Prikaz knjiga: 1. Stuart Jeffries, „Grand Hotel Abyss: The Lives
of the Frankfurt School ” / „Grand hotel Ambis: Životi Frankfurtske
škole”, Verso; 2. Stefan Müller-Doohm, „Habermas: A biography“ / „Habermas: biografija”, prev. s nemačkog Daniel Steuer, Polity; 3. Peter E. Gordon, „Adorno and existence“ / „Adorno i egzistencija”, Harvard University Press
Marx je tvrdio da ekonomski sistemi uvek povlače izrabljivanje
radnika u korist privilegovane klase koja poseduje i kontroliše
„sredstva za proizvodnju“. Zato su, po njegovom mišljenju, radnici
„otuđeni“ od svog rada i proizvoda tog rada, od drugih ljudi i, na
kraju, od sopstvene ljudskosti – njihov život ne određuju oni sami već
potrebe privilegovane klase i bezličnih tržišnih sila.
Radnici podnose tu očiglednu nepravdu, objašnjava Marx, zato što
složena mreža iluzija, koju on naziva „ideologija“, sakriva
eksploataciju od svih pogleda. Među značajne mehanizme kapitalističkog
„sejanja magle“ spadaju ugovor o nadnici, koji prividno daje radnicima
odgovarajuću vrednost za njihov rad, zatim „ideološka besmislicu o
pravu“, na primer, pravu na „slobodnu i pravednu razmenu“ i „poštenu
distribuciju“, kao i tvrđenje da kapitalisti doprinose proizvodnji rame
uz rame sa radnicima. Te i druge iluzije, zajedno s religijom i državom,
održavaju kapitalizam kao sistem eksploatacije i otuđenja.
Marksovo objašnjenje ideologije ili „lažne svesti“ je njegovo
najistrajnije nasleđe na Zapadu. Na tom intelektualnom temelju nikla su
dela marksista koji su osnovali Frankfurtsku školu 20-ih godina prošlog
veka i nastavili da je razvijaju do 70-ih. Ti mislioci su postavili
temelje „kritičke teorije“, koja, oslanjajući se na marksovske i
frojdovske ideje, stavlja naglasak na važne, često skrivene sile koje
oblikuju kulturu. Tri ovde prikazane knjige govore o životu i idejama
najistaknutijih članova Frankfurtske škole.
Institut za društvena istraživanja, poznat kao Frankfurtska škola,
otvoren je u Frankfurtu, u Nemačkoj, 1924. godine kao neomarksistički
centar posvećen ispitivanju i kritici savremenog kapitalističkog
društva. Finansirao ga je najveći svetski trgovac žitom Hermann Weil;
njegov sin Felix zatražio je od njega da osnuje multidisciplinarni
akademski institut koji bi se bavio pitanjem zašto komunistička
revolucija nije uspela u Nemačkoj i kako bi mogla uspeti u budućnosti.
Od 1930. do 1958. godine direktor instituta bio je filozof Max
Horkheimer. On je bio na čelu instituta i tokom izgnanstva u Sjedinjenim
Državama koje je počelo 1934. i trajalo do ranih pedesetih godina.
Vodeći mislioci Frankfurtske škole bili su Horkheimer, filozofi Theodor Adorno i Herbert Marcuse i psihoanalitičar Erich Fromm.1
Književni kritičar i filozof Walter Benjamin, mada zvanično nije bio
član instituta, bio je s njima tesno povezan i izvršio je snažan uticaj
na njihovo mišljenje. Svi ti mislioci, osim Fromma, bili su deca
uspešnih jevrejskih biznismena. Poput Felixa Weila, oni su odbacili
materijalni uspeh svojih očeva, ali su istovremeno od njega imali
koristi.
Grand hotel Ambis Sturta Jeffriesa, uglednog britanskog
novinara i kritičara u oblasti kulture, zanimljiva je i pristupačno
ispričana povest o životu i glavnim idejama vodećih mislilaca
Frankfurtske škole od 1900. do kraja 60-ih godina prošlog veka. U
završnom poglavlju govori se o okretanju škole od marksizma ka levom
demokratskom liberalizmu pod uticajem Jürgena Habermasa.
