Sloboda medija u BiH: Spaljivanje paprinatog zmaja deklarativnih sloboda

Novinar MORA biti zaštićen i prije svega ohrabren da radi svoj posao.

21. februar 2015, 12:00

Sloboda medija je, gotovo po pravilu, u Bosni i Hercegovini bila jedan vid deklarativnog dogovora kojima su vlasti na „kratkom povodcu“ držale medijske uposlenike. Stvarno stanje na terenu bilo je kombinacija cenzure, autocenzure i ignorantskog odnosa vlasti prema svakom novinaru ili mediju koji je dublje i na kritički utemeljeniji način htio da osvijetli našu realnost.

Red je da vidimo postoji li odistinska sloboda novinarskog govora u BiH medijma ili je ona samo deklarativna floskula?

„Normativno možemo govoriti o široko postavljenoj sloboodi govora u medijima i mogućnostim da novinari objavljuju najrazličitije kritički intonirane medijske sadržaje. Imamo zakonski okvir i profesionalne etičke kodekse novinarstva  koji su urađeni u periodu od 1999 - 2005 od strane domaće stručne javnosti i uz podršku evropskih institucija u BiH. Tu mislim na Zakon o zaštiti od klevete, Zakon o slobodi pristupa informacijama, zakon o komunikacijima, javnim servisima, kao i na etičke kodekse za elektronske, online i štampane medije. BiH ima i profesionalne medijske organizacije čija je misija  zaštita slobode izražavanja. Medjutim, nakon 2006. godine  kompletan zakonski i institucionalni okvir zaštite slobode izražavanje se počeo sistematski urušavati, tako da mogu potpuno argumentirano ustvrditi  kako je u BiH na djelu papirnata sloboda izražavanja - postoji još samo u nekim zakonima i začas je "politički vjetar" može otpuhati u bilo koju stranu, pa čak i potpuno potopiti u vodu!“, istakla je za portal BUKA Borka Rudić, Generalna tajnica Udruženja/udruge BH Novinari



Slobode je bilo malo, ali sad će je biti još i manje, tvrdi za BUKU urednik portala Capital.ba i predsjednik Kluba novinara Banjaluka Siniša Vukelić, ako Zakon o javnom redu i miru stupi na snagu. „Skupština ga je usvojila, ali je Udruženje BH novinari i Klub novinara Banjaluka pozvao sve odbornike u Vijeću naroda RS da se pozovu na ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa svih naroda i ponište zakon. Ukoliko to ne učine, očekujemo od predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da imajući u vidu izrazito negativne reakcije kompletne javnost, iskoristi svoja ustavna ovlašćenja, te štiteći Ustavom Republike Srpske zagarantovana prava građana, ne potpiše ukaz o proglašenju Zakona o javnom redu i miru.“


Borka Rudić se osvrnula na neke „zakonitosti“ koje su dovele do katastrofalnog stanja u medijima. Riječ je, dakako, o konstantnim političkim i institucionalnim pritiscima:

„U ovu smo situaciju došli zbog konstantnih političkih i institucionalnih pritisaka na medije, zarobljavanje pravosuđa i medija u  lobističke krugove -  takozvana društva lica povezanih  novcem i političkim interesima, a sve je rezultiralo implementiranjem zakonskog okvira za zaštitu slobode izražavanja kao represivnih mjera protiv "nepodobnih" medija i novinara“, navodi Borka Rudić i dodaje da je,  istovremeno,  kršenje novinarskog kodeksa postalo način za  čuvanje radnog mjesta ili finansijskih interesa vlasnika medija.


