Izlaganje na konferenciji posvećenoj delu Lija Smolina, na Perimeter Institutu za teorijsku fiziku u Kanadi, 5. juna 2025.
Šta ja, filozof, radim ovde, gde stručnjaci raspravljaju o karakteristikama kvantne gravitacije daleko izvan mog domašaja? Od samih početaka je bilo jasno da kvantna mehanika ima revolucionarne implikacije na naše razumevanje stvarnosti. Međutim, mada je tu i tamo bilo spekulacija, donedavno je dominantan stav bio u skladu sa kopenhagenskom ortodoksijom: „Ne misli, samo računaj.“ Poslednjih decenija, ontološka pitanja su eksplodirala. Na samom početku svog bestselera „Velika zamisao“, Stiven Hoking trijumfalno proglašava da je „filozofija mrtva“. Sa najnovijim dostignućima u kvantnoj fizici i kosmologiji, takozvana eksperimentalna metafizika dostigla je svoj vrhunac: na metafizička pitanja o poreklu univerzuma, prirodi prostora i vremena itd. – koja su dosad bila predmet filozofskih spekulacija – sada se može odgovoriti kroz eksperimentalnu nauku i empirijski testirati. Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Mnogi kvantni naučnici su sada svesni da bi trebalo da pokreću odgovarajuća filozofska pitanja (na primer: Kakva je priroda kvantnih talasa? Da li oni čine stvarnost odvojenu od naše materijalne stvarnosti ili su samo instrumenti računanja?).
Dok pratim ove diskusije kao autsajder, primećujem da su mnogi kvantni fizičari našli utočište u ezoteričnom spiritualizmu ili direktnom subjektivnom idealizmu. Evo tipičnog komentara: „Da li su paradoksi poput ovog zapravo odjek drevnih filozofija poput Advaita Vedante, koje kažu da je odvojenost iluzija i da je sve povezano? Kvantna isprepletenost otkriva da čestice mogu ostati povezane na ogromnim udaljenostima, kao da su deo jedne nedeljive celine.“ Čak je i Rodžer Penrouz u nekom trenutku napisao da je „nekako, naša svest razlog zašto je univerzum ovde“, da ne pominjem Cajlingera, koji kvantnu mehaniku povezuje sa tibetanskim budizmom. Nije ni čudo što im se mnogi opskurantski filozofi pridružuju u ovom poduhvatu – za njih je kvantni kolaps čin slobodne svesne odluke.
Lakan je znao šta govori kad je tvrdio da je kvantna mehanika prva nauka koja se bavi Realnim – za razliku od simbolički konstituisane stvarnosti. Čitava poenta kvantne mehanike jeste da postoji drugi nivo bića koji se pokorava zakonima drugačijim od naše obične stvarnosti: Realno kvantnih talasa, kvantnih superpozicija koje kolabiraju u našu stvarnost. Ovaj nivo je nedeterminisan, ali i dalje deterministički; verovatnoća kolapsa je određena veoma preciznom Šredingerovom jednačinom. Na tom kvantnom nivou, takođe moramo napustiti našu standardnu predstavu o vremenu i prostoru kao univerzalnim spremištima čitave stvarnosti.
Tumačenje ovog kvantnog domena kao konačnog opovrgavanja materijalizma i dokaza da je stvarnost duhovna, uspeva samo ako se ograničimo na klasični deterministički pojam stvarnosti – male materijalne čestice koje skakuću po sveobuhvatnom prostoru i vremenu. Štaviše, uloga posmatranja daleko je složenija: eksperimenti potvrđuju da do kolapsa dolazi kada se kvantni proces „posmatra“ mernim uređajem, čak i bez upliva svesnog uma.
Oni koji tvrde da stvarnost izvan svesti ne postoji, odbacuju kao pseudo-problem filozofski najzanimljiviji aspekt kvantne mehanike: tačnu ontološku prirodu kvantnih talasa, njihov kolaps i retroaktivnu uzročnost koju impliciraju takvi događaji. Dakle, vama, kvantnim naučnicima, potrebna je filozofija, ali ne bi trebalo da verujete filozofima koji prisvajaju vaš rad za opskurantske svrhe.
Tu nastupaju ljudi poput Lija i čitave njegove bande, od Frančeske Vidoto i Karla Rovelija do Džulijana Barbura i Šona Kerola. Kao i ja, oni ostaju materijalisti, mada su potpuno svesni da se pojam materijalizma mora radikalno preispitati nakon kvantne fizike. Dakle, šta materijalizam ovde znači? Svakako ne znači da je krajnja stvarnost prazan prostor sa sićušnim elementima koji u njemu plutaju, već nešto mnogo zanimljivije. Ajnštajnov puni determinizam oslanja se na religioznu osnovu – napisao je: „Raffiniert ist der Herrgott, aber boshaft ist er nicht“ (Bog je suptilan, ali nije zlonameran). Mada je Ajnštajn više puta ponavljao da ne veruje u ličnog boga, proglasio se duboko religioznim: „Verujem u Spinozinog Boga, koji se otkriva u harmoniji svega što postoji.“ U tom smislu, za njega, religija i nauka nužno koegzistiraju: samu nauku održava duboka vera da je naš univerzum čudesno uređen u harmoniji koja prožima sve što postoji. Mislim da je upravo to verovanje pretrpelo smrtonosni udarac kvantne mehanike. Za mene, kvantna mehanika podrazumeva nedosledan, pluralan svet koji nije zasnovan ni na kakvom velikom temelju, čak i ako je taj temelj sama Praznina.
Žižek Goads and Prods, 07.06.2025.
Prevela Milica Jovanović