Svakog dana smo zasuti jezivim prizorima iz Gaze, Ukrajine, Sudana. Ne treba da nas čudi što postajemo neosetljivi na ove vesti i što nas one više ne šokiraju. Desetoro dece ubijeno u Gazi – pa šta, juče ih je bilo 20. I opširne analize su postale dosadne. Mada se pojavljuju novi važni detalji, kao onaj da su izraelske službe izgleda znale za napad Hamasa 7. oktobra i da su pustile da se on dogodi da bi se opravdalo stvaranje Velikog Izraela – analize u osnovi ponavljaju uvek istu priču. Hajde da promenimo pristup i fokusiramo se na naizgled male detalje koji, poput frojdovskih simptoma, mnogo govore o našoj globalnoj situaciji: na kamerom zabeležene izraze lica ljudi koji su deo tekućih užasa u svetu.
Počnimo sa Putinovim čudnim grimasama na konferenciji za medije posle sastanka sa Trampom na Aljasci, gde su novinari dovikivali pitanja o ratu Ukrajini pokušavajući da privuku pažnju dvojice velikih ratnih zločinaca. Prvo što upada u oči je kontrast između Putina i Trampa koji stoji pored njega. Oni kao da su zamenili uloge. Tramp je mnogo suzdržaniji, pokušava da održi dostojanstveni izraz lica ozbiljnog pregovarača, dok Putin deluje opušteno i menja izraze u rasponu od mrštenja do smeha. Tako se ponaša nesumnjivi pobednik samita: blago iznerviran, a u stvari ga je baš briga kako izgleda, dok Tramp očajnički izigrava partnera u dijalogu ravnopravnih. Tako se ponaša gubitnik. Na Putinov trijumf ukazuje i činjenica da je Tramp, navodni neutralni posrednik u sukobu, izgovarao Putinove rečenice. Tako je u jednoj od svojih kasnijih izjava naveo da „mir sada zavisi od Ukrajine“.
Još jedna stvar na koju treba obratiti pažnju jeste da, čak i ako posle ovog samita ne bude velikih rezultata, Putin ne samo da je dočekan kao lider velike sile, već je očigledno ponovo uspostavio drugarski odnos sa Trampom, koji izostaje iz Trampovih susreta sa Zelenskim ili zapadnoevropskim liderima. Za Putina Tramp svakako nije neutralni medijator koji posreduje između dve strane u sukobu. Mada se pretvarao da je saveznik Ukrajine i EU koji pokušava da sklopi dogovor sa zajedničkim neprijateljem, Tramp se ponašao kao Daddy Cool koji je sklopio dil sa svojim dvosmislenim neprijateljem-partnerom, a onda se trudi da svojoj nepoverljivoj deci pokaže da je baš takav dil bio odličan.
Putin je tako potvrdio svoje mesto na vrhu liste svetskih lidera-kriminalaca, a sada prelazimo na ženu koja se ponaša kao obična građanka bez političkih veza. To je Danijela Vajs, pokroviteljka doseljenika na Zapadnoj obali koja decenijama organizuje okupaciju palestinske zemlje. U intervjuu sa Pirsom Morganom odbila je da izrazi čak i minimalno saosećanje zbog 20.000 ubijene palestinske dece u Gazi. Njen cilj je da se cela Gaza i Zapadna obala očiste od svih Palestinaca, jer je to zemlja koju je bog dao Jevrejima. Nema ničeg novog ni originalnog u toj poruci. Pravi užas izvire iz toga kako se ponaša dok to govori. Izraz njenog lica je mešavina lažne naivnosti i primitivne lukavosti, uz široki osmeh, kao da se sve to podrazumeva. Toliko je savršena u ovoj ulozi da ponekad deluje kao sopstvena karikatura. Teško je zamisliti bolju kombinaciju zla i tobožnje naivnosti.