Ilustrativni primjeri



Generalna tajnica udruženja novinara BiH, Borka Rudić, ilustrativno pojašnjava kolike su i kakve, zapravo, slobode medija i novinara koji rade u tim medijima:


„U BiH se na godišnjem nivou podnese više od 100 tužbi za klevetu i činjenica da je najveći broj njih riješen u korist tužitelja ( političara, ministara, predsjednika, pa i više puta osuđivanih kriminalaca), a protiv medija i novinara, sasvim jasno govori kako se taj zakon koristi kao represivna mjera, a ne legalni mehanizam zaštite slobode izražavanja. Ili drugi primjer do kojeg je Free media Help Line došla kroz analizu napada na novinare i medije od 2006. do kraja 2014: od 60 krivičnih djela počinjenih prema novinarima samo 9 je pravosudno okončano na način da je doneseno 7 prekršajnih presuda  i  samo dvije krivične. To je rezultat od 15% riješenih slučajeva, katastrofalan pokazatelj efikasnosti bh. pravosuđa i uopće riješenosti "države" da se odgovorno odnosi prema slobodi izražavanja kao elementarnom ljudskom pravu i civilizacijskoj vrijednosti.“    


Zakon o Javnom redu i miru, posljednji udarac novinarskoj profesiji

U ovo novinarsko sivilo i te kako se uklapa novi Zakon o javnom redu i miru u Republici Srpskoj, koji je već pomenuo Siniša Vukelić. EU institucije, treba napomenuti, jasno su stavile do znanja lokalnim vlastima da je novi Zakon o javnom redu i miru represivan. Pravo je pitanje koliko će njegova primjena otežati rad novinara?

Borka Rudić ističe da je prvi problem  sa "namjerom" odnosno ciljevima zakondavca da donese zakon  koji u svojoj osnovi najavljuje sankcije za narušavnje javnog reda i mira u stvarnom i virtualnom svijetu. Kako naglašava, cilj je u potpunosti ostvaren – „sada svi novinari i mediji znaju da ih  'veliki brat' gleda i prati šta rade i kako pišu, a policija je tako široko postavila  tumačenje "djela" koja će biti sankcionirana da vi zapravo ne znate kad i gdje bi vas policijac mogao zaskočiti, privesti ili optužiti da ste postupili suprotno zakonu i objavljivali tekstove, karikature, simbole..." , zaključuje Rudićeva.


Ona ne dvoji da je namjera predlagača i onih koji su usvojili zakon sa ovakvim odredbama stvaranje legitimnog okvira za cenzuru sad i ovdje, za obračun sa nepodobnim novinarima, ali i građanima,  po kratkom prekršajnom postupku!  Ali, ima nešto još gore, dodaje Rudićeva: „Na mentalnom planu, otvoreno je široko polje samocenzure  koja u nepovrat odnosi novinarsku hrabrost i progresivnost, gotovo zaboravljene vrijednosti novinarstva.  Uz veoma očite pritiske politike na medije i strah koji ovdje postoji,  ovaj zakon čitam i na način da BiH, malo pomalo,  postaje policijska država. Zbog toga sam sigurna kako će mnogi novinari od sada raditi "obazrivije".

Suštinski,  ovaj Zakon u spornim članovima  definiše kao "prekršajna djela" ono što je već regulisano Zakonom o zaštiti od klevete RS ili krivičnim zakonima, sa bitnom razlikom u njegovoj provedbi. Sada je policija dobila ovlasti da kažnjava  "na licu mjesta", određuje visinu kazne i u svojim rukama drži cijeli postupak. U ostalim krivičnim i građanskim zakonima barem su bili uključeni tužilaštvo i sud, ma šta o njihovoj profesionalnosti mislili.


Uprkos brojnim negativnim reakcijama gotovo svih evropskih institucija, Zakon je usvojen.  Stvari su, prema mišljenju Siniše Vukelića, istjerane do kraja i nema mjesta spekulacijama, zaključuje on:“ Konkretno, Predsjednik Narodne skupštine RS Nedeljko Čubrilović, pa i predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović rekli su da svi oni koji su osudili zakon nisu dobro upoznati, odnosno indirektno su poručili svim novinarima, građanima, predstavnicima OESC, HRW i američke ambasade da su neznalice. Što je, priznaćete, vrlo gruba uvreda, ali koja dovoljno govori šta nas čeka i koliko će otežati rad novinara u RS“, zaključuje Vukelić.


Kada se stvari postave ovako, onda se svi, a naročito oni koji su u novinarstvu, moraju zapitati šta ih čeka u budućnosti.

