Sjedinjene Države bi mogle da okončaju svoje napore za okončanje sukoba u Ukrajini u roku od nekoliko dana ako ne bude znakova napretka, upozorio je američki državni sekretar Marko Rubio u petak 18. aprila: „Ako nije moguće okončati rat u Ukrajini, moramo da idemo dalje.“
Rubiove reči upozorenja dolaze nakon što su se SAD i Ukrajina približile postizanju sporazuma o mineralima u četvrtak uveče, a okrutna ironija leži u sprezi ove dve činjenice. Tramp je pravdao dogovor o mineralima svojim zahtevom da Ukrajina treba da vrati SAD za ogromnu količinu oružja koje je Ukrajina dobila od SAD da bi se odbranila od ruske agresije – tako da je dogovor bio jasan: dali smo vam oružje, a ako želite da se naša pomoć nastavi, morate da platite…
Sada su SAD nagovestile da bi mogle da „krenu dalje“ i ostave opstanak Ukrajine u rukama Evrope, ali i dalje žele da budu u potpunosti plaćene od ratom razorene i uništene zemlje. Sa ovakvim prijateljima, kome su potrebni neprijatelji?
U tom kontekstu treba da protumačimo i nedavnu ofanzivu šarma Džeja Dija Vensa usmerenu na Evropu. Kada ispoveda svoje divljenje Evropi i insistira da Evropa treba da postane jača i autonomnija, nema kontradiktornosti između ovog pozitivnog stava i njegovih oštrih opaski o manjku slobode u Evropi pre nekoliko meseci u Minhenu.
Ono što mi, Evropljani, dobijamo su dve strane istog novčića: trebalo bi da pokažemo više snage i autonomije, da dobijemo više vojne moći… da bismo sami odbranili Ukrajinu i dozvolili SAD da se fokusiraju na svog glavnog neprijatelja, Kinu, i „slobodno“ rade druge stvari koje se uklapaju u američku viziju novog svetskog poretka.
U nedavnom intervjuu za UnHerd Džej Di Vens je rekao da je De Gol „voleo Sjedinjene Američke Države, ali je prepoznao ono što ja svakako priznajem, da nije u interesu Evrope, niti u interesu Amerike, da Evropa bude stalni bezbednosni vazal Sjedinjenih Država“: „Ne mislim da je nezavisnija Evropa loša za Sjedinjene Države – ona je dobra za Sjedinjene Države.”
Međutim, dva primera koje je Vens pomenuo su veoma problematična. „Vraćajući se kroz istoriju, mislim da su, iskreno, Britanci i Francuzi definitivno bili u pravu u svojim neslaganjima sa Ajzenhauerom oko Sueckog kanala.”
Godine 1956. američki predsednik Ajzenhauer je primorao London i Pariz da odustanu od vojne intervencije da bi povratili kontrolu nad Sueckim kanalom od Egipta – ova kontrola je bila ključna za ekonomske i kolonijalne interese zemalja. Ukratko, Vens žali što London i Pariz nisu nemilosrdno sledili svoje kolonijalne interese koje je koordinirao Izrael koji je u isto vreme okupirao ceo Sinaj…
Čak je i drugi primer koji je naveo Vens problematičan mada zvuči razumnije i potencijalno progresivnije: Vens je rekao da su „mnoge evropske nacije bile u pravu“ što su imale sumnje u vezi sa ratom u Iraku i tvrdio je sa oskudnim dokazima da je Evropa mogla da ga zaustavi da je „bila malo nezavisnija i malo spremnija da pruži otpor“. Ono što stoji iza ovog saveta je, naravno, ideja da se Sadam zadrži kao saveznik Zapada protiv Irana.
Žak Lakan definiše uspešnu komunikaciju kao čin kojim pošiljalac prima sopstvenu poruku od primaoca u obrnutom obliku. To je, dakle, ono što bi bila uspešna komunikacija između Vensa i Evrope: kada bi ujedinjena Evropa poslušala njegov zahtev da deluje sa više autonomije i suvereniteta – naravno, ne u onom smislu, već u mnogo bukvalnijem smislu.