Od samog početka Frankfurtska škola se usredsredila na pitanje zašto
se radničke klase nisu priklonile komunizmu. Tokom tridesetih godina
koristila je Freudovu psihoanalitičku teoriju kako bi objasnila zašto je
radničke klase zahvatio kapitalistički konzumerizam i zašto ih je
privukao nacizam. Članovi Frankfurtske škole u početku su shvatali
fašizam kao jednu od poslednjih faza kapitalizma, a u prilog tome su
navodili savez kapitalističkih industrijskih prvaka s Hitlerom. Međutim,
60-ih godina svi osim Marcusea počeli su da sumnjaju u to da će na
Zapadu kapitalizam ustuknuti pred komunizmom.
Naslov Jeffriesove knjige izveden je iz jetke dosetke mađarskog
marksiste Györgya Lukácsa, koji je optužio Adorna i druge članove
Frankfurtske škole da žive u „Grand hotelu Ambis“, utočištu „opremljenom
svim udobnostima, na ivici ponora, ništavila, besmisla“. Frankfurtska
škola, smatra Lukács, napustila je Marxovu ideju o povezanosti teorije s
revolucionarnom aktivnošću („praxis“). Njeni pripadnici su se udobno
učaurili u domenu teorije kako bi iz daleka posmatrali spektakl
monopolističkog kapitalizma i jalovo komentarisali njegov razorni uticaj
na ljudski duh. Bertolt Brecht je izrekao sličnu kritiku kad je tvrdio
da su filozofi Frankfurtske škole izdali revoluciju koju su navodno
podržavali. Optuživši Frankfurtsku školu za distanciranje od stvarnosti i
napuštanje radničke klase, Lukács i Brecht su joj zapravo pripisali
elitizam.
Članovi Frankfurtske škole su imali dobre razloge za pesimizam u
odnosu na sposobnost marksističke teorije da podstakne revolucionarnu
praksu. Posle propasti marksističke revolucije u Nemačkoj 1919. godine,
veliki deo radničke klase podržavao je veoma različitu vrstu revolucije.
Sa usponom totalitarnog fašizma tridesetih godina, Frankfurtska škola
je izgubila poverenje u sposobnost radnika da podignu revoluciju protiv
monopolističkog kapitalizma i države na kojoj on počiva, kao što je
predviđao Marx. Njeni članovi su smatrali da su radnici paralisani
konformističkim sklonostima i nesposobni da razaberu izvor nepravdi koje
trpe u kapitalističkom režimu. Jedan od zadataka škole za vreme
tridesetih godina i kasnije bio je da objasni iluzije koje su navele i
proletarijat i buržoaziju ne samo na konformizam već i na varvarstvo i
uništavanje evropske civilizacije. Tokom sledećih četrdeset godina
Frankfurtska škola će se baviti kritikom gotovo svakog aspekta
kapitalističkog društva.
***
Waltera Benjamina mnogi (među njima i Jeffries) smatraju
najoriginalnijom ličnošću povezanom s Frankfurtskom školom. Njegova
književna kritika Kafke, Prousta, Baudelairea i drugih bila je
izvanredno uticajna, kao i njegovi eseji o modernoj umetnosti i
filozofiji istorije.2
I pored nastojanja članova Frankfurtske škole da mu pomognu, on nije
uspeo da dobije posao na univerzitetu niti da pobegne iz Evrope krajem
tridesetih godina. Jeffries opisuje Benjaminov tragični život i njegovo
samoubistvo u Port Bou, u Španiji, u blizini granice s Francuskom, dok
je pokušavao da umakne Gestapou i otputuje u Ameriku preko Portugala.3
Čuvena je Benjaminova rečenica iz eseja „Istorijsko-filozofske
teze“ da „nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio dokument
varvarstva“.4
Jednako je poznata i njegova metafora iz istog eseja o anđelu istorije
koji gleda u prošlost i vidi stalno gomilanje ruševina istorije kao
jednu jedinu katastrofu. Zamisao o neodvojivosti civilizacije i
varvarstva, kojoj se Benjamin stalno vraća, duboko je uticala na
Frankfurtsku školu. Jeffries smatra da su „Teze“ osnova Horkheimerove i
Adornove Dijalektike prosvetiteljstva (1944), najvažnijeg
pojedinačnog dela Frankfurtske škole. U predgovoru toj knjizi autori
kažu da su „preduzeli ništa manje do da objasne zašto čovečanstvo,
umesto da uđe u zaista ljudsko stanje, tone u novu vrstu varvarstva“.
