajedno pušili, razgovarali i gledali fotografije njima dobro poznatih žena i djece – zaista upoznali, ne kao mrski rod rođeni kakvi su se znali do tada, već kao ljudska bića, na svoje golemo iznenađenje potpuno ista ljudska bića kakvi su i sâmi, dakle uplašeni i sjebani, s istom tugom u očima i istim stricem u novčaniku?
“Otkrio sam da je taj tip samo neko vrijeme radio preko puta stričeve gostionice, i nikad nije čuo za mene”, zabilježio bi neki vojnik u pismu s fronta. “Možda se ni njih dvojica uopće nisu poznavali, možda strica nikad zapravo nije ni obrijao – a ja ću sutra morati pucati na njega!”
Božićno primirje kraj nekog bosanskog gradića, međutim, nikad se nije dogodilo, zato što se nikad dogoditi nije ni moglo. Našoj je dvojici, naime, stric bio zajednički, ali Božić nije. A onih zima kad bi se i dogodilo da jest, padao je ne samo u različite dane, nego i u različite godine.
Šta zna Englez šta je apsurd.
Tekst preuzet sa www.nezavisne.com