Borka Rudić smatra da je primjenom ovog Zakona skraćen i ubrzan put kažnjavanja novinara:

„Postoje svi mehanizmi da se novinari i mediji nađu na udaru ovog zakona. Dovoljno je, na primjer, da se građevinski poduzetnik,  povezan sa aktuelnim vlastima u Banjaluci, osjeti "fizički ugroženim i uznemirenim" zbog  pozivanja građana putem lokalnog news portala na proteste zbog uništavanja zelenih površina od strane poduzetnikove firme. On to prijavi policiji i vi onda možete očekivati upad policije u medij i kažnjavanje, bez da se opterećuje  pravom na slobodu izražavanja, zaštitu izvora informacija ili bilo kojih drugih pravnih zavrzlama...Imali smo takve situacije i ranije,a sad će policija imati još jasniji put za kažnjavanje. Ili,  pretpostavimo da se ponovo desi obljepljivanje Banjaluke ili bilo kojeg drugog grada u BiH plakatima sa natpisom "Laktaški klan"  i slikama  najviših funkcionera svjetovne i religijske vlasti u RS, da te plakate ponovo objavi portal Istinito, a  likovi sa plakata prijave policiji „objavljivanje nepristojnog, uvredljivog i uznemirujućeg sadržaja".  Policija odmah može "pošteno" kazniti vlasnika tog portala, a ne da, kao prije nekoliko godina, ode "praznih šaka" i teftera  iz redakcije portala Istinito i sama trči kidati plakate po banjalučkim ulicama.“


Dakle, Zakon o javnom redu i miru je, ako bude konačno usvojen i proglašen, skratio "muke" policiji u borbi sa nepoćutnim novinarima i medijima, aktivistima civilnog društva, bukačima, šetačima, zviždačima i svima onima koji smatraju svojom građanskom i profesionalnom obavezom javno ukazivati na negativne i nezakonite pojave, postupke, izjave, odluke...vlasti i javnih osoba, bez obzira koliko to njih može uznemiri, biti za njih uvredljivo ili nanijeti im kobajagi  duševne boli.   

Očevidno je da su ovim Zakonom svi „zakačeni“. Možda je novinarski esnaf samo prvi na udaru i možda je svjesniji opasnosti, ali on je itekako širokog represivnog spektra.

Siniša Vukelić, prvi čovjek Kluba novinara Banjaluka kaže:

„Svi će biti zakačeni! Ne samo novinari. Zakon predviđa kažnjavanje svih koji se usude kritikovati vlast odnosno javne funkcionere i javne ličnosti, jer amandmani vladajuće većine koji su usvojeni da bi se „ušminkao“ zakon, od kritike štite samo državne organe i institucije, ali ne i funkcionere. Znači, možete kritikovati ili iznositi javno ili privatno mišljenje o radu Narodne skupštine, ali ne i poslanika, Vlade, ali ne i ministara itd.“

Treba istaći da su mišljenja gotovo svih stranih organizacija u BiH nepodijeljena. Zakon je u najmanju ruku nedemokratski.

Organizacija Civil Rights Defenders oštro je osudila, kako navodi, restriktivni i represivni Zakon o javnom redu i miru koji je Skupština Republike Srpske usvojila.

U ovoj organizaciji taj zakon vide kao još jedan pokušaj gušenja slobode izražavanja, te od entitetskih vlasti traže da se izmijeni član 7. i 8. Zakona, kao i definicija "javnog mjesta" u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima.

Smatra se da usvajanje zakona može dovesti do vala cenzure i samocenzure nezavisnih medija, civilnog društva i kritičkih pojedinaca koji koriste društvene mreže.

Naglašava se da su po zakonu društvene mreže određene kao "javna mjesta" i njihovi korisnici mogu biti predmet gonjenja, ukoliko kritikuju rad državnih tijela i institucija.

„Članovi 7. i 8. Zakona, kao i definicija "javnog mjesta" moraju biti izmijenjeni i usklađeni s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Trenutno, ova dva člana Zakona krše član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članove 2. i 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim slobodama, te svaki korisnik društvenih mreža može biti gonjen ili sankcionisan zbog javnog izražavanja svojih stavova“, kazala je predstavnica Civil Rights Defenders za BiH Ena Bavčić.

