Vidio sam prekjučer u povijesnom muzeju, u poljskom gradu Lublinu, lijepu kolekciju sablji. Također i ostruga poljske konjice. Tim su sabljama poljski vojnici, jašući, 1939. išli na njemačke topove i mašinske puške. Masakr bio je strašan.
Sličnom sabljom znao je pred zrcalom mahati jedan od studentskih lidera 1971, kako je opisano u „Anđelu nestajanja”. On je tvrdio da je to bana Jelačića sablja.
Uzmimo da se tu zaista radi o oružju kojim se mahalo kroz povijest.
Mit je naravno jači od povijesti.
Mislim na mit o maču Excalibur koji je kraljeva ruka, bez ikakvog napora, izvukla iz kamenjara. Na taj je način kralj Arthur potvdio svoju kraljevsku moć: da je on upravo taj za kojeg se izdaje.
Za koga se izdaje naš mitski pijevac?
Devetnaesti vijek, doba stvaranja nacionalnih država iz raspadnutih apsolutnih monarhija, mijesio je te države iz krvavog ljudskog tijesta pod ovim geslom:
Neko po sebi neutralno tlo postat će domovina tek onda kad se natopi krvlju neprijatelja!
Tako eto, nacionalne domovine nastaju poput feniksa koji se osovljuje iz plamena i krvi tek onda kad se to tlo neutralno kao svaka pustopoljina bez imena, probode svetim mačem.
Ne postoji neki drugi način da se ta stvar obavi (dovrši?) čestito i zanavijek.
Dok se ne izvrši ova ekstatična penetracija nekog neutralnog tla, još nema domovine! Čak je i Schiller (ali u „Razbojnicima”, pjevao o – „svetom domovinskom tlu”.
Nekako, ja sam upamtio baš tu repliku Schillerovu u jednoj staroj predstavi kako ju je izrekao Zlatko Vitez, moj tadašnji prijatelj; bilo je to mnogo ranije no što je Vitez postao „gromovnik medvegradski”. Izrekao je Vitez tu repliku s nekim viškom koji me lecnuo, bio mi je stran. Nema tu za mene pomoći: ostat
ću, i umrijet ću, kao apatrid i kozmopolit.
Hrvatska je s Tuđmanom ostala, po sudu takvih koji se rote oko našega mitskoga pijevca, nedovršen projekt zato što nije ostvarena potpuna restitucija njezine endehazijske epizode; što je ta epizoda ostala to što je bila – zabluda, epizodna, stvar za smetlište, – u tome je naš otac domovine ostao nedorečen, a s njim je nedovršena ostala i sama domovina.
Posao njezina generalnog čišćenja, otpočet 1941., nastavljen u devedesetima, ostao je samim tim tek napola dovršen, odveć ih je još koji s nepravom žive u našem povijesnom prostoru. Manje ih je no što ih je bilo, ali ih ima, nesnošljivo ih još ima.
Itd, itsl.
I nemojmo se zavaravati, to je srž smisla, tojest besmisla „projekta Thompson”. Osoba njegova tu je nevažna. On je ekran na koji se projicira naš nedovršeni XIX. vijek. Najbliže tom ispunjenju stoljetnoga sna bila je NDH.
Tuđman nažalost nije rođen kao demokrat (ali to nije bio ni Josip Broz), no dosta je toga čovjek pročitao, a komunisti, zatvorivši ga, dali su mu vremena da pročita i one izvore koje možda ne bi čitao. On je ipak shvaćao da restitucija NDH-a nije moguća, on osobito, koji je nadasve žudio za što je moguće skorijim priznanjem svoje vlastite tvorevine. To bi bilo jednako tako apsurdno kao kad bi netko pokušao ustrojiti modernu Norvešku na način Quislinga; ili neki francuski desničar i protofašist kad bi stavio u svoj program preustroj francuske republike na način maršala Petaina.
Eto, kod nas se radi upravo o tome.
Maše se kod nas sabljama iz prošlih vremena.
Koliko je u subotnjem spektaklu bilo Zagreba, koji dakako nije baš tako fantomski grad kako bi to htjeli oni što izvlače mitske mačeve iz kamenjara, teško je reći.
Kao što bi bilo teško reći, koliko je zbiljskoga od belega Zagreb-grada bilo naprimjer na prvomajskim i sličnim paradama iz Doba mraka! Ljudi su išli, jer su morali, ali jako mnogi su išli jer su htjeli. Djeca su uživala gledati tenkove.
