Hrabro, odvažno, beskompromisno, dobronamjerno, vjerovatno svojim parama, našim sigurnom nije, “pri punoj svijesti i savjesti“, najveća, ali baš najveća, holivudska zvijezda, Angelina Jolie se okuražila zakoračiti u bosanski ratni užas, karakazan. Kakvih bi se, po istoj cijeni, gluposti nasnimali tradicionalni bosanski režiserski neostvareni talenti, vječita nada, urbani ublehaš Srđan Vuletić, smireni dalekometni prevarant Ademir Kenović, površna Jasmila Žbanić i čitava galerija “režisera u nastajanju“ koji su odavnoprevršili svoje “plodne dane“
Ne vjerujem, odnosno prestao sam vjerovati, ne svojom krivicom, rockerski utopističkom manifestu beogradske rock grupe Partibrejkers: “Jedan poziv menja sve“. Uvjerio sam se, prije hajd‘ znadni koliko godina, da “kvaritelji partija“, predvođni frontmenom Canetom, u taj “princip“ iskreno vjeruju; ‘86. godine sam aktivno sudjelovao u organiziranju vjerovatno najboljeg koncerta u historiji Sarajeva, pun-puncijat bio Dom mladih, od kojeg je lova išla “oslobodilačkim pokretima u svijetu“: sviralo režimski sumnjivo Zabranjeno pušenje, nikad prežaljeni Kongres i gosti iz Beograda Partibrejkersi. “Ako je ikome od ovih para večeras zarađenih stigla puška-dvije da se suprotstavi svom tlačitelju, imalo je smisla“, kazao je neko s kim smo se svi složili. Motao se tu, okolo, iz prikrajka, doduše, Emir Kusturica u vidu “moralne podrške“… Nekoliko godina kasnije Kusta će na koncert Partibrejkersa odvesti holivudsku zvijezdu u nastajanju Johnnyja Deppa.“Jedan poziv menja sve“. Ne vjerujem da je baš sve, ali jeste puno toga i krupnog i važnog za generacije koje dolaze, i Radetu Aleksiću, penzioneru iz Trebinja, značio poziv predsjednika Srbije Borisa Tadića da na Dan državnosti Srbije preuzme visoko odlikovanje koje je posthumno dodijeljeno njegovom sinu Srđanu. Anđelu, koji je, eto, imao zlukob da bude, svirepo ubijen u “ratnom vihoru“, a zapravou jezivoj, animalnoj demonstraciji, eskalaciji, erupciji najprimitivnijih, ubilačkih zvjerstava. Stajao je Rade Aleksić u svečanom salonu u Beogradu, rame uz rame sa Novakom Đokovićem: da, da, tako bi trebao izgledati fotorobot modernog srpskog heroja, hrabar i čestit kao vitez Srđan Aleksić, otmjen kao Novak, u jednom vremenu, najtežem mogućem koje se može zamisliti. Recimo: usred Sarajeva, prije desetak dana neki đilkoš sa pištoljom pod jaknom napao je čovjeka; deset ljudi je okrenulo glavu, ko biva, njih se taj sukob ne tiče (“pustiih tamo“) samo je jedan, odgovoran, pri tome jaki neustrašiv frajer đilkoša izbacio iz kafane. Ne znam je li ovaj moj drug bio baš usklađen sa usvojenim modalitetima građanske hrabrosti, ali uvjerio sam se da je bio efikasan: na zlo, nasilje, prijetnje… reagirao je građanski odgovorno i uvjerljivo.
