Iako su se milijune puta čule riječi pomirenje i oprost mnogi se još uvijek trude držati upaljen plamen pod kotlom mržnje u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se kako su narodi na ovim prostorima oduvijek živjeli skupa i kako tako treba i ostati, a dolijeva se ulje na vatru kako bi se opet moglo pričati kako su narodi na ovim prostorima uvijek pili krv jedni drugima.
Srebreničke žrtve nad sobom, osim stvarnih suza majki, nad sobom trpe govore začinjene željom da se nečija patnja produži i da postane vječna tema za političke igrarije i bodove pred ubacivanje listića u kutije. Nakon toga, govori izazivaju osude, traže se poruke između redova i nađu se uvrede, prijetnje i riječi koje nemaju veze s pomirenjem i oprostom.
Umjesto da se napaćenoj i bezidejnoj djeci u napaćenoj i potonuloj zemlji pokaže barem malo lijepoga, barem malo dobroga kod „onih drugih“, lubanjma i milijun puta prevrćenim snimkama odgajaju se neki novi držači plamena pod kotlom.
Usmrđena fraza „oprostiti a ne zaboraviti“ ustvari je poziv protiv oprosta, jer dolazak predsjednika „krvničke“ države mnogima se zgadio, a njegovu ruku sućuti mnogi nisu prihvatili.
Osuđuje se nedolazak predstavnika „genocidne tvorevine“, a ustvari nitko ne želi da dođu. Ruke pomirenja pružaju se u prazno, baš kao što se i riječi o suživotu nižu bezidejno i lažno, a strašne slike svjesno urezuju u nevine dječje glave.
U Bosni i Hercegovini svjesno se slavi smrt, a život se stavlja na posljednje mjesto. Mnogima je važnije uzgajati klicu mržnje prema drugima dok se busaju u prsa uzgajanjem klice ljubavi prema državi.
Važnije je držati plamen pod kotlom, nego upaliti vatru za stvarni ručak. Jer, gladni lakše mrze.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.bitno.ba