Sistem ima toliko mana da pomoć ne stiže do ljudi kojima je najpotrebnija

SOCIJALNA ZAŠTITA

Socijalna zaštita treba da radi u korist onih kojima je istinski potrebna ili onima koji ju plaćaju, i mora se postaviti na održive finansijske osnove.

08. decembar 2014, 12:00

BiH mora da poboljša usmjeravanje socijalne pomoći kroz niz mjera koji će politiku socijalne zaštite učiniti efektivnom, efikasnom i pravičnom. Socijalna zaštita treba da radi u korist onih kojima je istinski potrebna ili onima koji ju plaćaju, i mora se postaviti na održive finansijske osnove.

Socijalna zaština u BiH na veoma je niskom nivou. Mnoga istraživanja pokazuju da davanja države i sistema u ovu sferu nisu dovoljna i da se na ovom polju mora mnogo toga uraditi. Moderno i brižno društvo pored promovisanja inicijative i industrije mora se pobrinuti za one koji se ne mogu brinuti o sebi, jer samo na taj način svi slojevi društva mogu biti srećni i zadovoljni.

Ekonomista Zoran Crnčević smatra da je najveći problem sistema socijalne zaštite nedostatak novca, a nedostatak novca je prouzrokovan partijskim zapošljavanjem u javnom sektoru, zbog čega imamo preskupu i neučinkovitu administraciju, koja je izvor korupcije i kriminala.

“Komplikovanjem procedura i poreskim opterećenjima birokratija uništava privredu RS, koja bi trebalo da stvara novu vrijednost i nova radna mjesta. U Republici Srpskoj određen broj privilegovanih građana je zbrinut na ‘državnim jaslama’ i na taj način prima de luxe socijalnu pomoć, u bruto iznosu od nekoliko hiljada KM, dok je ostatak stanovništva prepušten na milost i nemilost zakonima kapitalizma i neoliberalne ekonomije. Važi pravilo da svako treba da se pobrine sam za sebe, a država je tu samo kada treba da se plate porezi, kazne i drugi nameti”, kazao je za BUKU Crnčević.

Kaže da umjesto da svi nezaposleni i socijalno ugroženi građani primaju novčanu pomoć od koje bi mogli skromno da žive, zapošljavanjem u javnom sektoru političke partije su zbrinule svoju rodbinu i pristalice, uz trošak bruto plate i režijskih troškova od najmanje 3.000KM mjesečno po zaposlenoj osobi, ne računajući iznos koji se od građana otme namještenim tenderima i uzimanjem mita, dok drugi socijalno ugroženi građani primaju simboličnu ili nikakvu pomoć iz budžeta.

“Sistem socijalne zaštite nije moguće poboljšati bez smanjenja troškova javne administracije i ograničavanja njene potrošnje na 3-5% budžeta Republike Srpske. Dok god rodbina i partijski kadrovi budu zapošljavani na izmišljena radna mjesta u javnom sektoru, Republika Srpska neće imati novca za pravedan i efikasan sistem socijalne zaštite”, ističe Crnčević.

Podsjetimo da je prema Sporazumu za rast i zapošljavanje u BiH koji je donesen u okviru Foruma za prosperitet i zapošljavanje u maju ove godine socijalna zaštita prepoznata je kao jedna od ključnih tema kojima je potrebna reforma. U okviru ovog Sporazuma zaključeno je da ovdje postoje dvije široke kategorije socijalne pomoći u BiH: naknade i osiguranja koje se finansiraju doprinosima radnika i gotovinski transferi iz budžeta koji ne dolaze iz osiguranja za određene kategorije opšte populacije. Prva kategorija treba da se samostalno finansira uz minimalne negativne učinke na ekonomske podsticaje, dok je druga kategorija ispravno namijenjena transferima za one kojima je pomoć najpotrebnija.

