Već tjednima se u zagrebačkim kinima prikazuje ‘Parada’ režisera Srđana Dragojevića. Dosta se o njemu pisalo i to uglavnom pozitivno. Meni je za oko zapela činjenica da je ovaj film – naravno, bez titlova! – vidjelo preko 100.000 gledatelja. U Hrvatskoj gdje domaći film, osim izuzetno, pogleda svega nekoliko tisuća ljudi, ova se brojka čini impresivnom. A ako se, kako piše Der Spiegel u povodu berlinske premijere, zna da je oko 330.000 film vidjelo u Srbiji, dakle oko pola milijuna u cijeloj bivšoj SFRJ, obzirom na temu stvar postaje još zanimljivijom.
Za pravu stvar
Tema je homofobija. Beogradski homoseksualci angažiraju kriminalce da ih štite na gay paradi. Niz situacija, u kojima se sukobljavaju ova dva naoko nespojiva svijeta, ne mogu nego rezultirati komičnim situacijama, iako je kraj tragičan. Istina, dobra komedija uvijek će privući gledatelje. No ovaj film je, prema riječima režisera Dragojevića, namjerno politički angažiran i pokazuje koliko je teško boriti se protiv predrasuda i za prava ljudi koji su drugačiji od nas samih. Glavni lik Limun i njegovi kompanjoni, ustvari bivši ratni neprijatelji iz Hrvatske, Kosova i Bosne , ne štite homoseksualce samo zbog novca, nego zato jer konačno shvaćaju da njihovo pravo na izbor, na to da žive kako žele, ugrožava agresivna većina. Ovo je edukativan film, i njegova je najveća vrijednost što će oni gledatelji koji imaju iste stavove o svijetu i životu kao i siledžije koji su glavni likovi – nešto naučiti. Prihvaćanje tzv. drugog je doista najteži zadatak za takve ljude, a to znači za većinu ljudi oko nas…Dobar film može za prava drugih napraviti daleko više nego sto političkih govora i zato bi ga trebalo prikazivati u školama.
Naravno, mnogi će reći – hvalevrijedan (filmski) cilj, ali ne možemo zbog toga ubojice prikazivati kao simpatične likove… Ja mislim da možemo, ako je to postavljeno kao žanrovski kliše, što je režiser mudro i učinio – čak se u filmu direktno poziva na ‘Sedmoricu veličanstvenih’. Cijela ta žanrovska ideja, naime, počiva na sljedećoj pretpostavci: ljudi nisu jednostavna bića, uvijek zli ili uvijek dobri, netko može biti i ubojica, a da u drugoj situaciji bude junak, da osjeti ljubav prema drugim ljudima – i da se založi za pravu stvar.
Film ipak nameće dilemu, koja je u nekim kritikama i izrijekom spomenuta: jesu li ovi kriminalci, sada dobri momci i simpatične ljudine, svojim angažmanom za prava homoseksualaca možda iskupili svoje zločine u ratu? I ne funkcionira li ovaj Dragojevićev film kao neka vrsta glorifikacije takvih likova? Na stranu moje mišljenje da film, kroz prijateljstvo tipova koji su se upoznali preko nišana i ratujući manje za ideale a više za vlastitu korist , funkcionira kao kritika rata, pitanje morala ovakvih likova i uloga filma u tome je legitimno.
Herzog, Dragojević i Scheuring
Na ovakva pitanja samo je jedan odgovor: nastojanje da se čin poput ratnog zločina prikaže ili opiše ne znači njegovo opravdanje, već pokazuje težnju ka razumijevanju. Očito da se i poznati njemački režiser Werner Herzog našao suočen s identičnom potrebom da odgovori na to pitanje. Naime, na filmskom festivalu u Berlinu nekidan je prikazao dokumentarac ‘Death Row’ koji se sastoji od pet razgovora s osuđenicima u SAD koji čekaju smrtnu kaznu. ‘Želio sam pokazati da su zločini osoba prikazanih u filmu monstruozni, ali da oni nisu monstrumi.’ izjavio je Herzog u povodu premijere. Angažirajući se protiv smrtne kazne Herzog je, jednako kao i Dragojević, želio pokazati da su ubojice i kriminalci ljudi. I ma koliko filmovi bili dobri, humanizacija zločinaca je uvijek polemičan čin i navodi nas da se pitamo: zašto? Zašto ova dvojica režisera, poput toliko drugih umjetnika, pokušavaju razumjeti zločince i ubojice, one koji ubijaju prema naređenju ili kad im mrak padne na oči? Što je to u njima toliko zanimljivo i privlačno?
Tekst preuzet sa Tportala