zamolio je domaćina može li izaći na verandu popušiti cigaretu. Kad je
domaćin jednako ljubazno rekao ,,ne” moj prijatelj je rekao da će izaći
zapaliti pred kućom, na ulici. Domaćin je čak i to odbio, tvrdeći da bi
takvo pušenje na javnom mestu moglo naškoditi njegovom statusu među
susjedima… Ono što me doista iznenadilo je što nam je nakon večere
ponudio (ne tako) lake droge, i ta je vrsta pušenja prošla bez problema,
kao da je droga manje opasna od cigareta.
Takvi primjeri današnjeg konzumerizma
ilustriraju naš neuspjeh da se nosimo sa smrtonosnim pretjerivanjem u
uživanju. Pokušavamo ih ograničiti na zadovoljstvo koje je po definiciji
umjereno i regulirano odgovarajućim mjerama. Stoga imamo dva ekstrema: s
jedne strane imamo prosvijećenog hedonista koji pažljivo kalkulira
svoja zadovoljstva da bi produžio zabavu i izbjegao nanošenje štete
samome sebi, a s druge tragača za zadovoljstvima koji je spreman
konzumirati vlastitu egzistenciju u smrtonosnom napadu uživanja. Kakvu
lekciju bismo trebali izvući iz ovoga?
Osnovna strategija prosvijećenog
potrošačkog hedonizma je da užitak liši njegovih pretjeranih dimenzija,
uznemirujućeg viška, činjenice da ne služi ničemu. Užitak se tolerira,
čak i promiče, ali samo pod uvjetom da ostaje zdrav i ne ugrožava našu
psihičku ili fizičku stabilnost. Čokolada može, ali bez masnoća. Coca
Cola može, ali dijetalna. Kava može, ali bez kofeina. Pivo može, ali bez
alkohola. Seks može, ali samo siguran.
Sjetite se tekstova u popularnim
časopisima koji promoviraju seks kao nešto dobro za vaše zdravlje:
seksualni čin je kao jogging – jača srce i smanjuje napetost. Čak je i
ljubljenje dobro za vaše zdravlje jer razvija facijalne mišiće.
Čini se da postoji samo jedna (ili
radije dve) iznimka u ovom svijetu zdravog uživanja: cigarete (i, ako
ćemo se držati naše teze, droga). Iz različitih, uglavnom ideoloških
razloga, pokazalo se nemogućim pretvoriti užitak pušenja u zdravu i
korisnu radnju. Pušenje je ostalo smrtna ovisnost, i ta osobina
uništava sve njegove druge osobine (opušta, pomaže u stvaranju
prijateljskih kontakata).
Jačanje ove prohibicije može se
posmatrati u postupnim promjenama na kutijama cigareta. Prije dosta
godina obično bismo dobili neutralni stav stručnjaka poput upozorenja
ministrastva zdravstva: ,,Pušenje cigareta može biti opasno po vaše zdravlje“. Ton je postao agresivniji s vremenom: ,,Pušenje vas može ubiti”
– jasno upozorenje da je pretjerano uživanje smrtonosno… Dalje,
upozorenja su postala sve veća i veća, i na kraju su im priključene
kolor fotografije pluća pocrnjelih od katrana. Nije stoga čudno što se
prohibicija pušenja tako brzo proširila. Prvo je zabranjena u uredima.
Potom su avioni postali zona bez pušenja, pa restorani, pa aerodromi, pa
barovi, čak i privatni klubovi. Kad se to pokazalo nedovoljnim, pušenje
je zabranjeno pedeset metara od ulaza u zgradu.
Najbolji pokazatelj novog statusa
pušenja je, po običaju, Hollywood. U klasičnom Hollywoodu tridesetih i
četrdesetih godina, pušenje je na ekranu bilo potpuno normalno,
funkcioniralo je kao zavodnička metoda (prisjetimo se kad u ,,Imati i nemati”
Lauren Baccall traži vatre od Humphreya Bogarta). Danas rijetki koji
puše na ekranu su arapski teroristi, kriminalci i antijunaci. Netko je
čak ozbiljno razmatrao digitalno brisanje cigareta iz starih klasičnih
filmova.
No, tko su drugi čije ,,ovisničko
ponašanje” – drugim riječima demonstracija preterjeranog uživanja – nas
toliko uznemirava. Nije to nitko drugi nego oni koje, u
judeo-hrišćanskoj tradiciji, nazivamo susjedima, bližnjima. Bližnji nas
po definiciji uznemiravaju, a uznemiravanje je još jedna riječ koja, bez
obzira što se čini da se odnosi na točno određenu činjenicu,
funkcionira dvosmisleno.
