“Ljubav nije nešto što dajemo ili dobijamo; to je nešto što gajimo i njegujemo, veza koja se može njegovati između dvoje ljudi kada postoji u svakom od njih – možemo voljeti druge samo onoliko koliko volimo sebe.”–Brene Brown
Tokom dvije godine mog pretjerano užurbanog života, komunicirala sam više sa ekranom nego sa ljudima u mojoj porodici. Moj raspored je bio toliko gust da sam stalno slušala sebe kako govorim, “Nemamo vremena za to”. I pošto nije bilo ni minute slobodnog vremena, to je značilo da nema vremena za odmor, za glupiranje, ili za divljenje zanimljivim stvarima na koje bismo usput nailazili.
Toliko sam bila fokusirana na svoj “dnevni red” da sam iz vida izgubila stvari koje su zaista važne.
Sve konce povlačio je okrutni glas u mojoj glavi. Moj unutrašnji narednik stalno me je tjerao da radim tako da sve zvuči bolje, izgleda bolje i bude boljeg ukusa. Moje tijelo, moja kuća, i moji uspjesi nikada nisu bili dovoljno dobri. Zadajući sebi tako nedostižne standarde opteretila sam svoju dušu i moj unutrašnji haos na kraju se izlio na ljude koje sam najviše voljela.
Tužno, jedna osoba je najviše ispaštala zbog mog nezadovoljstva: moja starija ćerka.
Nije mogla napraviti nered, a da ja ne mašem glavom razočarano.
Nije mogla zaboraviti zadaću ili jaknu ili užinu, a da ja ne napravim frku oko toga.
Nije mogla prosuti, uprljati, polomiti ili izgubiti nešto, a da je ja ne natjeram da se osjeća kao da je napravila najveću grešku na svijetu.
Teško mi je kada ovo pišem, ali sjećam se da sam iznervirano uzdahnula kada je ona pala i povrijedila se, jer mi je to poremetilo “važne planove”. Mojoj ćerki nije bilo dopušteno da bude dijete koje uči pokušavajući i, da, ponekad neuspijevajući.
Istina boli, ali istina i zacjeljuje … i vodi me bliže ka osobi i roditelju kakav želim da budem.
Svaki put kada bih se obrušila na svoju ćerku, pravdala sam svoje ponašanje govoreći sebi da to radim da bih joj pomogla – da postane odgovornija, sposobnija, efikasnija i da je pripremim za stvarni svijet.
Govorila sam sebi da je tako jačam.
Ali u stvarnosti, ja sam je uništavala.
Jasno se sjećam tog dana kada nas je posjetila moja majka. Djeca su se igrala sama u podrumu. Moja mlađa ćerka je počela histerično plakati. Strčala sam niz stepenice plašeći se da se ozbiljno povrijedila.
Moje prvo pitanje bilo je upućeno starijoj ćerki: “Šta si uradila?”, ljutito sam je pitala.
Ona se nije ni potrudila da mi objasni da se njena mlađa sestra okliznula na knjigu koja je ležala na posljednjoj stepenici. Nije bilo svrhe. Moje prelijepo dijete sa ogromnim smeđim očima koje su nekada bile pune optimizma djelovalo je poraženo. Tihe suze slomljenog duha slile su se niz njeno lice.
Moja ćerka je znala da nije važno šta će reći, i dalje će biti u krivu; i dalje će to biti njega greška.
A pored nje je stajala moja majka, nijemi svjedok cijele te ružne scene.
Kada je moja ćerka otrčala u svoju sobu, neočekivano pitanje izletjelo je iz mojih usta: “Ti misliš da sam ja prestroga prema njoj, zar ne?” brecnula sam se na majku.
Moja majka, koja je i sama iskusila teške trenutke i borbe roditeljstva, nije imala osudu u očima, samo tugu. Njen jednostavni odgovor “da” samo je potvrdio ono što sam znala u svom srcu.
Skupila sam hrabrosti da nađem riječi koje su morale biti izgovorene. Nekome ko je težio tome da sve uvijek izgleda savršeno nije bilo lako priznati grešku, ali sam znala šta moram reći.
Našla sam svoje dijete sklupčano na krevetu, kao odbačena krpena lutka, lica nateklog i crvenog od plakanja.
“Izvini,” promrmljala sam.
Nije se micala.
Sjela sam na rub kreveta i počela govoriti stvari koje nikada nisam rekla drugom ljudskom biću— čak ni samoj sebi. “Jako sam ljuta u sebi. Često govorim loše stvari o sebi u svojoj glavi. Maltretiram samu sebe. A kada maltretiram sebe, zbog toga sam nesretna i onda se prema drugima ponašam loše – naročito prema tebi. To nije u redu i ja ću prestati s tim. Nisam sigurna kako, ali ću prestati. Jako mi je žao,” zarekla sam se, suzdržavajući se da ne zaplačem.
Moja ćerka je djelovala kao da nije sigurna šta da radi sa ovim priznanje, ovim neobičnim izlivom iskrenosti od majke koja je rijetko priznavala bilo kakve greške. Nisam je krivila što me je gledala sumnjičavo. Razumjela sam zašto nije rekla ništa, ali negdje u tim očima sam vidjela nadu – nadu da bi stvari mogle biti drugačije.