“Nažalost, već smo vidjeli da je nivo socijalnih dopsinosa nedozvoljeno visok u BiH. Sistem je razvijen u vrijeme socijalizma, kad je ekonomija bila blizu pune zaposlenosti, a siva ekonomija niska, no vremena su se promijenila i mnogi više ne plaćaju doprinose. Nasuprot tome, svi još uvijek očekuju pomoć. Stoga je teren na onima koji plaćaju doprinose još veći. Trenutno, odnos onih koji rade u formalnom sektoru i plaćaju socijalne doprinose i onih koji imaju pravo na zdravstvenu zaštitu je oko jedan na prema pet. Ovakva situacija j ne samo nepravedne, već narušava konkurentnost preduzeća i djeluje destimulirajuće na rad u formalnoj ekonomiji”, stoji u spomenutom Sporazumu.

Napominju da u međuvremenu, penzioni sistem plaća visoke naknade za određene kategorije i bilježi nizak omjer onih koji osiguravaju doprinose u osnosu na korisnike uključujući i velliki broj slučajeva ranog penzionisanja.

“Suviše je lako dobiti invalidninu, a tu je i visok broj nefinansiranih povlaštenih penzija. U cjelini, sistem socijalne zaštite nije finansiski stabilan. I što je najvažnije, dinamika i podsticaji idu u smijeru daljeg pogoršanja baze  finsiranja i povećanja troškova. Jedan od zaključaka iz studije Svjetske banke tiče se ‘potrebe za cjelovitom promjenom’da bi se spriječilo urušavanje sistema. Istovremeno, svega 30 odsto građana BiH je zadovoljno socijalnim primanjima koja su im na raspolaganju”, napominje se u ovom Sporazumu.

Takođe navode da BiH troši duplo više na gotovinske transfere koji ne dolaze iz osiguranja kao prosjek u privredama u tranziciji. Međutim, sistem ima toliko mana da pomoć ne stiže do ljudi kojima je najpotrebnija. Za socijalna primanja na osnovu privilegija odlaze tri četvrtine ukupne potrošnje, a mnogi korisnici niu čak ni siromašni. Naime, davanja odlaze onima koji su u boljem položaju, pa je i ovaj sistem, prema mišljenju stručnjaka, potrebno promijeniti.

Maja Uličević iz Udruženja samohranih roditelja „Ponos“ iz Banjaluke rekla je da je najveći problem Udruženja čija je članica nepravilna komunikacija između sektora institucija i civilnog društva. Tu su, kaže ona, i problemi nestručnosti i pristrasnost kod vođenja postupaka.

“Potrebna je veća primjena zakona u praksi, Porodičnog zakona koji već postoji i Zakona o dječijoj socijalnoj zaštiti. Kad bi se primjenili postojeći zakoni poboljšao bi se život jednoroditeljskih porodica. Istraživanja su pokazala da je većina građana nezadovoljna kompletnom socio-ekonomskom situacijom, a bez adekvane podrške jednoroditeljske porodice se nalaze na rubu egzistencije”, kazala je Uličević za BUKU.

Ona je dodala da jednoroditeljske porodice nemaju podršku društva i revalentnih institucija, često su prepušteni sami sebi, na margini društvene zajednice.

Kada je u pitanju sistem socijalne zaštite Radmila Mirnić, iz Udruženja samohranih roditelja „Ponos“, smatra da ovaj sektor ima nedostatak fizičkih i pravnih lica koja primjenjuju zakone, koji poštuju dostojanstvo i ličnost korisnika.

“U ostvarivanju svojih prava, prema postojećem zakonu korisnik je ravnopravan učesnik u procesu izbora odluka i mjera koje se preduzimaju u interesu korinika što u RS apsolutno izostaje.

Radmila Mirnić se slaže sa činjenicom da je kod nas potrebna cjelovita promjena u segmentu socijalne zaštite, ali ona kaže da je potrebna i zaonska primjena raznih već donesenih protokola i odluka. One su donesene od strane samih nosioca socijalne zaštite, a potrebna je i kvalitetnija saradnja sa Institucijom Ombudsmana za djecu.

“Do promjene u ovog segmentu može doći ako se promijeni, ali i primjeni zakon kada je u pitanju neplaćanje alimentacije. Potrebna je i dosljedna prinudna naplata sudskih presuda u cilju naplate alimentacije. Socijalna pomoć koji članovi ovog Udruženja primaju u vidu su savjetodavnih razgovora, dok svi drugi načini propisani zakonom izostaju”, zaključuje Radmila Mirnić.