Pamtimo godišnjice značajnih događaja u našoj eri: 11. septembar (ne samo onaj 2001. godine kada je izvršen napad na Twin Towers, već i onaj iz 1973. godine kada je izvršen vojni prevrat protiv Allende u Čileu), Dan D, itd. Možda bi još jedan datum trebalo dodati ovom spisku: 19. juni.
Većina nas voli prošetati tokom dana da udahne malo svježeg vazduha. Mora postojati dobar razlog za one koji to ne mogu učiniti – možda ih u tome sprječava priroda posla (rudari, posada podmornice), ili čudna bolest zbog koje je izlaganje suncu opasno po život. Čak i zatvorenici dobiju svoju dnevnu šetnju na svježem vazduhu.
Danas, 19. juna, tačno je dvije godine otkada je Julianu Assangeu oduzeto ovo pravo: on je trajno ograničen na stan u kojem se nalazi ambasada Ekvadora u Londonu. Ako bi izašao iz stana, odmah bi bio uhapšen. Šta je Assange uradio da to zasluži? Na neki način, možemo razumjeti vlasti: Assange i njegove kolege zviždači često se optužuju kao izdajnici, ali oni su nešto mnogo gore (u očima vlasti).
Assange je sebi dodijelio ulogu “špijuna za narod”. “Špijunirati za narod” nije tek obična izdaja (kao što bi bilo da je on dvostruki špijun, koji prodaje naše tajne neprijatelju); to je nešto daleko radikalnije. To podriva sam princip špijuniranja, princip tajnovitosti, jer je njegov cilj učiniti tajne javnim. Ljudi koji pomažu WikiLeaksu nisu više zviždači koji razotkrivaju ilegalne radnje privatnih kompanija (banaka, duvanskih i naftnih kompanija) vlastima, oni razotkrivaju široj javnosti upravo tu javnu vlast.
Nismo, zapravo, ništa naučili od WikiLeaksa što već nismo pretpostavljali da je istina – ali jedno je znati nešto uopšteno, a drugo je dobiti konkretne podatke. To je pomalo kao kad znate da vaš seksualni partner švrlja okolo. Možete prihvatiti apstraktno znanje o tome, ali bol se javlja kada saznate sočne detalje, kada dobijete slike onoga što je radio.
Kada se suočite sa takvim detaljima, zar se svaki pristojni američki građanin ne bi osjećao duboko posramljeno? Do sada je stav prosječnog građanina bio licemjerno poricanje: radije smo ignorisali prljavi posao koji obavljaju tajne službe. Od sada se ne možemo pretvarati da ne znamo.
Nije dovoljno vidjeti WikiLeaks kao antiamerički fenomen. Države kao što su Kina i Rusija su mnogo represivnije od Amerike. Samo zamislite šta bi se desilo nekome kao što je Chelsea Manning u kineskoj sudnici. Najvjerovatnije ne bi ni bilo javnog suđenja, ona bi jednostavno nestala.
Amerika ne postupa prema zatvorenicima jednako brutalno – zbog svoje tehnološke prioritetnosti, jednostavno joj nije potreban otvoreno brutalni pristup (koji je više nego spremna da primijeni po potrebi). Ali zbog toga je
Amerika još opasnija prijetnja našoj slobodi od Kine: njene mjere kontrole se ne doživljavaju kao takve, dok se kineska brutalnost otvoreno pokazuje.
U zemlji kao što je Kina, granice slobode su svima jasne, bez iluzija o slobodi.
U Americi, međutim, formalne slobode su zagarantovane, tako da većinapojedinaca doživljava svoje živote kao slobodne i čak nisu ni svjesni u kojoj mjeri ih kontrolišu državni mehanizmi. Zviždači rade nešto važnije od konstatovanja onog što je očigledno, kao što je razotkrivanje otvoreno represivnih režima: oni pokazuju javnosti neslobodu koja leži u pozadini situacije u kojoj mi sebe doživljavamo kao slobodne.
U maju 2002. godine, javljeno je da su naučnici na univerzitetu u Njujorku ugradili pacovu kompjuterski čip koji može da prenosi elementarne signale direktno u mozak pacova – omogućavajući naučnicima da kontrolišu pokrete pacova pomoću mehanizma za upravljanje, poput onog koji se koristi za igračke automobile na daljinsko upravljanje. Po prvi put je mašina oduzela slobodnu volju živom stvoru.
Kako je nesretni pacov doživljavao svoje pokrete, koje je neko uspješno određivao iz vana? Da li je bio potpuno nesvjestan da neko upravlja njegovim pokretima? Možda u tome leži razlika između kineskih građana i nas, slobodnih građana zapadnih, liberalnih zemalja: kineski ljudski pacovi su barem svjesni da ih kontrolišu, dok smo mi glupi pacovi koji se šetkaju okolo nesvjesni kako se naše kretanje nadzire.
Da li WikiLeaks teži da ostvari nemogući san? Definitivno ne, a dokaz je to što se svijet već promijenio od njihovih otkrića.
Ne samo da smo naučili mnogo o ilegalnim aktivnostima Amerike i drugih velikih sila. Ne samo da su otkrića WikiLeaksa stavila tajne službe u defanzivu i pokrenula donošenje zakona koji bi ih bolje kontrolisali. WikiLeaks je postigao mnogo više od toga: milioni običnih ljudi su postali svjesni društva u kojem žive. Nešto što smo do sada ćutke tolerisali kao neproblematično postalo je problematično.
Zbog toga je Assange optužen da je nanio toliko štete. Pa ipak nema nasilja u tome što WikiLeaks radi. Svi znamo klasičnu scenu iz crtića: lik stigne do ruba litice, ali nastavlja trčati, ignorišući činjenicu da nema tla pod nogama; ali počinje padati tek kada pogleda dolje i primijeti provaliju. Ono što WikiLeaks radi jeste da podsjeća one na vlasti da pogledaju dolje.
Reakcija prevelikog broja ljudi, kojima su mediji isprali mozak, na otkrića WikiLeaksa mogu se najbolje sumirati upečatljivim stihovima iz posljednje pjesme Altmanovog filma “Nashville”: “Možeš reći da nisam slobodan, ali to me ne brine.” WikiLeaks nas je zabrinuo. A, nažalost, mnogi ljudima se to ne sviđa.
Izvorno u The Guardian. Prevod Milica Plavšić.