Foto BUKA
Bilo je to neko ratno-predratno vrijeme kada sam nadošao na genijalnu novinarsko-istraživačku misao: ako hoćeš pisati baš, i samo, ono što misliš, osjećaš, onda, jarane, prijatelju, burazeru, napravi sebi o svom trošku, takve i takve novine. Ništa nije valjalo, barem se meni tako činilo, na aktuelnom, recentnom medijskom tržištu. Imam i živog svjedoka koji je tim mojim ranima jadima (volio Danila Kiša, a prepisivao Mirka Kovača) nazočio i pokazivao “vidan stepen razumijevanja” za moje narasle dileme. Zvao se, a valjda se I danas zove, Miroslav Toholj. Imao divnu ženu, Mirjana, tako se zvala, bila zaposlena u Elektroprivredi BiH, ako je tako nešto uopće postojalo. Bila genijalan prevodilac za ruski jezik; ma čudo jedno od žene.
Pa, se recimo, desi, da obitelj Toholj, muž Miro i supruga Mirjana, fenomenalno reagiraju na dodjelu Nobelove nagrade velikom Josifu Brodskom – ja taj prevod objavio. Jednog kobnog dana, ko se toga može sjetiti, neka se sjeti novembra 1990., ja nesnađen, dezorijentiran, politički potrošen…u kafani u Đuri Đakovića (Klub delegata) pitam Miroslava Toholja koji je u tom trenutku bio glasnogovornik Srpske demokratske stranke: “Miro, šta ću ja sada? Gdje politički, svjetonazorski pripadam?” Godinu, dvije prije, pomalo i mojom zaslugom, u časopisu Naši dani objavljena je priča Miroslava Toholja u kojoj se nalazi rečenica, prevratnička, prepametna rečenica: “Jesen je i ja ti ne mogu uvećati tugu.” Oslonjena je ta priča na poetiku hercegovačko-trebinjskih pisaca, od Mirka Kovača, završno sa Jovanom Dučićem, ali je Miro Toholj to napisao. E, pa skoro pa da zaboravim: na dan izbora, prvih i valjda posljednjih demokratskih, sjedimo Miroslav Toholj i ja u ulici Đure Đakovića broj 44, ni jedan ni drugi nismo zadovoljni kako se stvar generalno, raspliće, a raspliće se u pravcu da je to naša zadnja kafa. “Pa, šta ćeš ti, Senade?”, pita me Miro. “Napraviti svoje novine”, probrbljam. “A, što ti ne bi radio u Muslimanskom glasu?”, pita me Toholj. ”Mogu ti ja to sa Radovanom završiti, on je dobar sa ovim Latićima, oni te mogu zaposliti u sekundi, Hajdarevićima…”, uporan je klasik iz Ljubinja Toholj.
Nije puno prošlo, dapače, malo je vremena prošlo, pa u Skupštini Bosne i Hercegovine, negdje u kuloarima, na hodnicima, potrefilo se da Miroslav Toholj mene ozbiljno shvati – izbori su završeni, pozicije definirane. “E, hajde ti to sada objasni predsjedniku”, pritišće mene Toholj. Predsjednik je naravno Radovan Karadžić i veli meni psihijatar: “Kakva će ti biti ta novina? “ Nema dileme da će biti antisrpska”, našalim se ja.”A, reci ti meni koliko ti košta da ti nikad ne izađe ta novina?, pita lider osviještenih Srba . Ja odgovaram: ”Puno, puno, prepuno. Ti tih para nemaš.”
Tužna je i tragična, pokazat će se naposljetku, priča koja je nakon sve ove ujdurme uslijedila: masovni zločini, serijske ubice, psihopate, hiljade se ljudi i smjestilo se i premjestilo, ali u suštini ja ne vidim neku veliku razliku niti razloga da se korigiram. Ono što je bilo zajebano na početku devedesetih godna prošlog stoljeća još nam predstavlja mač nad glavom. Hoćemo ponovo početi stvari ispočetka? Imamo jedan težak, neodgovoran i uznemirajući medijski sukob koji se odvija u obrisima Sarajevo – Banja Luka. (Fala, dragom Bogu, odnosno šućur Allahu, Mostar se ne izjašnjava.) Ima jedna priča koju ne bih ispričao da nisam naćeran: dakle, negdje odmah iza rata, godinu gore, godinu dole, pita me prijateljica koja je došla iz Banja Luke, negdje na Baščaršiji zabrinuta, “politički korektna” i uviđavna: “A, gdje su, Boga ti, bili položaji vojske Republike Srpske oko Sarajeva?” Šta ću, odgovorit moram: “Sto metara odavde, od Vijećnice”. “Ja, kakav je kretan onaj Ratko Mladić, treba ga u Haag odmah poslati, ako nije uspio ući u Sarajevo.”