Oni tvrde da nacistički totalitarizam nije bio istorijska aberacija, već
je bio ukorenjen u kapitalizmu, prosvetiteljstvu i zapadnoj
civilizaciji.5
Horkheimer i Adorno smatraju da je prosvetiteljsko rasuđivanje
postalo subjektivno i instrumentalno, da više ne teži otkrivanju
objektivnih univerzalnih istina, istinskih ljudskih vrednosti ili
pravednosti odnosno nepravednosti postupaka i institucija. Oni tvrde da
postoji vrhovni imperativ da kapitalistička preduzeća ostvaruju najveći
mogući profit bez obzira na posledice. U isto vreme oni tvrde da se
racionalni učesnici u ekonomiji, kad maksimalizuju svoje zadovoljstvo,
služe instrumentalnim razumom i strateškim kalkulacijama koji pokazuju
amoralnu prirodu kapitalizma i njegove tendencije da podržava svaku
arbitrarnu ili čak zlu svrhu, između ostalog i fašizam, radi
ostvarivanja ekonomske dobiti.
Po Adornu i Horkheimeru čak i moderni naučni metod ovaploćuje
instrumentalno mišljenje pošto je njegov cilj da iskorišćava i prirodu i
ljudski rod. Društvene i prirodne nauke postale su alat kapitalističkih
ugnjetača. Sada ekonomska struktura društva određuje pitanja kojima će
se nauka baviti kao i pravac naučnog rada. Štaviše, naučna slika sveta
kao prećutni temelj „pozitivizma“ – koji su Adorno i Horkheimer videli
kao dominantan pravac zapadne filozofije – iskrivljuje stvarnost tako
što tvrdi da se do istine može dospeti posmatranjem spoljašnjeg sveta i
matematičkim ili logičkim operacijama među tim opaženim činjenicama, bez
obaziranja na moralne ili estetske vrednosti.
Šezdesetih godina prošlog veka Karl Popper je branio naučni metod od
Horkheimerovih i Adornovih napada u takozvanom „sporu o pozitivizmu“. On
je tvrdio da se naučni metod uzdigao iznad klasnih interesa; uprkos
svim nedostacima njegove primene u društvenim naukama, to je jedini
način bezinteresnog kritičkog traganja za istinom. Kritičku teoriju u
tome ometa njen društveni i politički radikalizam.
U poglavlju „Kulturna industrija – prosvećenost kao masovna obmana“,
Adorno navodi sveprisutnost kapitalističke ideologije u američkoj
masovnoj kulturi i žestoko kritikuje ono što naziva „kulturna
industrija”. On opisuje popularnu muziku, radio, televiziju, holivudske
filmove i reklamiranje kao plitkoumne i despotske. (Ta osuda popularne
kulture i muzike izazvala je optužbe za elitizam, a Adornov odnos prema
džezu čak je okvalifikovan kao rasizam). Masovna kultura nije rezultat
samoizražavanja običnih ljudi već veštački izum nametnut odozgo da bi se
ljudi odvratili od izvorno vrednih aktivnosti koje vode samoispunjenju.
Adorno kaže da je u kapitalizmu navodna sloboda izbora koja stoji iza
masovne kulture i kapitalističkog konzumerizma samo iluzija, ideologija
koja uvek odslikava ekonomsku prinudu.
***
Po opštem mišljenju, Adorno je filozofski najsloženiji član Frankfurtske škole.6 Njegova kritika Kirkegaarda, Husserla i Heideggera nalazi se u središtu pronicljivog filozofskog istraživanja pod naslovom Adorno i egzistencija,
čiji je autor harvardski istoričar ideja Peter Gordon. Adorno osuđuje
subjektivnost Heideggerovog i Sartreovog egzistencijalizma i Husserlove
fenomenologije i njihovu usmerenost na same sebe. Za njega je „žargon
autentičnosti“ u egzistencijalizmu XX veka, objašnjava Gordon, krajnje
ispoljavanje buržoaskog narcisizma i samodovoljnosti, odbijanje
suočavanja s društvenim stvarnostima; a „autentičnost“ kod Heideggera i
drugih „filozofa fašizma“ je fasada za antisemitizam.