U svom osnovnom značenju ta riječ
označava brutalne činjenice silovanja, premlaćivanja ili drugih oblika
nasilja koji moraju biti osuđeni. Međutim, u dominantnim
oblicima korištenja riječi uznemiravanje, to osnovno značenje uzmiče
prema osudi svakog pretjeranog približavanja jednog bića drugome, sa
svojim željama, strahovima i užicima. Dvije teme određuju naš
tolerantni stav prema drugima: poštivanje različitosti i opsesivni strah
od uznemiravanja.
Drugi su u redu ako njegovo ili njezino
prisustvo nije napadno, ako drugi nisu istinski drugi. Moja dužnost da
budem tolerantan prema susjedu znači da mu se ne bih smio približavati
previše, i da ne bih smio previše zalaziti u njegov prostor… To
bi, zapravo, moglo biti središnje ljudsko pravo u kasnokapitalističkom
društvu: pravo da ne budeš uznemiravan, nego ostati na sigurnoj
udaljenosti od drugih.
Sudovi većine zapadnih društava danas
nameću zabranu približavanja da bi spriječili nekog da uznemirava drugu
osobu, recimo da ga prati ili ga pokušava zavesti. Onaj koji uznemirava
može dobiti sudsku zabranu približavanja žrtvi i ostati na udaljenosti
većoj od 100 metara. U toj meri je sadržano nešto što je nužna obrana od
želja drugih: nije li očito da ima nečeg užasno nasilnog u pokazivanj
strasti prema drugom ljudskom biću. Strast po definiciji nanosi bol svom
,,predmetu”. Čak i ako ,,primatelj” pristane da netko ,,okupira”
prostor, on ili ona nikad to ne može napraviti bez određenog
iznenađenja. Posebno bismo trebali biti sumnjičavi prema muškarcima koji
su opsjednuti seksualnim uznemiravanjem žena. Čim malo zagrebemo po
profeminističkoj politički korektnoj površini, uočit ćemo poznati
muško-šovinistički mit o tome kako su žene bespomoćna stvorenja koja bi
trebalo štiti ne samo od nametljivih muškaraca, nego i od samih sebe.
Nije problem u tome što žene ne mogu same sebe zaštititi, nego u tome da
bi mogle uživati u tome što ih se seksualno uznemirava, da će muška
nametljivost osloboditi u tim ženama samouništavajuću ekspoloziju
pretjeranog seksualnog užitka. Trebali bismo se fokusirati na
onu vrstu subjektivnosti koja je sadržana u ovim opsesijama, različitim
oblicima uznemiravanja: narcisoidna subjektivnost za koju je sve što
neko drugi radi – gleda me, obraća mi se – potencijalna prijetnja. Ispada da je cybersex
ultimativno korektan seks. S obzirom da se bavimo samo virtuelnim
partnerima, u cybersexu nema uznemiravanja. Ovo je ideja prostora u
kojem nitko nije uznemiravan i u kojem smo slobodni ispuniti svoje
najprljavije fantazije.
Neočekivani povratak smrti u srce
političke korektnosti pokazuje da se nije lako riješiti nasilja. Nasilje
se vraća u pokušaju da ga se riješimo. Koja je unutrašnja logika onoga
što smatramo seksualnim uznemiravanjem? To je asimetrija zavođenja,
neravnoteža između želje i predmeta želje. Na svakoj etapi erotskog
odnosa samo je dogovoreni reciporcitet s uzajamnim slaganjem dopušten.
Spolni odnos je deseksualiziran i postaje ugovor poput tržišne razmjene
između jednako slobodnih partnera, u kojoj se razmjenjuje užitak. Ekslpozivno širenje pornografije je doprinos digitalnih medija ovoj deseksualizaciji seksa. U
njoj se stalno obećava sve više i više seksa, pokazivanje ,,svega”, ali
sve što se isporučuje je beskrajno reproducirano samazadovoljstvo,
odnosno sve više i više sirove stvarnosti – od ekstremnih penetracija
šakom, pa do najgoreg snuffa.
Uspon političke korektnosti i rast
nasilja su zbog toga dvije strane istog novčića. Osnovna premisa
političke korektnosti je redukcija seksualnosti na obostrani dogovor.
Pokret za prava homoseksualaca neizbježno je dosegao svoj klimaks u
takvim ,,ugovorima” u kojima se dogovaraju ekstremni oblici
sadomazohističkog seksa poput tretiranja osobe kao psa sa ogrlicom,
ropskog odnosa, mučenja. U takvim oblicima pristajanja na ropstvo,
tržišna sloboda doseže svoj klimaks i uništava se: trgovina robljem
postaje vrhunski izraz slobode!
(P.S. Ja nisam pušač, i nikada nisam bio, i potpuno se slažem sa dodatnim oporezivanjem i kažnjavanjem duhanske industrije.)
preuzeto sa www.akuzativ.com