Na komemoraciji Čarliju Kirku u Arizoni 21. septembra njegova udovica je oprostila ubici, ali ne i Tramp koji je Kirka opisao kao „misionara plemenitog duha u velikoj, velikoj misiji“. Zatim je nastavio: „Nije mrzeo svoje protivnike. Želeo im je najbolje. Tu se nisam slagao sa Čarlijem. Ja mrzim svoje protivnike i ne želim im najbolje.“
Ta očigledna nedoslednost je ključna karakteristika trampovskog univerzuma. Tramp naravno nije „plemenit duh“: on mrzi svoje protivnike i smatra ih smećem koje treba satrti. Međutim, da bi nekako opravdao svoju brutalnu mržnju potrebna mu je figura poput Kirka kao dobrog čoveka koji želi najbolje čak i svojim neprijateljima. (To je pomalo kao kod hrišćana kojima je potreban dobri Hrist, čija smrt opravdava brutalni progon antihrišćana.) Zato Kirka treba uzdići u figuru mučeništva gotovo božanskih razmera. To uzdizanje je samo naličje brutalnosti trampovskog etosa.
Standardna licemerna logika tvrdi da napadamo neku zemlju ili narod da bismo pomogli žrtvama njihovog represivnog režima. Tridesetih godina prošlog veka čak je i Japan tvrdio da je okupirao veći deo Kine kako bi civilizovao njen narod. Kinezi su poput nestašne dece koju treba disciplinovati za njihovo dobro. Povodom tekućeg rata na Bliskom istoku Bernar-Anri Levi prati tu liniju: Izrael radi to što radi u Gazi i na Zapadnoj obali da bi pomogao Palestincima, da bi ih oslobodio iz stiska muslimanskih fundamentalista koji ih ugnjetavaju.
Sa Trampom i Izraelom maske su pale, neprijatelja jednostavno treba uništiti, a za to je potrebna ličnost poput Kirka. Tramp tu nije originalan – već na samom početku svoje „Države“ Platon savršeno prikazuje kako se trampovski populisti (ovde Polemarh) odnose prema svojim protivnicima (ovde je to Sokrat, narator):
„Polemarh reče – Izgleda, o Sokrate, da se spremate u grad. – Pogodio si – rekoh ja – Vidiš li – reče on – koliko nas je? – Kako da ne? – Onda, ili ćete nas sve pobediti, ili ćete ostati ovde! – A zar se ne bi moglo – rekoh ja – učiniti još nešto drugo: ubediti vas, na primer, da nas morate pustiti? – A da li ćete to moći – odgovori on – ako vas niko ne bude slušao? – Nikako – reče Glaukon – Onda primite stvar tako kao da mi nećemo da vas slušamo.“1
Stav da naprosto nećete da slušate svog protivnika (ako ste jači od njega) danas stalno srećemo u visokoj politici – pa čak i u filozofiji. Jedna od standardnih kritika Hegela kaže da pojam dijalektičkog progresa podrazumeva potrebu da se razmišlja i iznese svaka posledica određene misli ili stava: recimo, ako ste asketa, razmišljanje o tome će vas dovesti do uvida da je asketizam egoistički stav – potpuno ste fokusirani na sebe, očajnički pokušavajući da izbrišete svaki ostatak zadovoljstva i radosti. Ali Hegel to zna: na samom početku svoje Logike, gde analizira logički poredak čistih kategorija mišljenja bez ikakvih empirijskih pretpostavki, on ističe da je Logika ipak zasnovana na (u krajnjoj liniji kontingentnom) činu volje, voljnoj odluci da se misli. Asketa može prosto reći: „U redu, stvarno sam egoista, ali baš me briga, odbijam da razmišljam o tome šta moj asketizam podrazumeva, samo prihvatam da je to ono što jesam.“
Ovo odbijanje da se sluša i/ili razmišlja nije tek jedna primordijalna odluka; kontinuirano se dešava u našim životima. Oni koji bezuslovno podržavaju Izrael naprosto ignorišu sve očigledne argumente da je tamo u toku genocid; potpuno ih odbacuju kao antisemitske laži. Ovo mi se stalno dešava: kada sam nedavno izneo argumente o našoj ekološkoj krizi, odgovor koji sam dobio bio je varijacija stava „onda primite stvar tako kao da mi nećemo da vas slušamo“, a kratko objašnjenje je glasilo da je borba protiv globalnog zagrevanja kampanja motivisana mračnim razlozima (uništavanje prosperitetnog Zapada). U tom stilu, Tramp je u svom govoru na Generalnoj skupštini UN 23. septembra rekao da su klimatske promene „najveća prevara dosad izvedena na svetu“.