Gordon znalački raspravlja o kritici Heideggera i
egzistencijalističke ontologije izloženoj u Adornovom glavnom
filozofskom delu Negativna dijalektika (1966). Glavna tema tog
dela je pogrešna usredsređenost na subjekt samosvesti koja je
karakteristična za modernu filozofiju od Dekarta nadalje i posebno
izražena u idealizmu Kanta i Hegela. Ta „pogrešna pretpostavka o
konstitutivnoj svesti“ previđa ono što Adorno naziva „primat objekta“,
to jest ključnu ulogu materijalne i društvene stvarnosti i istorijskih
okolnosti u formiranju svesti i samosvesti.
Po Adornovom mišljenju, idealistički filozofi pogrešno shvataju
subjektivnost sopstva i njegov odnos prema svetu: za njih je sopstvo
krajnja konstitutivna stvarnost – „apsolutno Ja je izvor sveta“.
„Suverenom umu“ je nepodnošljiva ideja o objektivnosti prirode kao
primarne i nezavisne od subjektivnosti sopstva. Za Adorna je idealizam
„gnev protiv prirode“ jer nastoji da pobedi i potčini sve što je „ne-Ja”
i da ga posmatra kao inferiorno. Egzistencijalizam je pak neuspeli
pokušaj oslobađanja od subjektivnosti idealizma. Adorno smatra da
sopstvenim filozofskim naporima uspeva da postigne to oslobođenje.7
Adorno i Horkheimer su bili krajnji pesimisti. Erich Fromm, a
donekle i Herbert Marcuse izražavali su nešto više optimizma. Obojica su
ostali u Sjedinjenim Državama pošto su se Adorno i Horkheimer vratili u
Frankfurt 1949. godine. Fromm je predvodio zaokret Frankfurtske škole
prema Freudu tridesetih godina, ali je 1939. otpušten sa Instituta sa
obrazloženjem da njegova tumačenja Freuda odudaraju od ortodoksnog.8
Nasuprot Marxu i Freudu, Frommov „društveni humanizam“ drži da
autonomni pojedinci čak i u kapitalističkim uslovima mogu da se oslobode
od determinizma nagona i društva i da postignu ograničeni
samopreobražaj, slobodu i autentičnu ljubav.
Marcuse je bio vodeći teoretičar Nove levice 60-ih i 70-ih godina prošlog veka. U Jednodimenzionalnom čoveku (1964)9
on tvrdi da je zbog višeg životnog standarda radnička klasa odustala od
pobune protiv kapitalizma i da su se potrošački mentalitet i popularna
kultura pridružili religiji kao opijumu za narod. Radnička klasa, smatra
on, mora osećati potrebu da se buni protiv vladajućih uslova
samootuđenja i neslobode. Po Marcuseu, pripadnici kapitalističkog
društva otuđeni su od samih sebe, od svog rada i jedni od drugih.
Ograničeni su na potrošnju materijalnih dobara i ispraznost popularne
kulture. Lažne potrošačke potrebe navode ih da rade daleko više nego što
je potrebno. Ukusi su im manipulisani i nedostaje im sloboda da
prepoznaju svoje „istinske potrebe“.
Marcuseova argumentacija u Erosu i civilizaciji (1955) malo
je optimističnija. On tu odstupa od Freuda i zalaže se za oslobađanje
principa zadovoljstva i seksualnosti kao načinima prkošenja buržoaskom
moralu i stvaranja revolucionarne svesti udruživanjem Uma i Erosa:
„Težnja za trajnim zadovoljenjem stvara ne samo širi poredak
libidinalnih odnosa (‘zajednicu’) već i… Eros redefiniše Um na svoj
način. Umno je ono što podržava poredak ispunjenja želje“. Marcuse
očigledno samo upola ima pravo: „libidinalni odnosi“ su se „proširili“,
ali revolucionarna svest nije; kapitalizam i njegova ideologiju su u
usponu više nego ikad.
