Zagrebačka književna, narativna legenda, navodno povijesno tačna, neki su mi se ozbiljni ljudi u to kleli, nastala u prvim, olovnim godinama uspostave komunističke vlasti, svjedoči kako je veliki književnik Miroslav Krleža, miljenik tek uspostavljene narodne vlasti, pozvao na ručak kolegu-pisca, idejno okuženoga, pravno diskvalificiranoga, genija iz okoline Imotskog, godinama u stalnoj socijalnoj potrebi, pri tom lišenog građanskih prava, Tina Ujevića. Ne bi li ga barem malo okrijepio, najeo, napio, sklonio sa margine društva, ulice, ili ćoška zagušljive birtije “Blato“. I vuče se, prethodno od službi presretnuti, prema Krležinoj vili na Gvozdu princ poezije Ujević.
Nekako se dovuče Ujević do Krležinog dvorca na Gvozdu “i kosti su mu umorne/ i noge su mu krvave/ i srce mu je ranjeno/i duša mu je žalosna/i on je sam i zapušten” (“Svakidašnja jadikovka“). Dočekaju ga u kući na Gvozdu sa punim uvažavanjem gospon Miroslav i gospođa Bela; prije toga se izmučeni Ujević morao probiti kroz špalire čuvara u kožnim kaputima, nasilno civiliziranih stražara, posluge u komunističko-srednjeuuropskom neosecionističko-realsocijalističkom bogatunskom ozračju.
Siroti, izranjavani, poniženi (ali moralno i stvaralački nadmoćni) najveći pjesnik svog jezičkog područja, kasnije će se ispostaviti, kosmički ostvareni Tin, vidjevši neprirodni ambijent, uvjerivši se u njegovu dekadentnu, potkupljivu, nekritičku prirodu i raskoš u vili Krležinih, obratio se svom ljubaznom domaćinu Miroslavu: “Dragi prijatelju, ja sam ovdje očekivao da ću vidjeti autora ‘Glembajevih’, ne jednog od Glembajevih“.
Obukao je, vratio je na svoja onemoćala leđa Tin, ozbiljno narušenog zdravlja, trošni kaput (u kojem je dvadeset godina ranije viđan u sarajevskoj kafani “Dibek“) i napustio svilu i kadifu, aperitive i šampanjce, delicije, jastoge i slastice kojima je hladni aristrokratski dom Krležinih obilovao u vremenima nestašica. Otišao je negdje, pobjegao u “raj svoga pakla“ – tako se zove knjiga akademika Vlatka Pavletića, posljednjeg Tuđmanovog predsjednika Sabora Hrvatske, inače vrlo iscrpna i dragocjena poetsko-esejistička biografija Tina Ujevića.
U dva su navrata građani Federacije Bosne i Hercegovine, prvi put na izborima 2000. a drugi put prije dvije godine, na slobodnim izborima dali priliku SDP-ovom “narcisu i zlatkoustom“ lideru Lagumdžiji priliku da pomete konkurenciju, u praksi pokaže da je moderniji, drugačiji, različit, da je u ovom dijelu Bosne i Hercegovine moguć, izvodljiv mokotrpan, novi, demokratskiji, kritičkiji model vlasti od onog koji je zatečen. Ne oslanjati se i nipošto se ne poštapati ratno-poratnim liderskim paradigmama, Izetbegovićevim “mehkim“ fundamentalizmom i Silajdžićevim tvrdim samozaljubljivim egocentrizmom, orijentalnim despotizmom.
Lagumdžija, sa zgrčenim, neiskrenim, “nenarodnim“ osmijehom na licu vjeruje da izvorno baštini “tradicionalni merhamet i širinu“, naslijeđen od oca nacije “mislioca“ Izetbegovića. Da bih bio vjerodostojan, autentičan, socijalno odgovoran, sad ću biti zao i ekstremno ličan: lider SDP-a bi programski i idejno neuporedivo više mogao i morao baštiniti i naučiti od svoga oca Salka Lagumdžije, časnog gradonačelnika Sarajeva, koji, pričaju mi preživjeli radnici propalog “Vase Miskina“, noćima nije spavao, a sve tražeći način da izađe u susret radnicima, da do posljednjeg ispoštuje zahtjeve nezadovoljnih sindikalaca metalske industrije. Dakle, to je socijalni i politički idejni “jocker“: igrati na kartu svoga oca, a ne ćaće Bakira Izetbegovića!
Ako bi neko trebao baštiniti “izvorne ideje“ Alije Izetbegovića, koje nisu bile ni demokratske ni pluralističke, pogotovo multietničke, ali su, navodno, bile “dobronamjerne“, trebala bi to biti Stranka demokratske akcije i Izetbegović junior – Bakir, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Strašne su se, nepopravljive greške, u svakom smislu u tom vremenu desile u Bosni i Hercegovini. Trebalo bi puno vremena (i vremena) i prostora da se prikupe i podastru svi dokazi koji bi svjedočili, snažno i nedvosmisleno, o ogromnim unutarnjim i vanjskim posljedicama koje nije jednostavno sanirati, otkloniti, pravno i zakonski sankcionirati…
Građani koji su posljednje decenije odano i odgovorno glasali za “druge i drugačije“, očekivali boljitak i promjene, dobili su vlast koju personificira Zlatko Lagumdžija. Ali, očajničkim vapajem oni nisu tražili drugu, nego kvalitativno, suštinski drugačiju vlast: onu koju će napraviti državni upravljački stroj prohodnijim, efikasnijim, učinkovitijim. Šta su dobili građani, birači: jednu besprizornu, klijentelističku, potpuno otuđenu, neodgovornu elitu, podobnih i lojalalnih menadžera, nedvosmislenih kleptomanskih amatera.
Ima jedan podli vic, ne znam je li tačan, ali da je duhovit jeste, čim se prepričava po Sarajevu: “Zašto je Zlatko Lagumdžija, prvi put, nelogično, idejno neprimjereno prisustvovao Konvenciji Republikanaca u Americi, sve sa ženom, sve sa djetetom, a ne na okupljanju prirodnih saveznika, Obaminih Demokrata? Pa zato što mu je sinu mezimcu Salku Zlatku nedugo potom počela školska godina a o tome je samo predsjednički republikanski kandidat Romney vodio računa.“
Da je htio biti vjerodostojan, upečatljiv, Lagumdžija je morao raskrstiti s dosadašnjim koruptivnim modelima bahatih vlastodržaca. Bila bi hrabrost, i politička i ljudska, da je kazao: “Nećemo dopustiti nikakve paralelne centre moći, ekonomske, medijske, radilo se o Hasanu Čengiću i njegovom sitnom potrčku Tariku Đodiću, bliskim Stranci demokratske aklcije, ili o Marinu Ivaniševiću i Adilu Kulenoviću, koji se zaklanjaju iza Socijademokratske partije BiH“. Ili: “Neka oni koji su kupili stanove u Importane centru (Tihić i Radončić) polože račune narodu…“
Nije to ni lako ni jednostavno reći: ali od toga trenutka, od trenutka “inspiracije“ lidera SDP-a, politička utakmica dobiva na zamahu; da Lagumdžija i njegova svita klimoglavaca barem malo imaju ruke čiste, malo manje kvadrature, nešto manje drskosti i oholosti, niko im ne bi mogao “opepeliti“!
P. S. Nekako mi se čini, ne bih se smio zakleti, da je najveći otklon od politike Alije Izetbegovića i njegove SDA načinila SDA!
Senad Avdić : Ne pamtim gore vrijeme u medijima