Ispod naših nogu, mutna rijeka događanja nosi prošlost, jučerašnju sadašnjost i nekadašnje davnine. Baš kao što slivnici kanalizacije prate ulice kojim hodamo, tako i istorija prati nas i određuje nam sadašnjost i budućnost. Hm, zapravo, određuje nam buduću prošlost. I tako, u uličicama stvarnosti, odbijamo se o kanalizacijske zidove mogućnosti i udarci sudbine nas bacaju tamo – ovamo, gore – dolje. Nekad nas izbace u orbitu, kao Nikolu Teslu ili Milu Jovović, Dušana Popova ili Emira Kusturicu, da spasi čovječanstvo ili unaprijedi svijet za koju godinu ili vijek. Ipak, svi imamo nešto zajedničko. Dok smo tu, svoji na svome, u ovoj zemlji nesretnih ljudi, osjetimo smrad istorijske klopke ispod nas, ne da nam da uzletimo i izađemo na zelenu ledinu i popnemo se na zelenu granu.
Neuviđavni Ilir Baton
Na švedskom stolu istorije su nas zapadali uglavnom ostaci. Kad je Baton Japod, još u doba kad je Hrist bio mali potrkušac u kući stolara Josipa, ratovao s vječnim Rimom, Rim je bio vječan. Sada nije, ali to je već neka druga priča. Lovile su njega čitave rimske kohorte, čak legije. Više od pola rimskih legija i psi iz Rotvajla lovili su Batona po bosanskim brdima. Već ranije helenizirani Iliri; Japodi, Daorsi, Delmati, Denizijati i drugi, nisu htjeli pratiti nove kanalizacione tokove, opirali su se neumitnom. Završilo je tako što je hrabri i snažni Baton, vođa Japoda i ujedinitelj Ilira, odveden u Rim u lancima, da tamo skonča kao kakva rijetka zvijer. Dugo su još rimski centurioni polagali vojničke zakletve na njegovom grobu, grobu najhrabrijeg kojeg su znali. A narod ilirski, ostavši bez vođe, bijaše kao selo bez učiteljice. Raspršio se u svoja naselja i čekao milost od moćnog Rima. Dobio je krv i glad, kao nagradu za pokazanu hrabrost i nemirenje.
Vijekovni preskoci
Sad preskočimo pokatoličavanje kojima su se ti isti Iliri opirali dok su i kako su mogli. Tad je Bosna postala katolička. Preskočili smo i pravoslavizaciju, i ona je bila sporadična koliko i neumitna. Preskočimo i islamizaciju, i ona je… Hej, stanimo malo! Ne može. Ne može se u romanu preskočiti početak. Ne može se sa švedskog stola snabdjevenog ljudskim mesom sa smetljišta istorije preskočiti glavno jelo. Ne može se preskočiti dolazak islama, katoličanstva, pravoslavlja, ne može se tek tako preskočiti glavno jelo naših nacionalnih kuhinja.
Ono što se psima baca
Prvo su jela kojim hranimo topovsko meso dolazila na vrhu mača, potom i na sječivima otomanskih sablji. Uzimali bi zemlju i propisivali vjeru, već po navici bezobzirnih i jakih. Banovi, namjesnici, vojvode, begovi, trošili su ljude na livadama i bedemima svjetskih gradova, onako, u buljucima, sjekli ih kao bezimeno roblje. Kupili bi seljake nevične koplju i maču, za njima bi redovno plakala gladna i bosa čeljad. I umirali bi nesretni domaćini, uglavnom s vjerom u Boga i povjerenjem u gospodara. Jer, niko nije mogao ni pomisliti da tako ne mora biti.
Turkijada
Kad je došla Turska, nasljeđe pokrštavanja je bilo jako, tako jako da masovnog prelaska na islam nije bilo stotinama godina. Pragmatičniji (možda pametniji) bi, već po običaju, prihvatali novu vjeri da bi sačuvali ili stekli privilegije ili tek spasili glavu. Ipak, neki bi se radije derali s koca i umirali dorečeni, odlazili na onaj svijet s nadom u svoj raj ili strahom od svog pakla.
Masovne septičke jame
A onda su se jela na švedskom stolu počela miješati, nije više znao čovjek šta je njegovo a šta ne. Austrija, pragmatična i osiona kakva je i danas, hoće sve strpati u jednu vreću i hraniti na austrijskom stolnjaku. Hoće da svi budu Bosanci i Hercegovci. Čak spaja dva pašaluka koji su dobili „i“ kao jedino što ih spaja. Onda se i Austrija raspiša, brzo da su se ne tako stari turskog vakta sjećali. Pa kraljevina dođe, od samo tri naroda. Pa se i ona raspade, a turska još u sjećanju. Pa ode i ona, dođe Stara Jugoslavija. Pa dođe Drugi svjetski, nova država i njen krah. Pa Jugoslavija, ona zadnja… Mtvih kao u priči, toliko da niko ni broj ne zna. Njihovih vazda premalo, naših vazda previše. I to sve tako brzo da se ljudi nisu stizali priviknuti ni na prvu promjenu kad bi druga dolazila.
Neplivači
A sad, kad bujica istorije nosi toliko fekalija da ih ni Nil ne bi mogao reciklirati, tražimo spas od onih za koje mislimo da su pametniji od nas. Čekamo Austriju, Tursku, Njemačku, Ameriku, da nam kažu šta da radimo sa nama samima, ovako goloruki i golotrbi, da nam daju mapu puta kao mapu kanalizacije koja nas već neko vrijeme nosi u vražju mater. Svi redom neplivači slivnikom istorije, ne pitamo se ko je među nama Dule Popov ili Nikola Tesla, Mihajlo Pupin ili neki drugi neznani genije koji će spasiti, ovaj put ne čovječanstvo već nas same. Čekamo da nam neko od nekadašnjih okupatora dobaci uže kojim će nas, makar vezane za vrat, izvuči iz fekalija koje nas guše. Nikom ne pada na pamet da negdje na dnu rastočenog čamca možda postoji i neko veslo