Emancipatorske pokrete širom sveta s pravom je obradovala pobeda Zohrana Mamdanija na izborima za gradonačelnika Njujorka. Pokazalo se da savremena populistička desnica nema monopol na mobilizaciju masa i privlačenje novih ili razočaranih birača. I demokratski socijalisti to mogu.
Ali, kao što Mamdani dobro zna, njegovu pobedu pratiće pokušaji ekonomske i finansijske sabotaže. Američki politički establišment – i republikanska i demokratska „duboka država“ – ima fundamentalni interes da Mamdanijev mandat doživi fijasko. Predsednik SAD-a Donald Tramp pozvao je Njujorčane da glasaju za Mamdanijevog glavnog protivnika, bivšeg demokratskog guvernera države Njujork Endrua Kuoma. Sa Mamdanijem na vlasti, trampovski populisti i vodeće demokrate odjednom će progovoriti istim jezikom. Učiniće sve što mogu da njegov mandat bude promašaj. U Trampovom slučaju, to bi čak moglo da znači još jedno proglašenje „vanrednog stanja“ da bi se opravdalo slanje Nacionalne garde na njujorške ulice.
Za levicu onda ovo nije samo trenutak za akciju, već i za strateško promišljanje šire slike. Sjedinjene Države se transformišu iz dvopartijskog u sistem koji čine republikanske i demokratske elite, desni populisti i demokratski socijalisti. Već se može nazreti stvaranje novih koalicija koje prelaze stare partijske linije. Još 2020. godine, Džo Bajden je nagovestio da bi mogao da nominuje nekog umerenog republikanca za potpredsednika, dok je Stiv Benon, Trampov bivši glavni strateg, pozvao pristalice nezavisnog demokratskog socijaliste i senatora iz Vermonta, Bernija Sandersa, da glasaju za Trampa kada je Demokratska stranka izabrala Bajdena za svog kandidata na izborima.
Bitna razlika je u tome što, dok je Trampov populizam lako prevladao u Republikanskoj partiji (što je jasan dokaz, ako je uopšte potreban, da je njegova briga za radnike bila lažna), raskol unutar Demokratske partije je sve veći. Zapravo, borba između partijske elite i Sandersovog krila trenutno je jedina prava politička borba u Sjedinjenim Državama. Kako kaže Ema Broks iz Gardijana: „Najveća pretnja Mamdaniju nije Donald Tramp, već stara demokratska garda.“
Tu imamo posla sa dva antagonizma („kontradikcije“): jedan je između Trampa i američkog liberalnog poretka, a drugi između Sandersovog krila Demokratske stranke i svih ostalih političkih snaga. Postupak impičmenta protiv Trampa tokom njegovog prvog mandata bio je očajnički pokušaj establišmenta da povrati moralno vođstvo i kredibilitet, ali sve se svelo na komično licemerje koje je usput ogolilo i mane samog vladajućeg sistema. Trampova neskrivena opscenost naprosto je iznela na videlo ono što je već bilo tu.
Sandersov tabor to jasno vidi i zna da više nema povratka na staro, da američki politički život mora biti radikalno preoblikovan. Mamdani je pobedio jer je za levicu uradio ono što je Tramp uradio za desnicu. Jasno je artikulisao svoj radikalni stav, ne brinući se zbog gubitka centra.
Međutim, ove četiri sile koje sada dejstvuju u američkoj politici nisu na istom nivou. Dve stranke u izumiranju (stari mejnstrim republikanci i demokrate) zarobljene su inercijom, bez ikakve ozbiljne vizije za zemlju, dok trampovski populisti i demokratski socijalisti predstavljaju stvarne političke pokrete. U tom kontekstu, jedini istinski značajni izbori bili bi između Trampa i demokratskog socijaliste.
Da li to znači da bi demokratski socijalisti trebalo i formalno da se odvoje od Demokratske stranke? Savetovao bih principijelni pragmatizam: fokusirati se na glavne ciljeve koji se tiču opstanka, a zatim dozvoliti sve što ima potencijal za ostvarivanje tih ciljeva. To znači prihvatanje izborne demokratije kada ona funkcioniše, ali i građanske mobilizacije pa čak i radikalnijih metoda kada okolnosti to zahtevaju.
Da biste razumeli na šta mislim, razmotrite jedan skorašnji primer. U julu, posle dramatičnog sukoba sa Trampom, Ilon Mask je najavio da će pokrenuti „Američku stranku“. Mask, koji ne može da se kandiduje za predsednika jer nije rođen u SAD, pokušao je da pobedi Trampov populizam pomoću tehno feudalizma. Taj projekat je na kraju ipak propao.
Nasuprot tome, nova levičarska stranka Zare Sultane i Džeremija Korbina u Britaniji obećava, a pojedine ankete govore da je podržava oko jedne trećine mladih ljudi i birača laburista. Međutim, sve je još uvek neizvesno a, kako to i priliči levičarskoj stranci, dvoje lidera je smesta ušlo u javni sukob.
Zaista značajni izbori bi onda bili između krajnje desničarske stranke Reform UK Najdžela Faraža i nove levice, dok bi se inertna Laburistička partija pridružila konzervativcima u dekadentnom odumiranju. Skoro je izvesno da bi u takvom direktnom sukobu Faraž pobedio, baš kao što je Boris Džonson savladao Korbina 2019. Doduše, Korbin je uspeo da na neko vreme preuzme kontrolu nad laburistima, što je potreslo čitav politički sistem.
U krajnjoj liniji, ne postoji načelan odgovor kada je u pitanju izbor najbolje strategije. Ponekad treba probati da se preuzme velika vodeća stranka; ponekad je raskol neophodan. Mislim da je Mamdani u pravu što je zasad ostao u okvirima Demokratske stranke, jer mu je to omogućilo da mobiliše njenu bazu protiv ustaljenog poretka. Da je pokušao sam da se suprotstavi ostalim trima političkim snagama, izgubio bi.
Sada kada je pobedio, Mamdani bi trebalo da odlučno i promišljeno krene u preuzimanje Demokratske stranke države Njujork, a da istovremeno uspostavlja mrežu veza sa demokratskim socijalistima širom Sjedinjenih Država i da se, po Sandersovom savetu, suptilno obraća razočaranim radnicima sa nižim prihodima i farmerima koji su glasali za Trampa. Budućnost projekta oličenog u Mamdaniju leži u privlačenju razočaranih Trampovih birača, a ne u osvajanju inertnog centra. Samo radikalni levičar može da pridobije trampiste iz radničke klase – biračko telo čije je nepoverenje prema establišmentu još uvek potpuno opravdano.
Project Syndicate, 10.11.2025.
Prevela Milica Jovanović