Biti ateista u društvu koje njeguje religijske mitove i poglede na svijet nije lako. Odnosno, lako je, ako ćete šutjeti. Ali ako se drznete i javno kažete šta ste i uz to još zatražite ista prava za sebe koja imaju i drugi, onda postajete smetnja. Bh. društvo je izgrađeno tako da poštuje tri većine jasno razgraničene trima religijama. Istina, troreligizirano bh. društvo dopušta da budete i Jevrej, protestant, Jehovin svjedok (iako će vas i u tom slučaju poprijeko gledati), ali sve dok vjerujete u Boga Jedinoga. Definicija slobode vjere bi išla ovako: to je sloboda da se izabere između jedne od tri „državne“ religije, eventualno se dopušta i neka manjinska vjera, ali ne i da se izabere da čovjek jednostavno ne bude religiozan.
Često se ateisti nađu u razgovoru koji teče nekako ovako:
– Kako to da ne slaviš Bajram?
– Fino. Ne slavim vjerske praznike.
– Onda sigurno slaviš Božić?
– Ne. Ne slavim vjerske praznike!
– Ali, svi slave nešto od toga. Moraš i ti nešto slaviti!
– Ne slavim vjerske praznike! Slavim Novu godinu, svoj rođendan, možda još nečije rođendane, slavim kad mi se ukaže prilika da prikupim 101 dokument i otputujem negdje na odmor van naših granica, slavim…
– Ma dobro to… Ali moraš NEŠTO slaviti!
I onda će vas, prema tome kakvo ime nosite, svrstati u jedan od tri nacionalna tora, pa prema tome i u jedan od tri religijska svjetonazora, i prilijepiti vam odgovarajući praznik, htjeli vi to ili ne. Također, stvar može ići i obratno. Prema tome koji praznik slavite (ako slavite), podrazumijevat će se i kojem narodu pripadate. Muslimani su Bošnjaci, pravoslavci su Srbi i katolici su Hrvati. Tu nema zabune. U takvo poimanje svijeta ateisti se, naravno, ne uklapaju. Jer, ako niste musliman, automatski niste ni Bošnjak (dok po imenu nikako ne možete biti Srbin ili Hrvat). Ista stvar je i sa nepravoslavnim Srbima i nekatoličkim Hrvatima. I još gore, ako bi neki nedajbožni čudak bogohulno izjavio da je Bošnjak katolik ili možda Hrvat musliman – bio bi ne samo izopćen iz društva, nego vjerovatno i okačen na stub narodnog srama da ga svi čisti pripadnici tora gađaju trulim paradajzom i pokvarenim jajima. Istinabog, takvih slučajeva nema, koliko je poznato onima koji broje krvna zrnca.
Taj mentalni sklop u kojem svi moramo obilježavati neki vjerski praznik i klanjati se apstraktnom Vrhovnom Biću dominantan je u društvu i toliko ukorijenjen, da se i ne primjećuje da se time vrši diskriminacija onih koji nisu religiozni. I to ne samo deklarativno. Prošle godine u javnosti se pojavio Prijedlog zakona o praznicima Bosne i Hercegovine i neradnim danima. Tim prijedlogom se predviđa da u godini četiri dana budu državni praznici, jednaki za sve, i to: Nova godina, Prvi maj, Deveti maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, te 26. juni – Dan podrške žrtvama nasilja. Osim toga, neradni dani bi bili i za vrijeme vjerskih praznika pripadnika islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti. Nigdje u tekstu se ne spominju ljudi koji nisu pripadnici jedne od tih religija, odnosno, ne spominje se tabu riječ – ateisti. Oni imaju ona prva četiri praznika, koja imaju i svi ostali, a vjerujući narod, pored ta četiri, ima još četiri neradna dana pride, kao nagradu što vjeruju u boga. I niko u tome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, neki će se zlurado smijuljiti, jer ateisti i ne zaslužuju više. A ako žele još neradnih dana, neka se priklone jednoj od religija i mirna Bosna. Ali kao ateisti nemaju nikakva dodatna prava. OK, i ne trebaju im, niko ih ne traži, svi treba da smo jednaki, ali se dodatna prava obezbjeđuju vjernicima. I to bi trebalo da je u redu!? Ovaj prijedlog je još uvijek samo prijedlog i vjerovatno nikad neće ni biti usvojen, ne zato što tri konstitutivna naroda smatraju da su ateisti diskriminirani, nego zato što se ne mogu dogovoriti o nekim drugim stvarima.
Religija se utiskuje u svaku poru društva na sve dopuštene i nedopuštene načine. Jedan od najboljih je vjeronauk. Taj se predmet gura u škole i rukama i nogama, čak je bilo pionirskih pokušaja da se uvede i u vrtiće. Iako crkve i Islamska zajednica u BiH imaju dovoljno crkava, džamija i svojih vjerskih škola da „istinama“ poučavaju i staro i mlado, znaju da im tamo mnogo manje djece dolazi nego što ih ide u obaveznu svjetovnu školu. Zato žele od vjeronauka napraviti zvaničan školski predmet koji bi, za one koji ga izaberu, postao onda obavezan. Na taj način se regrutuje mnogo više djece i stvaraju budući naraštaji koji će osigurati čvrsto postojanje vjerskim institucijama i velikodostojnicima da im i dalje sole pamet i po potrebi huškaju na one druge. A zanimljivo je da se i dalje zalažu za sekularno društvo, samo što sekularizam drugačije definiraju.