Ova organizacija osuđuje usvajanje represivnog Zakona o javnom redu i miru, te zahtijeva njegove izmjene i usklađivanje sa relevantnim međunarodnim dokumentima.


Bojkot kao posljednje rješenje?


Mogu li mediji sami sebe zaštititi od ovog Zakona? I na koji način? Borka Rudić kaže da je permanentno ukazivanje na njegovu retrogradnost upravo put do barem nekakvog rješenja:

„Mediji prvo sami sebe moraju zaštiti na način da će svaki dan objavljivati barem jedan članak o tome koliko su retrogradne pojedine odredbe ovog zakona. Koristeći pri tome sva raspoloživa novinarska i književna izražajna sredstva. Nadalje, trebaju  pisati o već viđenim ili fingiranim situacijama na koje će se primjenjivati ovaj zakon, te onda, uz ekspertske stavove pravnika i branitelja ljudskih prava, dekonstruisati  namjere policije kao predlagača i NS RS kao zakonodavca u kršenju slobode izražavanja i mišljenja.  I posljednje, trebaju se zajedno sa novinarskim udrugama, civilnim društvom i međunarodnim organizacijama boriti za  legalno obaranje zakona. A kad i ako sve to ne da rezultate, jedino rješenje će biti bojkot i samo bojkot. Kada bahati vlastodršci postanu nevidljivi u javnom medijskom prostoru - stvarnom ili virtualnom, kada njihovi katastrofalni potezi ostanu u njihovim kabinetima...a puk shvati da su mu bez njih čišći i vazduh i zrak, moraće mijenjati svoje strategije i imati puno, puno odgovorniji odnos prema građanima i javnosti.“

Ako se novinari sami ne izbore za svoja prava, neće NIKO, poentira Siniša Vukelić:

„Niko ih neće zaštititi ukoliko se oni sami ne solidarišu i ne zaštite. Niko. Zajednički, udruženi, sa jasnim stavovima i ciljevima, možemo mnogo više. U suprotnom, preporučujem svim kolegama, kao i sebi, ako ne možete da se sagnete dovoljno, brzo nađite neki drugi posao.“


Nakon svega, pravo je pitanje kakvu poruku vlast šalje EU ovim Zakonom i nije li licemjerno da se svi kunu u EU, a vlast kreira ovakve zakone?

Borka Rudić ističe:

„Naravno da je licemjerno...I nije licemjerstvo samo dio političke taktike, već je ono postalo glavna karakterna osobina manje-više svih političara ovdje u BiH. Za jedan broj njih ne postoje nikakvi EU planovi u praksi - njima su lični interesi i gomilanje bogatstva jedini politički, nacionalni, regionalni i svaki drugi interesi. Da je drugačije, ne bismo bili na istom mjestu 20 godina od okončanja rata!“


Siniša Vukelić zaključuje kako je bit BiH politike, pa i njen odnos prema EU, kroz prizmu medijskih sloboda održati status quo:

„Deklarativno, svi naši domaći političari su za EU. U stvarnosti, sve rade protiv. Oni znaju da je predpristupna kandidatura za članstvo za njih čistilište, ali bi članstvo u EU bio pakao. Cilj je zadržati što je moguće duže ovakvo stanje i ostati na vlasti. Cijenu ćemo mi platiti.“


Umjesto zaključka opomena.


Evidentno je da se medijske slobode ograničavaju i sužavaju. Sa druge strane, slobodno se može reći da ne postoji novinarska solidarnost u najužem smislu te riječi. U ovakvoj situaciji, predstavnici novinara u sadejstvu sa prije svega evropskim institucijama, moraju znati jedno - Istina je pravo stanje i mjera stvari, koliko god ona odgovarala ili ne aktuelnoj političkoj vlasti. Novinar MORA biti zaštićen i prije svega ohrabren da radi svoj posao. Zapravo, jedino ga tako može i raditi. U protivnom, čini se da ćemo dobiti lokalne aparatčike koji će, nesvjesni situacije, medijskom nepismenošću gurati BiH dalje i dalje od evropskih integracija.