I ja sam očajno željela da stvari budu drugačije. Bilo je vrijeme da prestanem biti toliko stroga prema svom djetetu; bilo je vrijeme da prestanem biti tako stroga prema sebi. Molila sam se da budem dovoljno jaka da se suprotstavim svom unutrašnjem siledžiji. Znala sam da mi je potreban prvi jednostavan korak.
Odlučila sam da koristim jednu jednostavnu riječ: DOSTA.
U roku od sat vremena, dobila sam priliku da je upotrijebim. Prva kritična misao koja mi je pala na pamet javila se kada sam se spremala da izađem iz kuće. Pogledala sam svoj odraz u ogledalu i pomislila, “Izgledaš debelo. Ne možeš izaći vani takva.”
“Dosta!” Odlučno sam pomislila u sebi, isključujući svaku dalju kritiku. Onda sam se brzo okrenula od ogledala i izgovorila ove riječi: “Samo ljubav danas. Samo ljubav danas.”
Koristila sam istu strategiju kada sam razgovarala sa ćerkom nekoliko minuta kasnije. Prije bilo kakvih grubih riječi koje bi izašle iz mojih usta o tome kako je aljkavo pakovala svoju torbu, prekinula sam svog unutrašnjeg kritičara govoreći “Dosta! Samo ljubav danas.” Onda sam progutala ružne riječi i opustila svoje namrgođeno lice.
U roku od nekoliko dana korištenja tehnike “dosta”, primijetila sam promjenu. Sa pozitivnijim razmišljanjem, bilo je lakše riješiti se potrebe za kontrolom, naređivanjem i kritikovanjem. Kao rezultat toga, moja ćerka je počela više istraživati i otkrivati svoje prave strasti. Počela je da pravi filmove i dizajnira web stranice na kompjuteru. Pravila je namještaj i odjeću za lutke i prodavala ih u komšiluku. Počela je kuvati po novim receptima bez ičije pomoći. Ništa što bi uradila nije bilo savršeno. Niti je bilo bez nereda ili bez greške, ali kada bih joj rekla nešto lijepo, vidjela sam kako sve više i više cvjeta od sreće. Tada sam počela da gledam dalje od tih grešaka i nereda, da jasnije uviđam ono što je zaista važno.
Počela sam da primjećujem unutrašnju ljepotu svog djeteta, a ne da iz vana tražim savršenstvo.
Počela sam da obraćam više pažnje na to kakva je ona osoba, a ne na to kakve uspjehe postiže.
Počela sam je puštati da bude to što jeste, umjesto da bude neka idealizovana verzija koju sam ja imala u svojoj glavi.
Kada sam prestala da budem siledžija prema svoj djetetu i prema sebi, prilike za rast i povezivanje su se otvorile. Tokom vremena, postignut je značajan napredak. U nešto manje od dvije godine, na mom putu da se oslobodim perfekcionizma i onoga što mi je odvlačilo pažnju, dobila sam potvrdu za koju nikad nisam mislila da ću je dobiti.
Moja ćerka je bila vani i brinula je o baštici koju je napravila u našem dvorištu. Gledala sam sa kuhinjskog prozora kako s ljubavlju brine o svojoj minijaturnoj bašti. Osvojila me potpunom radošću na svom licu. Bilo je jasno da je u miru.
Pošto ju je moj otac, koji voli da radi u bašti, naučio nekim stvarima, fotografisala sam je i poslala sliku svojim roditeljima. Ništa me nije moglo pripremiti za poklon koji sam zauzvrat dobila.
Moji roditelji su napisali: “Hvala ti na ovoj dragocjenoj slici naše lijepe unuke. Tokom posljednje dvije godine, vidjeli smo ogromnu promjenu kod nje. Ne vidimo više uplašeni pogled u njenim očima; manje se plaši da ćeš se ti naljutiti ili da nećeš imati strpljenja s njom. Mnogo je sretnija i opuštenija. Raste i razvija se u zadovoljnu, kreativnu i brižnu osobu. Znamo sigurno da promjene koje vidimo u njoj imaju veze sa promjenama koje smo primijetili i kod tebe.”
Dragi prijatelji, imam sljedeću poruku da ponudima svima koji žele da vjeruju da danas može biti drugačije nego juče:
Ako mislite da će vam kritikovanje, omalovažavanje ili grđenje sebe pomoći da budete pametniji, zgodniji, ili vredniji, molim vas razmislite još jednom.
Ako mislite da će galama, kritika ili stalno opominjanje vašeg djeteta pomoći da ono bude dopadljivije, samopouzdanije, uspješnije, molim vas da razmislite još jednom.
Jer istina je sljedeća:
Teško je voljeti sebe dok vam siledžija duva za vratom.
Teško je voljeti sebe kada vas ne voli osoba koja bi trebalo da vas voli bezuslovno.
Teško je postati osoba kakva treba da postanete kada vam nije dopušteno da padnete i da se podignete.
Ako želite da vaša djeca postanu baš onakva kakva bi trebalo da budu, popustite malo. “Niko nije savršen” mogu biti riječi koje najviše osnažuju i liječe kada se izgovore sebi ili drugom ljudskom biću.
Hajde da prestanemo sa ruganjem. Hajde da prestanemo sa nepopustljivim pritiskom. Hajde da prestanemo sa nemogućom potragom za savršenstvom.
Samo ljubav danas, prijatelji. Samo ljubav danas. Jer ljubav je uvijek dobra polazna tačka za novi početak.
Izvor: handsfreemama.com Prevela Milica Plavšić