Frankfurtska škola opisuje ideju slobode u kapitalističkom društvu
kao puku – poslužiću se terminom Isaiaha Berlina – „negativnu slobodu“
ili „slobodu od“ tuđeg ometanja. To vodi atomizaciji društva. „Pozitivna
sloboda“, naprotiv, omogućuje ljudima da sopstvenim delovanjem ostvare
svoju istinsku ljudsku vrednost. Taj oblik slobode postaje moguć samo s
društveno-ekonomskom promenom kojom se dokida otuđenost pojedinaca od
samih sebe i od drugih.
Liberalizam smatra da pojedinci moraju biti slobodni da sami odlučuju
o tome šta je dobro i da postupaju u skladu sa svojim preferencijama i
izborima. Kapitalizam u načelu dopunjava liberalno shvatanje ljudske
vrednosti pošto ponuda odgovara na tražnju i sistem (navodno) teži
najvećem mogućem zadovoljavanju subjektivnih preferencija – onih za koje
ljudi plaćaju. U pozadini neumorne kritike kapitalizma i njegove
kulture koju upražnjava Frankfurtska škola stoji odbacivanje liberalizma
i subjektivne vrednosti, motivisano jednom vrstom etičkog
perfekcionizma.
Ti mislioci ne mare za zadovoljenje želje ili potrošačkih
preferencija. U njihovom stanovištu oličeno je, mada ne i jasno
izrečeno, uverenje da je „emancipacija“ isto što i samoostvarenje
„istinskih ljudskih potreba i vrednosti“. A ono se može postići
korišćenjem i razvijanjem specifično ljudskih sposobnosti kada se svi
članovi društva uključe u plodonosne aktivnosti kao što su demokratsko
učešće u proizvodnji, politici i kulturi. Za Frankfurtsku školu
kapitalistička potrošačka kultura onemogućuje emancipaciju tako što
generiše lažne potrebe koje postaju snažne želje. Te želje ne proističu
iz prirode i nisu potrebne za samorazvijanje ljudskih sposobnosti ili
drugih proizvodnih snaga; niti su one preduslovi ostvarivanja istinskih
ljudskih snaga.
Iako su članovi Frankfurtske škole mislili da je Marx u svojoj kritici kapitalizma10
preterano nagašavao značaj rada, i oni su kao ključni problem videli
osobinu kapitalizma da podstiče lažne težnje i ciljeve koji ometaju
autonomno ostvarivanje istinskih ljudskih vrednosti. Osuđivali su
utilitarni naglasak kapitalističkog sistema na uvećavanju bogatstva a
time i ekonomskog zadovoljavanja želja, kao i svođenje uma na čisto
instrumentalno mišljenje usmereno na gospodarenje prirodom i ljudima.
Osuđivali su i kapitalističko manipulisanje težnji za potrošačkim
dobrima pomoću reklamiranja i drugih sredstava i potiskivanje ljudske
kreativnosti, spontanosti i slobode sopstva.
Vodeći teoretičari Frankfurtske škole nisu bili skeptici u odnosu na istinu ni relativisti u odnosu na vrednosti.11
Izraz „lažna svest“ sugeriše da ljudi imaju pogrešnu koncepciju
stvarnosti i lažna verovanja i vrednosti. Ali Frankfurtska škola nikad
nije formulisala izričit iskaz o istinskim ljudskim vrednostima, kao ni
teoriju o društvu u kom bi se takve vrednosti mogle ostvariti. Razlog za
to nije relativizam – ti mislioci, ponavljam, nisu bili relativisti –
već pesimizam u odnosu na valjanost filozofskog i etičkog znanja u
kapitalizmu.
***
Jürgen Habermas je najistaknutiji predstavnik druge generacije
Frankfurtske škole. On u Sjedinjenim Državama uživa ugled glavnog
nemačkog filozofa i društvenog teoretičara u poslednjih četrdeset pet
godina. Biografija Stefana Müller-Doohma je temeljna, detaljna hronika
Habermasove intelektualne karijere.
Habermas je došao u Frankfurt 1956. godine kao Adornov asistent.
Ostao je tu pet godina, a zatim je prihvatao akademske položaje u raznim
institucijama. Godine 1983. vratio se na Frankfurtski univerzitet i
1993. se penzionisao. Tokom svoje karijere dao je značajne doprinose
filozofiji, sociologiji, političkoj teoriji i kulturnoj kritici. Bio je i
angažovani javni intelektualac od ranih pedesetih, kad je pozvao
Heideggera da objasni svoj sud o „unutrašnjoj istini i veličini“
nacionalsocijalizma koji je izneo u Uvodu u metafiziku i ostavio u izdanju iz 1953. bez ikakve promene ili objašnjenja.
