Malo je koji svjetski događaj u novijoj istoriji kao rat u Siriji
obilježen toliko snažnim, nerijetko i presudnim utjecajima, posebno
manipulacijama medija na stvaranje svjetskog javnog mnijenja i
percepcije u prosuđivanju samih zbivanja. Dodatno, i na donošenje
direktnih političkih odluka sudbonosnih za sami događaj kao i na cijeli
regionalni pa i globalni kontekst u kojem se taj rat odvija.
Od samog početka, od demonstracija u okviru tzv. “arapskog proljeća” u martu 2011. kada je u Siriji sve počelo, do današnjih dana, obilježenih vazdušnim operacijama ruske vojske,
medijske interpretacije ovoga rata nadmeću se na rijetko brutalan,
dirigovan, unaprijed osmišljen i za novinarsku profesiju često potpuno
degradirajući način. Žurnalizam u ovoj storiji doživljava neke od
najsramnijih trenutaka u svojoj istoriji. Tim prije što su tehničke
mogućnosti za vjerodostojno novinarstvo neuporedive u odnosu na ranije,
čak i bez obzira na to što te mogućnosti otvaraju i mnogo veće šanse za
različite manipulacije.
Međutim, manipulativni odnos prema ratu u
Siriji i ukupnom stanju u regionu tim povodom ne zasniva se prevashodno
na plasiranju brutalnih faktografskih neistina o pojedinačnim
događajima, koliko na projektovanom i sistematskom “pranju uma” svjetske
javnosti u vezi sa globalnim ciljevima geostrateških, dugoročnih i
istorijskih rekomponovanja ukupne stvarnosti u regionu. U tom kontekstu,
u tzv. “arapskom proljeću” na Bliskom istoku koje je bilo – sada se to
jasno vidi – puki upaljač za dugoročni projekat preoblikovanja Bliskog
istoka, mediji su dobili sasvim jasnu i bespogovornu zadaću koja se
danas sve uočljivije prepoznaje i razotkriva. Oni su, zapravo, postali
jedna od direktnih ratnih poluga.
Nekoliko je nivoa na kojima se ta uloga medija realizovala od samog početka u Siriji. Nakon srušenog režima u Iraku
(da se ne ide u dalju prošlost na istom tragu, do Pakistana i
Afganistana i stvaranja talibana i malo kasnije Al Kaide na čijem je
tragu stvoren ISIL), potom djelomično u Egiptu gdje je posao privremeno i
samo djelomično obavljen, onda brzo i lako u Libiji – cilj je bila
Sirija. Iz raznih razloga, unutrašnjih i vanjskih, operacija nije
uspjela onako kako je bilo predviđeno. Počeo je iscrpljujući i
razarajući rat koji svakim danom sve više eskalira a u kojem se sredstva
nisu birala. U centrima u kojima se odlučuje o oblicima i formama
ratovanja, mediji dobijaju posebnu ulogu i zadatak. Propagandni
pritisak, posebno, proizvodi ciljane efekte koji pogoduju daljem
usmjerenom “informisanju” o onome što je bilo i o onome što je
“objašnjenje” urađenog. To usmjeravanje javnosti pokazuje se kao
neophodno da bi se brutalni teror dovedenih ekstremista opravdao lažnim
ciljem – oslobađanjem Sirije od diktatora. Što je sumnja u ovo postajala
veća, jačao je i propagandni pritisak suštinskih proizvođača tamošnje
drame – zapadnih zemalja i njihovih interesa.
U prvu grupu medija
u ovoj operaciji spadaju oni, mediji na zapadu i u arapskim partnerskim
prestonicama, koji su ciljano informisali netačno do brutalnog laganja.
Falsifikovali su se izvještaji i činjenice o događanjima na terenu i
iza političke zavjese, selektivno odabirali odgovarajući “dokumentarni”
materijali, koristili isključivo jednostrani izvori. Žrtve, isključivo
civili, locirane su samo na jednoj strani, antiasadovskoj. Ni često
otkrivane podmetane lažne fotografije iz bivših arapskih ratova (Al Arabya
i drugi) nisu uticale na ovaj kurs. Svjetski mediji punjeni su
naručenim “komentarima i analizama” bez ikakvog realnog uporišta i uvida
u realna događanja. Ukratko, proizvodile su se ciljano, često i na
naoko visoko profesionalan i tehnički sofisticiran način, neistine i
laži koje su praćene daljim razradama u različitim novinarskim formama. I
uz groteskno namještene situacije koje nikome nisu parale oči (novinari
na slici sa gas maskama pored vojnika koji se smiju bez maski – Le Monde mensuel, juni 2013.)