U nedavnom intervjuu sa Lujem Teruom objašnjavala je strategiju širenja naselja, pri čemu opis veze doseljenika sa izraelskim vlastima deluje zaista uverljivo: „Pomažemo našim vlastima. Netanjahu je veoma zadovoljan našim radom, kao i našim planovima za jevrejsku zajednicu u Gazi. On to naravno ne može javno da kaže, pa daje suprotne izjave, da naši planovi nisu realni. Dobro, učinićemo ih realnima. To nije stavljanje vlasti pred svršen čin. Mi im pomažemo. To je korak broj jedan u politici. Ne prisiljavate vlasti ni na šta. Vi im otvarate mogućnosti, ohrabrujete ih, javno ih podržavate, pružate im političku podršku.“
Ona tu strategiju vidi kao nastavak osnivanja samog Izraela: prvo su se gradila naselja u Palestini, pa kad je bilo dovoljno naselja, a i geopolitička situacija se promenila, jevrejske organizacije su zahtevale da se nova teritorija prizna kao država. Ključna je dvoličnost pokreta doseljenika i zvanične politike državnih organa. Doseljenici čine ono što država zvanično poriče, pa čak i osuđuje, i na taj način stvaraju uslove da država prihvati novo činjenično stanje. Ovde treba primetiti da „demokratski“ Zapad čini istu stvar: zvanično osuđuje etničko čišćenje u Gazi i na Zapadnoj obali, ali ga ćutke toleriše, to jest ne preduzima nikakve ozbiljne mere protiv toga, već podržava Izrael. Čeka se da maske padnu i da se prihvati situacija na terenu (Veliki Izrael). Ne čudi me što je grupa jevrejskih profesora predložila Danijelu Vajs za sledeću dobitnicu Nobelove nagrade za mir.
A šta je sa licima njenih žrtava za koje ona nema milosti? Umesto uobičajenih fotografija izgladnele dece i tela u porušenim zgradama, izabrao sam ispijeno lice Marvana Bargutija kada ga je u samici posetio Itamar Ben-Gvir, izraelski ministar bezbednosti kome je svojevremeno suđeno zbog rasizma. U kratkom video snimku koji je Ben-Gvir podelio na mrežama, vidimo ga kako se preteće obraća Bargutiju koji je u zatvoru preko 20 godina. Osuđen je na četiri doživotne robije, ali je i dalje popularan među Palestincima – često ga nazivaju palestinskim Mandelom. Ako uporedite Bargutijev izgled na tom snimku sa njegovim starim fotografijama, razlika je šokantna: pre mnogo godina je vrcao od energije, a sada je senka samog sebe, mršavi starac bez kose, bespomoćno se ljulja i ne može da govori. Očigledno je žrtva sistematskog izgladnjivanja i torture.
Zašto je Ben-Gvir objavio taj ponižavajući snimak upravo u ovom trenutku? Razlog je jasan: to je reakcija na činjenicu da su mnoge ključne zapadnoevropske zemlje izrazile nameru da priznaju palestinsku državu, dok Barguti važi za ključnu figuru u dvodržavnom rešenju bliskoistočnog rata – ali opet, zašto? Jedan od retkih glasova razuma u Izraelu je Ami Ajalon, bivši lider Šin Beta, koji je 14. januara 2023. rekao: „Mi Izraelci ćemo biti bezbedni tek kada Palestinci budu imali nadu. To je jednačina.“ Izraelske vlasti bi onda trebalo da oslobode Bargutija, zarobljenog lidera Druge intifade, radi direktnih pregovora o stvaranju te nade: „Pogledajte palestinske ankete. On je jedini lider koji može da povede Palestince u izgradnju države pored Izraela. Pre svega zato što veruje u koncept dve države, ali i zato što je svoj legitimitet stekao sedeći u našim zatvorima“, rekao je Ajalon.
Ukratko, Barguti je jedina osoba koja može da pobedi Hamas na slobodnim izborima na Zapadnoj obali i u Gazi. Za razliku od Hamasa, on se zalaže za mirno, dvodržavno rešenje, dok zadržava punu političku nezavisnost za razliku od korumpirane Palestinske uprave na Zapadnoj obali koja je pod izraelskom kontrolom. Zato će ostati u zatvoru (ili čak biti likvidiran) ako Izrael želi da ostvari svoj cilj radikalnog etničkog čišćenja palestinskih teritorija u organizaciji ljudi kao što je Danijela Vajs.
Skoro dve hiljade godina Jevreje je duhovno održavala čuvena parola „Dogodine u Jerusalimu“. Ako Palestinci budu proterani iz Gaze, neće moći da poruče „Dogodine u Gazi“ iz Ruande ili Južnog Sudana ili gde god da se nađu protiv svoje volje – jer većina njih uopšte nije iz Gaze. I tamo su već bili izbeglice.
Žižek Goads and Prods, 23.08.2025.
Prevela Milica Jovanović