Najradosniji praznik svih Hrišaćana je Božić. To je bio trenutak kada je Bog poslao svog sina na zemlju kao nakanu da se približi ljudima. To je praznik radosti, praznik ljubavi, nade, dobrote. Statistika kaže da je u BiH 65% vjernika. To bi trebalo da znači da su svi dobri ljudi, pošteni, da pozivaju na ljubav.
Vjerujući čovjek bi trebalo da voli svakog drugog čovjeka jer, dogma tako kaže, svi smo braća i sestre, sve nas je stvorio isti Bog. No, umjesto ljubavi u srcima lažnih vjernika ubrzano lupa mržnja. Pa umjesto da se raduju, vesele, pozovu komšije na ručak, oni na kamionima, kombijima i ostalim prvoznim sredstvima izazivaju međuetničku mržnju i netrpeljivost. Zašto ih to čini sretnim ne znam, ali znam da neće biti kažnjeni za raspirivanje mržnje. Možda tek za izazivanje opšte opasnosti. Razlika je velika, a sankcija minimalna.
I ne čudim se što među nama žive takvi ljudi, zaista ne. Jer tako ih uči sistem. Vlada Republike Srpske plaća da slušaju o mržnji, da se uz nju zabavljaju. Na proslavi Dana Republike Srpske nastupio je i Baja Mali Knindža. Da, to je onaj koji je dokazao da može gore od Thompsona. On je okupiran Krajinom i Kninom. Njemu je rata malo, on bi još i opet. On pjeva – “moj je tata zločinac iz rata. Vi se potrudite, pa ga osudite”. Ta pjesma na YouTube platformi ima 2,3 miliona pregleda. Da stvar bude gora Baja odnosno Mirko Pajčin odlikovan je ordenom Njegoša. Tako vlast nagrađuje huškače.
Dovoljno je to, i suviše, da svaka normalna osoba spakuje kofere i pobjegne dovoljno daleko da do kraja života nikada ne čuje nijednu riječ na ovdašnjim jezicima. Možda na Aljasku.
Da ne odem predaleko, vratimo se temi. Indoktrinacija i sistemska mržnja kroz obrazovanje, medije, javni govor, javne manifestacije, muziku… i mogla je izroditi samo mrzitelje. Šta drugo – baletane, operske pjevače i kustose… teško.
Nije teško shvatiti uzrok te dekadencije društvene svijesti, ali teško je razumijeti šta u tim malim, sitnim, neostvarenim dušama čini zadovoljstvo. Ako nekome za lučenje hormona sreće treba da se iživljava nad manjinom, da širi mržnju, onda se taj ne zna zabavljati. A to je tužno i jadno, u ovom slučaju i kažnjivo.
Prosječnom se mrzitelju često prašta jer nije da su doktori nauka. Takvi mrze za platu. Ovi prvi su uspjeli ako dobiju i sendvič.
Zamjeriti se treba i morali vjerskim autoritetima koji šire i podržavaju mržnju. I mitropolitu i patrijarhu što ne osuđuju mržnju i nasilje svog sveštenstva.
Jer crkva uči ljubavi, miru, toleranciji.
Božija zapovijest je – Ne ubij. Prvi je smrtni grijeh prezir prema drugim ljudima. A uhapšeni “veliki Srbi” u Srebrenici, kao i lokalni načelnik i sveštenik koji nisu zaslužili ni ime da im spomenem, rade upravo to, puni su prezira. I ako crkva staje na stranu nasilnika i generatora nekontrolisane mržnje, onda je pitanje, kako li tek izgleda đavo.
Ljut sam na one čestite sveštenike, a znam ih mnogo, koji ćute, a ne bi trebalo. Koji se gnušaju i dobiju dijareju od ovakvih postupaka, ali će to podijeliti samo u uskom krugu ljudi. A ovo se mora glasno osuditi i poslati na smetljiste prihvatljivih ponašanja.
Mrzitelji i promotori štetnih narativa uspjeli su od najradosnijeg praznika, napraviti praznik mržnje, razdora i podjela. Umjesto pjesme, oni se zabavljaju mecima i pucnjima. Umjesto propovijedi ljubavi, oni propovijedaju neshvatljivu mržnju.
I baš kao što je narod razapeo Isusa tako su primitivni i neosviješteni Srbi iz Vlasenice, Priboja, Srebrenice razapeli pravoslavlje i srpstvo. Šteta. Jer bilo bi dovoljno razloga i da se čovjek ne stidi što je Srbin.