Habermas odstupa od glavnih ideja Frankfurtske škole, mada priznaje
da su one uticale na njegova rana dela iz šezdesetih: „Počeo sam od
stare kritičke teorije, koja se bavila iskustvima fašizma i staljinizma…
[Ali] naša situacija posle 1945. je bila drukčija“. Kao i članovi
Frankfurtske škole, Habermas je u početku smatrao da su iluzije o
društvenim i ekonomskim odnosima koje je proizvela pozna kapitalistička
kultura prepreka individualnoj i političkoj autonomiji. Ali odbacio je
Horkheimerove zaključke o prosvećenosti:
„Ne delim osnovnu pretpostavku kritičke teorije, naime da je
instrumentalni um stekao takvu prevlast da ne postoji izlaz iz totalnog
sistema obmane u kom znanje napreduje samo zahvaljujući nastojanjima
usamljenih pojedinaca.“
Umesto pesimističke „negativne dijalektike“ Frankfurtske škole i
poređenja kapitalizma s fašizmom, Habermas nudi razloge za nadu. On
predviđa mogućnost pozitivnog preobražaja kapitalističkog društva u
demokratsko društvo „komunikacije koja je slobodna od dominacije“, čiji
su članovi svesni i sposobni da javno priznaju i prihvate osnove svojih
društvenih odnosa i da demokratski odlučuju o svojoj sudbini. Ti uslovi,
smatra on, imaju suštinski značaj u prevazilaženju iluzija izazvanih
ideologijom.
Po Habermasovom mišljenju, osobina po kojoj se ljudska vrsta najviše
razlikuje od drugih nije društvena interakcija u procesu rada, kao što
misli Marx, već društvena interakcija pomoću „govora“ i „komunikacije“.
Uzajamno razumevanje je pravi cilj ljudskog govora i izvor solidarnosti u
društvu. Zadatak kritičke teorije je da razlikuje formalne uslove
idealnog govora koji omogućuje komunikaciju, kojim ne dominira nijedan
učesnik niti bilo šta drugo i pomoću kojeg pojedinci postižu razumevanje
samih sebe i drugih. Tek tada se mogu ostvariti emancipacija i
autonomija.
Habermasova teorija komunikativne racionalnosti i idealnog govora je,
kaže Jeffries, više liberalna nego socijalistička. On ostaje kritičar
kapitalizma, ali ne zbog tržišta, koje podržava,12
već zbog koncentracije vlasništva nad kapitalom i iskrivljujućih
dejstava bogatstva na političku demokratiju. Za razliku od
neomarksističkih članova Frankfurtske škole, Habermas odbacuje komunizam
i zalaže se za liberalno demokratsko uređenje, tržišnu ekonomiju i
socijaldemokratsku državu blagostanja koja štiti prava radnika na
zastupljenost i saodlučivanje u donošenju korporativnih odluka.
Liberalni ustavni poredak podrazumeva se i u Habermasovom opisu
uslova idealnog govora. To je nužan uslov racionalne komunikacije i
uzajamnog razumevanja. Da bi demokratski građani uspešno koristili svoje
slobode i učestvovali u promišljenoj demokratskoj raspravi, moraju im
biti garantovana jednaka osnovna prava i slobode, kao i odgovarajuća
materijalna sredstva.
Kao što Jeffries primećuje, Habermas je izgradio najsloženiju i
najsistematičniju filozofsku i društvenu teoriju posle Kanta i Hegela. I
kao što mi je rekao John Rawls, on je prvi veliki nemački filozof posle
Kanta koji podržava i savesno brani liberalizam i ustavnu demokratiju. U
tome je veliki deo Habermasovog istorijskog značaja, posebno kad imamo u
vidu da su Hegel, Schopenhauer, Marx, Nietzsche, Heidegger i većina
članova Frankfurtske škole odbacivali liberalizam.