Radnici marširali su pod tribinama pod raširenim parolama, itd. Što je tu bio stvarni entuzijazam (bilo ga je, ipak!), što je bilo hinjeno i na svoj način prisilno – jer radilo se o nekoj vrsti zapovijedi za opću radost, takoreći, o prisili na sreću – neka svak od nas starijih procijeni i usporedi na osnovi vlastitih iskustava. No ipak ne valja zaboraviti da na tim paradama nije paradirala mržnja! Klasni neprijatelj bio je službeno pobijeđen, međunarodna reakcija bilaje daleko, a narodi tek su se počeli bolje upoznavati, pa i voljeti. Ono što je gurano pod tepih, vratilo se u devedesetim i osvetilo, ali to je drugi par rukava.
Zašto ja sada povlačim tu paralelu koja dakako šepa?
Pa zato što je Thompsonov koncert potpuno režimska priredba. Postojali su sigurnosni rizici, ali nikakvi drugi. Vlast došla je nadgledati, pa i uživati, jednako kao i svi oni koji podržavaju tu vlast. Drugih nije tu bilo. Neki na vlast imaju primjedbe, ali joj istodobno opraštaju ovo ili ono rješenje koje drže oportunističkim, kad ga mjere vlastitim „radikalizmom”. Ali to se na izborima
progleda kroz prste. U osnovi, ipak se tu radi o našoj, hrvatskoj vlasti, a to je najvažnije, politika je umjetnost mogućega, pa se ponešto od željenoga može i odgoditi, ali konačan cilj je neupitan, on svijetli na kraju tunela, i u pogledu njega dilema nema niti su one dopuštene.
Subotnja je priredba obavljena nekako „između sebe”, kao skoro pa obiteljska proslava. Potpuno je nestao onaj osjećaj da se radi o nečem zabranjenom, jedva toleriranom, što inače zna privući mlad svijet! Toga je na Thompsonovoj „paradi” bilo jednako tako malo kao na nekoj prvomajskoj proslavi iz Doba mraka!
Priredba pijevčeva, međutim, u mnogočemu nalikuje na stadionske: tu se bakljadama slavi poraz gostujuće momčadi koju je policija već ispratila u svlačionice, pa je preostalo još jedino da se kamenuju autobusi.
Ili da se pokrene zaspali bratoubilački rat, za dovršiti „projekt Hrvatska”, dakle, da bi se hrvatski povijestni prostor očistio od svih koju tu ne spadaju, premda su im preci rođeni prije nekoliko stotina godina u tom istom prostoru: A tko im je kriv za tu nesreću nego oni sami? Naša Evropa možda skončava u takvim stadionskim priredbama gdje se navijači ovoga ili onoga, često u osnovi sličnog ili istog, tamane bez milosti.
Urlajući stadioni, to je danas Evropa. Slučajni prolaznik, kao što sam to ja, hodajući ispred, osluškujući taj huk, u osnovi kanibalski, ima samo jednu ideju: ukopati se negdje gdje se taj huk neće čuti.
Ne mogu si pomoći: ja u tome vidim devedesete. Upravo onaj trenutak kad su naše quasi-elite, plus barakaši, odnosno politički ljudi „prvoga sata”, plus „nacionalni borci” ili njihovi potomci koji su se sjatili izdaleka, iz argentinskih pampasa, naprimjer, – ispijajući pića, uzajamno si nazdravljajući na tribinama maksimirskim, hladno procjenjivali, što?
Pa htjeli su procijeniti koliko se mladost može zaludjeti, koliko će tzv. navijači ići daleko, koliko se s njima može računati u onome o čemu su snivali svoje mokre snove. U tom trenutku, to je izgledalo kao nogomet, a protivnik bio je klub, premda „znakovitog naziva” – Crvena zvezda! U zao čas!
Pod akcijom Stadion, međutim, nekolicina nas pamti nešto posve drugo; pače potpuno suprotno.
Onima koji su tada, 1941., sjedili na tribinama (mislim da tribinâ na tom lokalitetu nije bilo, ali nema veze), koji su dakle na isti ovaj način procjenjivali, kao što su to u subotu činili naši vladinovci, bilo je važno uvjeriti se kako mladi dišu. Oni su zvali na mržnju, na podjelu. Radilo se o tome da se na igralištu odigra jedan preludij, jedan ogledni meč prije glavne borbe, a da bi se vidjelo kako će to ispasti i tko je tko. Koliko će daleko ovi ili oni ići.
Akcijom stadion kojom su rukovodili mladi ljudi pokazano je da većina ne želi ono što je propisano. Ono što je u tom trenutku bilo stoposto režimski.
A danas?
Tekst objavljen za Telegram.hr preuzet sa FB profila autora