Vidjela sam ga zadnji puta u Bratislavi, na konferenciji Centralnoevropskog foruma povodom proslave dvadesete godišnjice baršunaste revolucije. Fotelja u kojoj je sjedio na pozornici teatra prijetila je da će ga progutati, toliko je bio sitan, mršav, blijed. Poput sjene ili duha. Ali stisak njegove ruke iza pozornice bio je čvrst baš kao i riječi izgovorene na pozornici. Premda izgovorene slabim glasom, bile su snažne i otrežnjujuće. Većina sudionika, od Adama Michnika i Gyorgy Konrada pa do Agnes Heller, govorila je o neuspjesima i razočaranjima politikom u zemljama postkomunizma.
Havel je, pak, govorio o temi koju je rijetko tko spomenuo. Govorio je o odgovornosti kao drugoj strani slobode. Odgovornosti političara, ali i samih građana. Kad je završio, čitava je dvorana, dupkom ispunjena uglavnom slovačkom publikom, ustala je i dugo aplaudirala svome bivšem predsjedniku i čovjeku koji je bio protiv razlaza Slovačke i Češke. Koliko god se, naime, taj razlaz doimao jednostavnim izvana, ipak nije prošao bez trauma, posebno ne za njegovu generaciju. Havel je 1992. godine, kad se Slovačka osamostalila, dao ostavku na dužnost predsjednika. Samo godinu dana kasnije izabran je za predsjednika Češke, obnašajući tu dužnost sve do odlaska iz politike 2003. O razlazu je u jednom intervjuu rekao nešto što bi se moglo odnositi i na bivšu SFRJ: ‘Često jedna nacionalna zajednica mora proći kroz fazu neovisnosti prije nego što je u stanju cijeniti integraciju.’
Bio je protiv nasilja i za mirni otpor, simbol političke promjene koja je, sigurno i njegovom zaslugom, nazvana Baršunastom revolucijom. Prešao je dug put od inicijatora Povelje 77, koju je pokrenuo zajedno s Ludvigom Vaculikom, Pavelom Kohoutom i mnogim drugima, koja se od prosvjeda protiv progona benda Plastic People of the Universe pretvorila u pokret protiv kršenja ljudskih prava – do disidenta a zatim osnivača Građanskog foruma.
Sjećam ga se kako ozarena lica stoji na balkonu zgrade na Vaclavskom trgu u Pragu jeseni 1989. godine. Sjećam se i jednog drugog balkona kao njegove potpune suprotnosti. Onog u Bukureštu, jedva mjesec dana kasnije, s kojeg u panici silazi rumunjski predsjednik Nicolae Ceausescu dok njegovo lice izražava nevjericu poraženog diktatora.
Kada je došao ‘na hrad’, odnosno u dvorac Hradčane koji je predsjednička rezidencija, s njim je došla i drukčija vrsta politike. Rock and roll, Frank Zappa, Rolling Stonesi, pisci, umjetnici. Bilo je lijepo dok je trajalo. A trajalo je nešto više od desetak godina.
Havelova vladavina nije prošla bez raznih kontroverzi, od kojih je možda najveća ona oko lustracije. Bio je za dekomunizaciju, ali protiv drastičnog čišćenja komunista iz državnih i javnih struktura vlasti i uprave. U zemlji u kojoj je kroz zatvor prošlo 250.000 građana, a na smrt ih je osuđeno 240, na tom su mu stavu mnogi zamjerili. No Havel, dijete iz bogate građanske obitelji kojoj su komunisti oduzeli imutak, bio je protiv osvete i bojao se zloupotrebe. Govorio je da linija podjele između žrtve i tlačitelja prolazi kroz svakog čovjeka, svakog pojedinca. Vjerovao je da se ljudi mogu promijeniti i da u ljudskim situacijama i odnosima nema crno-bijele boje, sve su to samo nijanse sivog. Bio je za pomirenje naroda, ispričavši se Nijemcima za tri milijuna prognanika neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Nikada nije bio član partije, nije gradio karijeru, nije volio politiku. Bio je skroman i ostao takav. Ako je ikad postojao predsjednik-građanin, onda je to bio Havel. I ono što je ljudima išlo najviše na živce, bio je moralist. Moralist posebnog kova – moralan moralist. Kao i njegov ideal, filozof i profesor, otac ČSR Tomaš Garrigue Masaryk. Havel nije samo pokazao da se politiku može voditi drukčije, pokazao je svojim vlastitim primjerom i da se može biti drukčiji političar. Tematizirao je odgovornost intelektualaca za poltiku – govorio je o životu u istini, o tome da istina počiva na odgovornosti i da se za istinu čovjek mora boriti. Paradoksalno, sve to ga je učinilo popularnijim vani nego u svojoj zemlji.
Ima jedna staromodna riječ koja mi pada na um, a koja Havela najbolje karakterizira. Ta riječ je čast. Čast je šira od savjesti i odgovornosti jer ih obje obuhvaća. Havel je bio častan čovjek i političar, a to se se za malo ljudi može reći.
Što se njegovih brojnih djela tiče, ostati će ‘Pisma Olgi’ i knjige eseja ‘Moć nemoćnih’, ‘Živjeti istinu’, ‘Umijeće nemogućeg’, ‘Remećenje mira’. Drame po svemu sudeći ne, iako bi, da se njega pitalo, vjerojatno želio biti upamćen kao dramatičar. Jednostavno, u njegovom je životu sticajem okolnosti prevladala politička strana. Srećom za ostale, kojima su njegove misli osvjetljavale put.
U jednom intervjuu koji je s njim vodio Adam Michnik 2008. godine, govoreći o postrevolucionarnom vremenu, o globalizmu, konzumerizmu, ekologiji i tehnologiji, Havel je tematizirao potrebu jedne druge vrste promjene, ‘egzistencijalne revolucije’, kako ju je sam nazvao: ‘Sve je to jako opasno. Ne vjerujem da će civilizacija doći sebi ako se ne dogodi neki veliki potres ili cunami. U svakom slučaju, osjećam potrebu za nekom vrstom egzistencijalne revolucije. Nešto se u ljudskoj svijesti mora promijeniti.’
Pa, premda se svjetionik ugasio, njegove riječi ostaju kao putokaz.
Tekst preuzet sa Tportala