***
Pre nego što su se iz Kalifornije vratili u Nemačku 1949. godine,
Adorno i drugi su sproveli istraživanje objavljeno pod naslovom Autoritarna ličnost
(1950). Njihov cilj je bio da utvrde „novi antropološki tip“ koji je
sklon da se poistovećuje sa autoritarnim vođama. Na upitnik sačinjen
tako da meri i rangira ljude po njihovom fašističkom potencijalu –
„F-skala” – odgovorilo je 2.099 ljudi. Svi su bili beli, agnostici,
pripadnici američke srednje klase. Adorno je opisao autoritarnu ličnost
pomoću devet ličnih osobina:
– Kruto prihvatanje konvencionalnih vrednosti srednje klase.
– Pokoran, nekritički stav prema idealizovanim moralnim autoritetima sopstvene grupe.
– Odbijanje subjektivnog, imaginativnog i bolećivog.
– Sklonost ka… osuđivanju, odbacivanju i kažnjavanju ljudi koji narušavaju konvencionalne vrednosti.
– Verovanje u mističnu predodređenost individualne sudbine…
– Zaokupljenost dimenzijom dominacija-pokoravanje, snažno-slabo, vođa-sledbenik; poistovećivanje s moćnim ličnostima…
– Generalizovano neprijateljsko ponašanje, ocrnjivanje ljudskog.
– Sklonost verovanju da se u svetu nastavljaju necivilizovano
ponašanje i opasnosti; projektovanje nesvesnih emocionalnih impulsa na
spoljašnji svet.
– Preterana zabrinutost zbog seksualnih ponašanja.
F-skala je žestoko kritikovana zbog mnogih nedostataka, između
ostalog zbog pretpostavke da su konzervativizam i autoritarizam tesno
povezani. Kritičari su se čudili što autoritarizam nije povezan s
komunizmom i isticali da postoji jasnija suprotnost između liberalne
demokratije i totalitarizma, i na levici i na desnici. Iako je
Frankfurtska škola strogo osudila sovjetski totalitarizam, nije ga
osudila tako oštro kao što je osudila nacizam. Razlog za to je lično
iskustvo njenih članova, nemačkih Jevreja čiji je svet fašizam uništio.
Jeffries dodaje da su mislioci Frankfurtske škole odbili da stave u
isti koš totalitarizam i fašizam i da ih jednako osude zato što su
smatrali da u svakom društvu, čak i u liberalnom kapitalističkom,
postoji neki oblik dominacije. Adornova, Horkheimerova i Marcuseova
sklonost da kritikuju kao fašističko sve što danas smatramo običnim –
kupovanje i potrošačko društvo, popularnu muziku i kulturu, radijsko i
televizijsko oglašavanje – još više udaljava Frankfurtsku školu od
liberalnih senzibiliteta. Možemo ponekad žaliti zbog kapitalističkih
ekscesa i ispraznosti konzumerizma, ali malo je onih koji osuđuju
kapitalizam kao moralnu pokvarenost sopstva koja nas sprečava da
ostvarujemo istinske ljudske vrednosti ili da saznamo istinu o sebi i
svojim društvenim odnosima.
Noviji događaji pokazuju, međutim, da kritika Frankfurtske škole može
opet postati aktuelna. Nedavni predsednički izbori koristili su se
autoritarnom taktikom i manipulacijom da bi pridobili ljude koji su
posebno podložni takvim metodama; završili su se bezmalo potpunom
pobedom jedne političke stranke koja u sebi spaja liberterski program
privatizacije (ako ne i ukidanja) mnogih javnih funkcija i dominaciju
pomoću koncentrisanog kapitalističkog bogatstva. Tako je na položaj
predsednika dospeo čovek sa autoritarnim sklonostima koji namerno
izaziva podele i nema razumevanja za javno dobro ili ga se ono ne tiče.
Koliko god nam se nekad činila daleka osuda koju je Frankfurtska škola
izrekla na račun sprege kapitalizma i autoritarizma, njena kritika nije
zanemarljiva sad kad se suočavamo s jačanjem nativizma, slepom verom u
demagoga, odbojnošću prema nauci i razložnoj argumentaciji i željom da
se prihvati režim zasnovan na dezinformaciji i manipulaciji.