“Odajte priznanje pokojnom Srđanu Aleksiću, on je simbolika srpskog junaka, vrlina i vrednosti koje srpski narod vekovima neguje, a nisu optuženi ratni zločinci Karađić i Mladić – nemojte biti čiviluk za Karađićeva ordenja“, tresnuo je u lice prije petnaestak dana lider srbijanskog LDP-a Čeda Jovanović Hazjajinu iz Laktaša Miloradu Dodiku. Kaže Mile Dodik , seljak, kakvim ga je već Bog stvorio: “A nađite mi primjer muslimana koji je spasio Srbina. Ja sam lično iz Bosanske Gradiške izvukao na sigurno nekoliko muslimanskih porodica“. I to je , kao,alibi i to su navodno argumenti. Niko se u civiliziranom svijetu time ne hvališe, to se podrazumijeva, niko ne bi propustio pitanje: a zašto su Hrvati i Bošnjaci, mirna,radišna, pokorna čeljad, morali bježati iz Bosanske Gradiške. Hrabro, odvažno, beskompromisno, dobronamjerno, vjerovatno svojim parama, na{im sigurnom nije, “pripunoj svijesti i savjesti“, najveća, ali baš najveća,holiuvudska zvijezda, Angelina Jolie se okuražila zakoračiti u bosanski ratni užas, karakazan. Kakvih bi se, po istoj cijeni, gluposti nasnimali tradicionalni bosanski režiserski neostvareni talenti, vječita nada, urbani ublehaš Srđan Vuletić, smireni dalekometni prevarant Ademir Kenović, površna Jasmila Žbanić i čitava galerija “režisera u nastajanju“ koji su odavno prevršili svoje “plodne dane“. Neću, ne pada mi na pamet, da sudim o filmu Angeline Jolie, kažu da i nije bogzna kakav iz “umjetničkog ugla“, držim se postrani. “Ima gnusnih, neprobavljivih scena: recimo, srpski vojnik baca dijete silovane Bošnjakinje kroz prozor“, veli mi jedan“ekspert“. Scena je zbilja nedoređena i paušalna; bačeno dijete na bajoneti izbuši Veselin Vlahović Batko. I taj se monstruozni čin,otpetljava, malo pomalo, na Sudu BiH.
Dok su se se na crvenom tepihu u Sarajevu smjenjivali lokalnii regionalni moćnici, celebrity ergela, odajući nevi|enu počast “hrabrosti holivudske dive Angeline“, sjena je, nepravedno, bačena na sudsko sučeljavanje u Haagu između svjedoka pokajnika Momira Nikolića, šefa bezbjednosti bratunačke brigade Vojske Republike Srpske i čelnika Republike Srpske Radovana Karadžića. “Stid me je“, kazao je Nikolić, “sramim se pred svojim učenicima što sam prisustvovao dogovorima Ratka Mladića, Ljubiše Beare… koji su se usaglasili da se svi uhapšeni muslimani strijeljaju… Jedino što sam mogao učiniti jeste da se nestrijeljaju u mojoj zoni odgovornostii“, napomenuo je Nikolić na svjedočenju u Haagu. Jedan poziv, mijenja sve, pa čak i blagi. Dobronamjerni, iskreni i u osnovi bezazleni angažman Angeline Jolie, onaj poziv koji u sebe uključuje razumijevanje prema patnjama i stradanjima drugih, očito, barem za sada nije pronašao adekvatno uho… Možda film “ U zemlji krvi i meda“ nije najbolji, ali mu je teško osporiti da je tačan. “A gde su u Vašem filmu silovane žene, Hrvatice naprimer“, pita dobru Angelinu srbijanska ažurna novinarska glupača na premijeri filma. Šta će joj sirota Angelina reći: da se izvini što nije u baklji koju je nad živim ženama u Višegradu zapalio doživotni ratni zločinac Milan Lukić nije bilo mjesta za Hrvatice. Konačno, gledao sam to uživo iz Hrvatskog sabora, jutros, Mladen Bajić, dravni odvjetnik, službeno saopćio brojs ilovanih građanki Hrvatske tokom Domovinskog rata -oko sedamdeset. Ogromno, mnogo, neprobavljivo. “Angelina Jolie barata“, tvrde mediji sa sjedištem u Banjoj Luci i Beogradu, “sa pedeset hiljada silovanih Bosanki“. Ok, može biti da je pretjerano, ali neka kažu urednici i vlasnici tih medija koja je cifra realna i koji bi broj, eventualno, i šta mogao promijeniti u suštini?! Sve ćemo to lako razabrati, dogovoriti se, podvući i oduzeti ako je srpski strateški interes da su heroji rata na mikrotrebinjskom primjeru Srđan Aleksić i njegov tata Rade, moji prijatelji Peđa Milošević i predivna mu supruga Maja, Siniša i familija, Zdravko Čečur sa nepostojećom familijom. A da zločince koji su barbarski zatukli Srđana usred bijelog dana, usred Trebinja, stigne zaslužena kazna.
P.S. Javljaju mi se posljednjih godina protjerani Trebinjci iz raznoraznih dijelova svijeta, ne možete ni zamisliti gdje ih sve nema: nije baš često, ali jeste znakovito da se posljednjih godina među dijasporskim Bošnjacima rodio stanovit broj dječaka kojima su roditelji dali ime SRĐAN… Zato je onaj ko je Borisa Tadića nagovorio da dadne državni trofej Srđanu Aleksiću obavio važan posao.
Tekst preuzet iz Slobodne Bosne