Koliko god mi razvukli definiciju sekularizma da bismo uvalili vjeronauk u škole, i dalje ostaje otvoren problem u onome što se na takvom predmetu uči. Primjera je mnogo, ali najzorniji su: porijeklo čovječanstva od jednog muškarca i jedne žene; s tim u vezi negacija evolucije; opći potop i pomor svega živog, pri čemu opet ostaje samo nekoliko parova različitih vrsta; bezgrešno začeće (stvaranje djeteta bez prethodnog seksa, za one koji ne razumiju); o zagrobnom životu poslije ovog života, anđelima/melecima i đavolima/šejtanima da i ne govorimo… I sve se to prodaje kao činjenica (što bi se reklo – bogom dana datost). I evropski parlamentarci primijetili su da nije uredu da vjerski učitelji predstavljaju takve stvari djeci kao gotove činjenice. Zato su tražili da se vjerska učenja udalje od zvaničnih naučnih ili da se bar naglasi da se ne radi o naučnim činjenicama, nego o vjerovanju, dogmi. Otud onda i Rezolucija Evropskog parlamenta o opasnostima kreacionizma u obrazovanju, usvojena 4. oktobra 2007. (Original se može pročitati na internetskoj stranici Evropskog parlamenta.)
Balkanski parlamentarci nisu toliko prosvijećeni, pa oni vjerske dogme smatraju gotovim činjenicama i žele da vjeronauk bude ravnopravan predmet sa ostalima. I to im, nažalost, uspijeva. Sve osnovne škole imaju vjeronauk kao predmet, mnoge srednje također, iako to još uvijek nije sistemski riješeno (ali ne sumnjamo da bi uskoro moglo i biti), a s bolom i tugom se prisjećamo i blistave ideje jedne avangardne sarajevske žene da uvede vjeronauk i u vrtiće, da se osigura da trogodišnjaci kao spužve upiju sve što im se kaže, tako da kasnije ne bude mogućnosti za eventualnu promjenu svjetonazora.
Bilo kakva kritika ovakvog društva uvijek se dočekuje na oštricu. Ako se samo spomene da vjeronauk ne treba djeci u državnoj školi, da je dovoljno da o tome uče u svojim vjerskim zajednicama, odmah se nađu neki popovi i hodže da zagrakću kako ih se, pobogu, opet želi vratiti u komunizam, kako su oni mnogo propatili, kako društvo nema razumijevanja prema njima, kako su im ugrožena osnovna prava na slobodu vjere… Svaka kritički intonirana izjava prema institucionalizovanoj religiji se dočekuje lamentiranjem nad hudom sudbinom, a onda se prelazi u kontranapad na „nevjernike, nemoralne osobe, islamofobe, komuniste – ateiste“ i to svim blagoslovljenim sredstvima, od krsta i svete vodice, do hodžinih zapisa. Amin!
Toliko napadno nametanje religije na svakom ćošku jednako je loše (a možda i lošije), kao što je bilo loše ono napadno guranje religije pod tepih u nekim ranijim vremenima. Sekularno društvo podrazumijeva apsolutne vjerske slobode, podrazumijeva da čovjek slobodno može ići u crkvu ili džamiju, a uz to biti i dobar doktor, direktor, političar, predsjednik. Niko ne smije biti diskriminiran zbog vjere, kaže se, između ostalog, u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, ali to jednako znači da ista prava imaju i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju u Svemogućeg Stvaratelja. Svi pred zakonom, državom i njenim institucijama moramo biti jednaki i svima nam država mora pružiti iste uslove života. Ako u jednoj školi negdje u BiH djeca obilježavaju zvaničan dan škole krsnom slavom na Svetosavlje, onda ne možemo govoriti o jednakim uslovima za sve, ne možemo govoriti da se država prema svima odnosi isto. Na taj dan, kad ostala većinska djeca lome krsni hljeb u školi, nekolicina njihovih prijatelja mora stajati sa strane, gledani poprijeko, jer taj običaj nije njihov. Kao što će neka druga djeca, u nekoj drugoj školi u BiH, i na neki drugi dan isto tako biti gledana poprijeko, jer ih škola svjesno odvaja praktikujući običaje ove ili one religije. Ta se manjinska djeca gledaju ispod oka, kriva su što su drugačija, a država ne obraća pažnju na njih i nijemo tjera svoje. To je diskriminacija i tako će biti sve dok su vjerski običaji sastavni dio zvaničnih državnih manifestacija, na kojem god nivou one bile. Dok god je religija sastavni dio državnih struktura, ne možemo govoriti o sekularnom društvu. Evropska rezolucija o opasnostima kreacionizma u obrazovanju za nas ostaje samo još jedan papir koji ćemo ignorisati.
Preuzeto sa: e-novine