Ta pozicija je zasnovana na preciznom pojmu pravde koji će nekoliko stranica kasnije u „Državi“ artikulisati Trasimah, koji kaže: „Ja tvrdim da pravično nije ništa drugo nego ono što koristi jačemu.“ I dalje objašnjava: „Svaka vlast, opet, pravi zakone u svoju korist: demokratija demokratske, tiranin izdaje monarhističke zakone, a tako čine i ostale vlasti. Za ono što je njima korisno vele da je pravo podanika, kome se ovi imaju pokoravati, i ako ga ko prekorači, onda ga kažnjavaju kao čoveka koji je prestupio zakone i počinio krivicu. Tako ja mislim, najdraži moj, kad kažem da sve države podjednako sude ο pojmu pravičnosti: da je pravičnost od koristi za državnu vlast. Jer ta državna vlast vlada u državi i tako će svako, ko dobro razmisli, uvideti da je baš svuda pravično ono što ja velim: ono što koristi jačemu.“
Nije li to, opet, trampovska politika u svom najčistijem obliku? Pravda koju on nameće drugim, slabijim državama u stvari je proizvoljna pravda jačih: ako Brazil pošalje u zatvor njegovog druga Bolsonara, Tramp poveća carine za 30%; pošto se Starmer poklonio Trampu, Velikoj Britaniji sleduje bolji tretman od drugih evropskih zemalja; ako neka zemlja mnogo izvozi u SAD, Tramp ignoriše fer konkurenciju i prosto poveća carine. Opet, Tramp se stara da njegovi postupci imaju loše posledice po njegove protivnike – čak se i ne pretvara da će patnja koju im nanosi učiniti da budu bolji. Međutim, nije dovoljno obrnuti poziciju i vršiti dela za koja očekujemo da će proizvesti dobre posledice za sve. Logika je ovde složenija – setite se kako je Valter Benjamin brutalno odbacio Geteovo vodeće načelo, „nastoj da za sve u životu imaš posledicu“. U svom oštrom osvrtu, Benjamin kaže:
„To je bez sumnje jedna od najodvratnijih maksima, kakvoj se ne biste nadali od Getea. To je imperativ napretka u svom najsumnjivijem obliku. Nije slučaj da posledica vodi onome što je plodonosno u ispravnom delovanju, a još manje da je posledica njegov plod. Naprotiv, donošenje ploda je obeležje zlih dela. Dela dobrih ljudi nemaju ’posledicu’ koja bi se mogla pripisati (ili isključivo pripisati) njima. Plodovi nekog dela su, kako je ispravno i prikladno, njegov unutrašnji deo. Ući u unutrašnjost jednog vida delanja način je da se proveri njegova plodonosnost.“2
Očigledan je kontraargument ovom stavu: šta je sa delovanjem radi sprečavanja globalnog zagrevanja, ili nuklearnog rata, ili dominacije veštačke inteligencije? Zar to nisu slučajevi gde su samo posledice bitne? Dakle, zar se Benjaminov argument ne oslanja na staru razliku poiesis v. praxis? „Poiesis“ je aktivnost usmerena na proizvod koji će postojati pošto se aktivnost izvrši (umetničko delo, astal ili šta god), dok je „praxis“ aktivnost koja je sama sebi cilj (izvođenje umetničkog dela). Međutim, može se tvrditi da aktivnosti usmerene na spoljašnji cilj takođe imaju imanentnu vrednost. Zamislite veliki kolektivni čin konstruisanja nečega što bi umanjilo štetu po životnu sredinu: čak i ako ne uspe, takva aktivnost aktualizuje oblik društvene solidarnosti i tako pokazuje imanentan pozitivan uticaj. Dakle, ono što nosi obeležje zla jeste upravo isključiva orijentacija na spoljašnji cilj (loš ili dobar) koja ignoriše „unutrašnjost načina delovanja“.
Žan-Klod Milner mi je jednom rekao da je za neevropske zemlje rat normalno stanje stvari, nešto što uvek vreba u pozadini, dok su periodi mira samo povremene pauze između oružanih sukoba; na hrišćanskom Zapadu, međutim, mir se smatra velikim vrhuncem istorijskog napretka, konačnim stanjem ka kojem svi težimo. Nigde to nije jasnije nego u nacističkoj Nemačkoj: stalno je evocirala ewiger Frieden, koji treba da nastupi posle konačne pobede – to pozivanje na večni mir opravdavalo je (i zahtevalo) totalnu mobilizaciju za još jedan, poslednji rat koji će okončati sve ratove.
Danas se isto ludilo širi svetom: Tramp je doneo mir potpunom podrškom Izraelu i bombardovanjem Irana, Netanjahu pokušava da donese mir na Bliskom istoku šireći rat protiv Palestinaca i upuštajući se u genocid (što je, na neki način, sasvim prikladno: kad uništite svoje neprijatelje, to jeste mir). Dakle, ima logike u ludoj činjenici da neke države predlažu i Trampa i Netanjahua kao kandidate za Nobelovu nagradu za mir. U svom ekstremu, kultura otkazivanja postupa na sličan način: bori se za toleranciju i raznolikost brutalno isključujući sve one koji osporavaju njenu vlastitu definiciju tolerancije i raznolikosti.
Iz ove situacije se mogu izvući tri zaključka. Prvo, možda je naučiti da se živi sa pretnjom rata jedini način da se postigne mir. Drugo, čuvajte se „plemenitih duhova“ koji pravdaju razne brutalnosti. Treće, u istinski emancipovanom društvu, ljudi se ne upuštaju u dela sa dobrim posledicama već u dela bez posledica.
Žižek Goads and Prods, 27.09.2025.
Prevela Milica Jovanović