U
drugu grupu medija spadali su po definiciji mediji naslonjeni na
vladajuće režime koji su se utrkivali u interpretacijama i
“objašnjenjima” političkih stavova koje su zauzimali politički vrhovi
zainteresovani na razne načine za ishod instrumentaliziranog “građanskog
rata” u Siriji. Bilo je uočljivo neutralnom posmatraču u regionu da je
neuspjeh u planiranom hitrom obaranju autoritarnog režima u Damasku
pojačavao i vojno-logistički suport svim snagama bez razlike koje su
nastojale oboriti taj režim. Podjednako tako, rastao je i medijski
propagandni pritisak svake vrste, sve do potpunog javnog medijskog
legitimiranja i podržavanja jasno terorističkih snaga i formacija samo
zato što ratuju protiv sirijskog režima. U ovim medijima Asad je ubrzo
dobio isključivi epitet “diktatora”, “ubice vlastite djece”, “zločinca”
itd. Na ovaj val naslonili su se mnogi mediji u svijetu, posebno arapski
sa sjedištem u Londonu, a bezmalo isključivo finansirani saudijskim
kapitalom (Al Arabya, Al Hayat, Al Jazeera, Asharq Al Awsat…). Na zapadu je ilustrativan primjer, recimo, glasovitog American Foreign Policy Councila koji je javno istakao potrebu saradnje sa Al Kaidom “koja može da disciplinuje neprofesionalne opozicione snage u Siriji”.
U
kakofoniji dirigovanog i ostrašćenog izvještavanja uočljivo je da se
veliki broj “informacija” iz Sirije od samog početka 2011. godine
zasniva na istom izvoru, takozvanoj “Sirijskoj opservatoriji za ljudska prava” (SOHR). Ova se “institucija” zapravo sastojala od jednog uposlenog, izvjesnog Rami Abdul Rahmana,
sirijskog disidenta i njegove sekretarice, u dodijeljenom privatnom
stanu u Londonu, opremljenom svom tehnikom i serverima za ovaj posao.
Riječ je o bivšem sirijskom obavještajcu koji je svojevremeno imao
zadatak da se “bavi” disidentima iz svoje zemlje u Velikoj Britaniji,
potom vrbovanog od tamošnjih obavještajnih službi i sačuvanog nekoliko
godina da kao azilant, pekar, čeka u provinciji momenat za uključenje u
priču. Taj je zadatak dobio uoči početka “arapskog proljeća” kada
“formira” SOHR u ime kojeg dnevno šalje iz Londona unaokolo po svijetu
“provjerene informacije sa lica mjesta u Siriji”. Naravno, prilagođene
željama i potrebama medija na Zapadu. Adresa je veoma prilagodljiva
ušima konzumenata informacija. Vrlo brzo postaje jasno da je riječ o
projektu friziranih informacija “sa lica mjesta”, sa ciljem da se stvori
svijest o krvavom diktatoru Asadu koji isključivo ubija civile u svojoj
zemlji i “borce umjerene opozicije”, uključujući i najgore teroriste.
Priča je finansijski podržana i iz fondova EU, potom od britanske vlade i
“privatnih izvora”. Dotični Abdul Rahman se u međuvremenu često viđa po
Londonu u društvu tamošnjih političara i, posebno, glasovitog Iračanina
Rafid al Janabia, poznatog pod nadimkom “Curveball”, svojevremeno tzv.
ključnog svjedoka u laži o Sadamovom posjedovanju oružju za masovno
uništavanje, što je “legalizovalo” američku agresiju na Irak 2003.
godine. Zanimljivo je da je istinu o Abdul Rahmanu kasnije razotkrilo
više medija u svijetu, pa i neki koji su koristili njegove “informacije”
ali se njegov posao na isti način nastavlja i dalje. Ti materijali,
koji često donose detalje o događaju koji tek treba da se desi,
nerijetko su korišteni i u pisanju raznih zvaničnih izvještaja
međunarodnioh institucija i tijela, sve do UN-a, za ciljano
kvalifikovanje krvavih događaja u Siriji.