________________
-
Ostali
važni članovi bili su Friedrich Pollock, Franz Neumann, Otto
Kirchheimer, marksistički ekonomista Henryk Grossman i Leo Löwenthal,
koji je predavao sociologiju na Berkliju do kasnih osamdesetih godina;
on je umro 1993, što znači da je nadživeo druge članove prve generacije. -
Ti eseji su objavljeni na engleskom 1968. u zbirci pod naslovom Illuminations, za koju je predgovor napisala Hannah Arendt. Vidi
i Mark Lilla, „The Riddle of Walter Benjamin“, u NRB, 25. maj 1995, gde
se prikazuje Benjaminova sabrana prepiska. Lilla izražava žaljenje zbog
Benjaminovog uticaja na postmoderniste i tvrdi da su oni iskrivili
njegove prave preokupacije. Vidi i prikaz Charlesa Rosena Benjaminove
knjige Origin of German Tragic Drama na ovim stranama, od 10. novembra 1977. -
Spekulaciju
da su Benjamina ubili Staljinovi agenti Jeffries smatra sumnjivom. Vidi
Edward Rothstein, „Connections: A Daring Theory That Stalin Had Walter
Benjamin Murdered“, The New York Times, 30. jun, 2001. - Ta rečenica stoji na Benjaminovoj nadgrobnoj ploči u Port Bou.
- Adorno je kasnije govorio o „osnovnom principu buržoaske subjektivnosti, bez kog ne bi bilo Aušvica“.
-
Adorno
je bio i klasični pijanista; studirao je komponovanje sa Albanom
Bergom, komponovao atonalnu muziku i napisao više eseja o modernizmu u
likovnoj umetnosti i muzici. Neki od tih eseja (o Mahleru, Schoenbergu i
Zemlinskom) znatno su doprineli razumevanju moderne muzike. Vidi Roger
Scruton, „Why Read Adorno?“ u Understanding Music: Philosophy and Interpretation (Continuum, 2009). Ali poznato je i Adornovo mišljenje da džez pogoduje fašizmu i da „naprosto veliča ugnjetavanje“. -
Gordon
objašnjava i to kako je Adorno kritikovao Sartra i francuske
egzistencijaliste zbog njihovog oslanjanja na „staru idealističku
kategoriju slobodnog čina subjekta“. Oni navodno zanemaruju kulturne
uslove „neslobode“ koji diktiraju prividno slobodan izbor i činjenicu da
smo beznadežno uronjeni u lažna verovanja i vrednosti. Spontani činovi
„bezuslovne slobode“, o kojima govore egzistencijalisti, puka su
iluzija. Vidi Negativna dijalektika. - On je poricao Edipov kompleks i odbacio Freudovo uverenje da ne može biti sklada između sopstva i društva.
-
Vidi prikaz Georgea Lichtheima na ovim stranama od 20. februara 1964,
i razmenu pisama između Georga H. Fromma, Williama Leissa, Johna Davida
Obera, Arnoa Wasermana, Edwarda J. Wilkinsa, et al., i Lichtheima od 19. marta 1964. -
Jeffries
kaže da je „skeptičan stav prema mogućnosti da se ljudi određuju i
oslobađaju kroz rad postao osobeni znak kritičke teorije tokom njenog
razvoja od tridesetih godina nadalje“. Adorno je primetio, napominje on,
da je Marx želeo da pretvori svet u „ogromnu radionicu“. A Benjamin je
rekao da vulgarno marksistička koncepcija rada „već pokazuje
tehnokratske osobine koje će se kasnije ispoljiti u fašizmu“. -
Adorno
je rekao da je „buržoaski skepticizam, čije je doktrinarno otelovljenje
relativizam, tupav“. Štaviše, „relativizam… je uvek bio povezan s
momentima reakcije, počev od raspoloživosti sofista za moćnije
interese“. Vidi Negativna dijalektika. -
U
svom članku iz 1990. „Šta danas znači socijalizam?“, Habermas kaže:
„revolucionarne promene koje se zbivaju pred našim očima šalju nam
nedvosmislenu poruku: složena društva nisu sposobna da se reprodukuju
ako ne napuste logiku ekonomije kojom upravlja isključivo tržište“. Vidi
New Left Review, sv. 183, br. 1 (septembar-oktobar 1990).
Samuel Freeman, The New York Review of Books, 23.03.2017.
Prevela Slavica Miletić