Evropa može pokazati svoju autonomiju sa tri jednostavna i prilično očigledna čina: da zauzme mnogo kritičniji stav prema Izraelu i pruži direktnu humanitarnu pomoć Gazi, pomoć koju štite evropske vojne snage; da se otvori za mnogo jače ekonomske veze sa Kinom protiv demonizacije Kine od strane SAD; da nastavi sa lišavanjem američkog dolara statusa univerzalne valute.
Ali da li će Evropa to moći? Nažalost, loši znaci su brojni. Kratak osvrt na stavove Fridriha Merca, budućeg nemačkog kancelara, ukazuje na suprotan smer: on je za ponovno naoružavanje i punu podršku Ukrajine, ali je i potpuno proizraelski orijentisan – najavio je da će prvi strani lider koga će pozvati biti Netanjahu.
Ovo nije sporedna stvar: sve, bukvalno sve – možda sudbina našeg sveta – zavisi od potrebe da se uspostavi paralela između Ukrajine i Gaze. Ono što Izrael radi u Gazi i na Zapadnoj obali, Rusija radi u Ukrajini.
Putin je pre nekoliko meseci predložio da Ukrajinom privremeno upravlja telo nominovano od strane UN, jer ona nema demokratski izabranu legalnu vladu. Odgovor Evrope bi trebalo da bude da će tako nešto morati da se desi u delu Ukrajine koji je okupirala Rusija: fer izbori pod nadzorom UN.
Imamo dve verzije uništavanja jedne nacije: ID sada otvoreno čisti Gazu od Palestinaca, uključujući izgladnjivanje i uništavanje bolnica, dok Rusija ništa manje otvoreno uništava civilnu infrastrukturu Ukrajine, pravdajući to tvrdnjom da su Ukrajinci Lenjinov izum i da kao takvi ne postoje kao suverena nacija.
Ako Izrael i Rusija uspeju, dobićemo dva nova entiteta: Tramp-Gaza kao deo većeg Izraela i Putin-Ukrajina kao deo veće Rusije, pri čemu se obe zemlje otvoreno spremaju za dalju ekspanziju. Ako zanemarimo ovu paralelu, odnosno ako vidimo Izrael kao bliskoistočnu Ukrajinu okruženu arapskim neprijateljima i koja se samo brani, onda će Putin uspeti: ruski napad na Ukrajinu će velikoj većini zemalja Trećeg sveta izgledati kao odbrana od neokolonijalističke ekspanzije NATO-a.
Podsetimo se da Rusija sada takođe deluje kao neokolonijalna sila, posebno u centralnoj Africi gde hiljade plaćenika grupe Vagner podržavaju antizapadne režime. Jedini način da se Evropa suprotstavi ovoj ofanzivi jeste da zaustavi neokolonijalnu eksploataciju afričkih država (kao što je Francuska radila u frankofonim državama). Tolerancija Evrope prema izraelskim ratnim zločinima – s vremena na vreme samo izda upozorenje Izraelu dok nastavlja da ga podržava vojno i diplomatski – čini je u potpunosti saučesnikom u izraelskim ratnim zločinima.
Slični problemi prate odnose Evrope sa Kinom i težnju za dedolarizacijom. Tramp je u suštini uspeo da razbije jedinstvo Evrope i natera pojedinačne države da uđu u odvojene pregovore sa SAD iako Evropa već ima evro, mnogo boljeg kandidata za univerzalnu valutu od američkog dolara. U oba slučaja nema kompromisnog rešenja: ponizno se povinujemo ucenama SAD ili zauzimamo jasan stav sa svim rizicima koje to uključuje.
Poslednji strani dostojanstvenik koga je papa Franja primio dan pre smrti bio je niko drugi do Vens, i bez preterivanja možemo reći da je – utoliko što se papa Franja zalagao za ono što je najbolje u današnjoj Katoličkoj crkvi – ovaj susret bio susret Hristovog namesnika i antihrista.
Izvor: Danas