Respektabilni portal iz Hrvatske, Advance.hr, koji se bavi međunarodnim zbivanjima i posebno Bliskim istokom, napravio je još krajem februara 2012. godine analizu broja objavljenih stranica u svjetskim medijima
koji se pozivaju na “informacije” SOHR-a, i došao do slijedećih
podataka: CNN je do tada, dakle za manje od godinu dana od početka rata u
Siriji, objavio 17.700 stranica iz ovog “izvora”, Al Jazeera 16.600,
Reuters (UK) 8.600, The Guardian 5.450, AFP 1.880, BBC 742, NYT 556 itd.
Među tipične slučajeve koji su ili prešućeni u svjetskim
medijima, ili drastično frizirani ili konstruisani mimo kasnije spoznate
faktografije, su i slijedeći: Uglavnom je prešućena informacija o referendumu u Siriji
održanom na temu promjene Ustava 27. februara 2012. kada je glasalo 57
posto upisanih birača i sa 89 posto od onih koji su glasali odlučeno,
pored ostalog, o uvođenju višestranačkog sistema te o ograničavanju
broja mandata na tri za predsjednika države. Podjednako tako, osim
svjetskog medijskog nipodaštavanja izbora 4. juna 2014. i njihovog
nepriznavanja unaprijed, prešućen je rezultat tih izbora na kojima je
glasalo 11.6 miliona birača (73.4 posto) a Asad je dobio 88.7 posto
glasova. Još je uočljivije da je prećutana činjenica kako su na izborima
bili posmatrači iz tridesetak država, među njima i neki iz EU pa čak i
Kanada, članica NATO-a, a njihov zajednički izvještaj glasio je da su
“izbori bili slobodni, transparentni i demokratski…” Podjednako tako,
prešućena je i odluka Asada u junu 2014. godine o opštoj amnestiji u
Siriji, za koju je ministar pravde Sirije kazao da je u kontekstu
“društvenog opraštanja, nacionalne kohezije i poziva na suživot…”
Mapa napada hemijskim oružjem u Siriji 2013. (Foto: CNN)
Posebno je ciljano agresivna bila uloga medija nakon hemijskog napada u Alepu
i nešto kasnije u predgrađu Damaska, Ghouti, u avgustu 2013. godine.
“Ratni zločin” se, inače, desio u momentu kada je sirijska vojska
postizala značajne vojne uspjehe na većini frontova u zemlji. Odmah i
bezmalo bez izuzetka u zapadnim medijima i onima u što su u slučaju
Sirije u alijansi sa Zapadom (zemlje Golfa i Turska), za te “ratne
zločine” optužen je isključivo režim na čelu sa Asadom i odmah
zahtijevana hitna vojna, “humanitarna” intervencija protiv Sirije.
Mediji SAD, Francuske i Velike Britanije konstatovali su jednoglasno
“masakr” i 1429 mrtvih od čega 426 djece. Unisono se insistiralo na tome
da se “ne smije ponoviti greška sa neintervencijom u Ruandi”, da “SAD
mora intervenisati u takvim situacijama itd”.
Neposredno nakon upotrebe sarina u Ghouti, New York Times i Human Rights Watch su objavili vlastite izvještaje o događaju a ubrzo nakon toga je prezentiran i UN izvještaj u mnogo čemu baziran na pomenutim novinskim tvrdnjama, podacima i ocjenama. Ban Ki Moon je izjavio da je u pitanju “ratni zločin”,
a medijski pritisak je dramatično rastao iz časa u čas kako bi se
pokrenuo vojni udar na Damask. U takvim okolnostima, MIT, glasoviti i
svjetski respektabilni “Massachusetts Institute of Technology” objavio
je 2013. godine nezavisno, detaljno, cjelovito i stručno istraživanje cijelog događaja
koje u temeljima pobija optužbu na račun sirijskog režima u ovom
slučaju, i precizno detektira i najsitnije tehničke elemente koji
dokazuju da je u pitanju ciljana provokacija “druge strane” u sukobu.