U jednoj smo teškoj, vrlo nepredvidivoj situaciji: to se negdje zove medijski rat, a on je očit i očigledan, a svugdje bi se u normalno uređenom svijetu zvalo divljanje nad činjenicama, nad istinom. Onomad, isto veče kad je bilo spektakularno obilježena dvadeseta obljetnica Republike Srpske, na Hrvatskoj televiziji pojavio se moj kolega i prijatelj Željko Kopanja, vlasnik i glavni urednik Nezavisnih novina. I, veli Kopanja ovako: mogu ja njega citirat i parafrazirati, ali neće mi zamjeriti, jer suštinu neću slagati: “Milorad Dodik oko Srebrenice ima svoje mišljenje, ja poštujem nalaze Tribunala u Haagu da se u Srebrenici desio genocid. Tu se malo moj drug Dodik i ja razilazimo. “
Prevela nekada davno kapitalno, bezgrešno Mira Toholj pjesmu koju je napisao tadašnji nobelovski laurelat Josif Brodski. Po sjećanju, nepouzdanom i podložnoj svakoj kritici, pjesma je izgledala ovako: ”Noćas sam Petrova vidjela u snu, stajaše ko živ uz moje uzglavlje, htjedoh da ga upitam za zdravlje, ali izbjegoh tu riječ neumjesno.” Ako sam šta pogriješio, ako sam krivi navod upotrijebio, neka ide na moju dušu, ali trebalo bi da je tako. Ne volim biti netačan i užasno mi je kad me neko uhvati u nepreciznosti. I zato mi je nepojmljivo zašto se ljudi koji su odabrali javni poziv i javni posao nesmotreno, neetično, neodgovorno odnose prema činjenicama. Nit ću to ikad shvatiti, niti ću se potruditi da shvatim. Zašto se težak riječnik poteže, a u ovdašnjim medijima je to postalo pravilo, način dokazivanja lojalnosti i privrženosti ovoj ili onoj ideji, političkoj, državnoj, stranačkoj, oko stvari koje bi u osnovi trebale biti jasne i definirane, završene, zavezane za sva vremena. Puno bi nam svima bilo lakše.
Nema istine koja se može dokazati lažima, izmišljotinama i podvalama. Doduše, ima nacionalni program, napisao ga je seoski pisac Dobrica Ćosić, citiralo se to i tamo i ovamo, gdje, Daleko mu sunce, veli laž je smisao naše samobitnosti, što više budemo lagali, to će nam više vjerovati. Veliko je i teško pitanje, ne naše, lokalno bosanskohercegovačke, nego regionalno, evropsko hoćemo li usvojiti kao temeljnu stečevinu kulturu istine ili diktaturu laži?! Znam ja jako dobro da je svaka istina objavljena u Slobodnoj Bosni, a trudimo se da nam istina bude prioritet, zaboljela prije svega ljude koji rade u ovim novinama. Nijedna vlast, a smjenjivalo ih se u zadnjih 20 godina ciklično, nije napravila jasnu diferenciju između ugodne laži i neprijateljske istine. Tu su se mediji na vrlo dovitljiv način, niukom smislu viteški, prilagođavali. I da ne bude da sam zaboravio svog druga sa početka teksta Miroslava Toholja, vraćam mu se sa vidnim entuzijazmom. Dakle, negdje iza rata kad su ohlađene cijevi, kad top nije bio vreo, zamolio me je ministar informiranja u Vladi Republike Srpske Toholj da mu iz stana na Alipašinom Polju izvučem, spasim rukopis romana koji je on pred rat pripremao za štampanje. Mogao sam biti i pokvaren, što mi je prirođeno, mogao sam biti i ciničan, što mi je svojstveno, mogao sam biti i ratnohuškački podli glasnogovornik, svaku od ovih pozicija sam izbjegao. Naprosto je stvar takva – Miroslav Toholj, darovit i vehementan pisac, rođen u jednom ubogom hercegovačkom seocetu Ljubinju, očekuje od mene da više vodim računa o njegovoj literaturi nego što on sam o njoj skrbi. Literatura mora biti, bar koliko se meni čini i tačna i precizna i odgovorna i vjerodostojna, pa recimo i istinita. U ovome našem novinarskom poslu trebala bi biti važna i trebala bi biti sveta privrženost istini. Kakva je da je, najčešće istina boli. Ali, Bože moj; nastavimo li i dalje izmišljati, tetošiti i timariti, oblikovati vlastite istine kako nam se ćefne, da Bog da nam sudbine imaju ikakvu pristojnu izvjesnost.
Tekst preuzet iz Slobodne Bosne