Pri tome je posebno zanimljivo da se u uvodu izvještaja saopštavaju
mnoga imena u “nezavisnim komisijama” UN i pominjanih medija koje su se
bavile pravljenjem prethodnih izvještaja gdje se otkrivaju mnogi
“neovisni” stručnjaci, a zapravo bivši i aktuelni operativci i saradnici
CIA-e i drugih zapadnih obavještajnih službi, čak i oni koji su
svojevremeno direktno bili angažovani u “slučaju” Iraka 2003. godine i
namještanju optužbe na račun Sadama Huseina. Ovaj izvještaj, osim na
pokojem svjetskom internetskom portalu praktično nije ni pomenuo nijedan
značajniji medij na Zapadu i u “partnerskim” državama. Asad je
prihvatio predlog Rusije da se u Siriji eliminišu sve zalihe bojnih
otrova što je pod kontrolom posmatrača UN i učinjeno u zadatom roku. Ovu činjenicu, prihvaćenu i od SAD, bezbrojni mediji i na zapadu i u arapskom svijetu negiraju do danas.
Ovakvih
je slučajeva bezbroj u medijskoj kakofoniji stvaranja osnovnog
zaključka koji treba da se proizvede i koji se, u visokom procentu,
proizveo: osnovni krivac za sirijsku dramu je Asad, ISIL i svi ostali
teroristi koji su proizvedeni, dovedeni i kasnije zdušno logistički
podržavani, samo su rezultat krvoločnosti sirijskog režima pa je
uklanjanje Asada preduslov za bilo kakvo političko rješenje. U tom
kontekstu je i najnovija medijska “ofanziva” povodom intervencije Rusije
u Siriji, na poziv legitimnog predsjednika države, i Putinovog poziva
zapadnim zemljama na zasjedanju Generalne skupštine UN-a da se
organizuje zajednička alijansa u borbi protiv terorizma kojeg treba
poraziti, pa onda ući u proces za dugoročno političko rješavanje
problema u Siriji.
Svjetski mediji su ponovo zatrpani “analizama”
koje dokazuju da je efikasna ruska intervencija protiv terorista pogubna
za rasplet situacije u Siriji, pri tome se citiraju isključivo zapadni
eksperti (DW), a prešućuju ugledni pojedinačni komentatori odatle koji iznose sasvim suprotna mišljenja (Simon Jenkins, The Guardian, Neil Clark,
Sky News…). Za dokazivanje “katastrofalne uloge Rusije i Irana” u
zaoštravanju stanja u Siriji citiraju se u zapadnim medijima ponovo i
arapski listovi i mediji čiji su izdavači mahom iz Saudijske Arabije.
Iskustvo
sa načinom na koji se izvještavanje o Siriji pretvorilo, zapravo, u
ogroman projekat protiv suštine i smisla tradicionalnog novinarstva
dvojako je. Na jednoj strani, ono pokazuje kolika je moć savremene
tehnologije u proizvodnji i prenosu informacije i šta znači zloupotreba
te moći u različite svrhe, u ovom slučaju u cilju realizovanja velikih
geostrateških interesa.
Drugo, iskustvo pokazuje koliko
dirigovano novinarstvo objektivno može doprinijeti u realizaciji
različitih političkih projekata, namjera i planova, ili ih “opravdati” i
koliko se, nekada dignitetna i dostojanstvena, izazovna i odgovorna
profesija može staviti u službu ciljeva koji su mimo osnovnog zadatka te
profesije.
Konačno, posebno je frustrirajuće, a jasno naslućeno
saznanje da u ovom slučaju nije riječ samo o pukom načinu izvještavanja
koje je tek neznalačko ili pod pritiskom političkog i korporativnog
interesa već je u mnogim situacijama riječ i o snažno razvijenom
podaničkom mentalitetu “novih generacija” u novinarstvu. One svjesno
pristaju na ovakav vid djelovanja, odričući se u ime ličnih probitaka
raznih vrsta i osnovnih postulata zanata i profesionalnog morala odavno
već otvoreno izvrgavanog podsmijehu. Čak i u medijima koji su ne tako
davno služili kao svjetionici časnog novinarstva u svijetu.