Bilo je to prvo jutro da je bilo malo oblačno. Ekipa sa pet muških članova se brzo okupila, spakovala i krenula ka baznoj stanici. Gledajući usput čudnovatu arhitekturu planinskih kuća sa drvenim terasama i gredama na Dolomitima, zezali smo se dilemom da li se kaže Marmolada ili marmelada 😊 Četa mala, ali slučajna.
Za mene je najteži dio skijanja onaj kad obuvaš pancerke. To gotovo po pravilu uvijek ide teško. Najčešće se preznojim, sitno ili glasno opsujem dok oposlim sve i postanem pravi snježni kiborg. Obično uštinem prst ili se opalim po zglobu na prstu što na niskim temperaturama posebno zaboli.
Na parkingu je žamorilo dok smo se iskrcavali iz Vladine škodicije i polako pripremali za avanturu. Gomile skijaša su pristizale sa svih strana. Raznoslovlje jezika je prštalo po ušnim školjkama – italijanski, njemački, engleski, .. Dovoljno da se u prvu zakazanu gondolu ukrca šezdesetak ljudi sabijenih kao sardine. Početna tačka ekspedicije je na 1,450 metara nadmorske visine. Nulta tačka dana.
***
Nakon prvog lifta prešli smo u drugi, a zatim u u treći, povremeno se ljuljajući kao da smo u kakvom jeroplanu. Završili smo na 3,265 metara nadmorske visine i čini mi se da na većoj nisam do sad bio. Eto rekorda. Po izlasku na samu stazu dočekuje nas leden vjetar, magla i slaba vidljivost. U sebi sam već počeo da kunem šta mi je sve ovo trebalo. Plašim se kako će mlađi sin sve ovo prebroditi. Bila je ovo prva godina da se pustio i opustio na skijama, nakon godina opreza. Prelomna skijaška godina. Stegli smo smrznuta muda i počeli da se spuštamo kratkim zavojima. Već poslije dvjestotinjak metara se vidljivost popravila, tako da se proporcionalno sa rastom iste, vraćalo i naše raspoloženje.
Krenule su zatim nepregledne staze, pa upseri nastali kao mješavina prirodnog i vještačkog snijega, zatim ski liftovi, gondole, žičare. Opet skijanje i spuštanje uz povremene jake gužve na stazi. Kum D. je bordao i sigurno nas vodio tim bijelim stazama i bogazama Arabe, Val Gardene, Alta Badie, ..
Činimo pauzu za kafu i liker od loze sa lješnjacima, lavandom i limunskom travom, pa opet nebrojene staze.
Kvadricepsi na nogama se javljaju, ali vrhovi Dolomita neutrališu bolove nestvarnom, prirodnom ljepotom. U donjem dijelu obnaženi, bez sniježne vjenčanice, a pri vrhu zaoštreni, ponosi i kristalno bijeli. Smjestili se ispod plave strehe beskrajnog neba i nepobjedivog sunca. Skinuo sam i popularne brile te ih nisam koristio do kraja avanture, želeći da što više čudnovate ljepote upijem očima i dušom, ne bi li je ljubomorno sačuvao u nepoznatim danima koji se redaju.
Ručak na vrhu svijeta u užurbanoj košnici skijaša, sa preukusnim lazanjama i nepce-milujućim tiramisuom. Hranu priprema zemljak iz Hrvatske, a kasnije nam se javlja i jedna od konobarica. Vrijedni i dobri ljudi, komšije u sličnoj situaciji i operaciji kao i naš narod – trbuhom za kruhom.
Kum D., već dokazani ljubitelj Dolomita i stari planinski lisac uspješno nas pilotira na početnu tačku poslije 80 kilometara sniježnih staza i liftova. Umorni i zadovoljni što smo na broju, bez povreda i incidenata, nosimo uspomene i reflektujemo divan dan pijući weisbeer. Tako malo nam za sriću triba, što veli jadranska Šer – Doris Dragović.
Sella Ronda je osvojena. Ničim izazvana, a predivna. Hvala kume D. na inicijativi i liderstvu tokom pomjeranja naših granica. Pamti se.
***
Nisam neki skijaš, ali godinama skijam. Motiv su djeca i želja da oni zavole ovaj sport. U stvari, želio sam da nauče vještinu skijanja, provode vrijeme na otvorenom i u prirodi, te budu aktivna. Usput sam negdje shvatio da zimski bijeg iz gradova na Balkanu ima posebnu težinu obzirom na nivoe vazdušnog zagađenja kojima smo već nekoliko godina izloženi. Tu su i vidne klimatske promjene što pomjeraju visinsku granicu za snijeg i sniježne sportove koji pate zbog toga, a možda malo i umiru, ko zna. Na kraju, čini mi smo da smo kao porodica zavoljeli skijanje kao sport, a i supruga se fino prilagodila, pa sad ozbiljno pješači po planinskim stazama i konačno uživa. Znam neke novinarske kolege iz magazina Buke koji furaju slične principe 😊 Osim pobrojanog, poseban je osjećaj da se ne skija na Kopu ili Jahorini. Nekoliko poslednjih pokušaja sa domaćim resursima su bili katastrofalni po pitanju cijena, gužvi i tretmana. U vanpansionskoj potrošnji, utisak je da je Kop cjenovno jači od najpoznatiijih evropskih skijaških centara, dok Jahorinu pamtim po tome što je skijaš prešao dječaku/nećaku K. preko skija, oborio ga na stazu i produžio dalje. Da, nije se ni okrenuo. Neke stvari nikada neću razumjeti, očigledno.
Na Ćiveti, gdje već par godina zimujemo, na stazama srećemo parove karabinjera skijaša koji mogu da alko kontrolišu skijaše i bordere, te imaju pravo da ih isključe sa staze. To saznanje uliva sigurnost da baš ne može svaka budala da vas sjebe na stazi.
***
Na kraju, odaću vam tajnu kako sam jednu neodlučnu prijateljsku porodicu prelomio da pođe prvi put sa nama.
Na skijalištu koje nam je baza, čim se sa besplatnog parkinga uspenješ prvim četvorosjedom, postoji mala koliba i restorančić. Tu svake godine radi manje više ista ili slična lokalna ekipa. Za espreso aparatom je prosijedi gospodin sa brkovima. Svake sezone po malo stariji i u grbini povijeniji, ali uvijek ljubazan i glatko izbrijan. Kad kod njega poručiš espreso (koji inače košta 1,5 evro), on umjerenim, naučenim pokretima punim poštovanja počne ples sa kafe aparatom. Njegove ruke lete oko mesingane mašine koja nakon nekoliko minuta svojevrsnog obreda prošišti i proizvede magiju. Zatim brkica pripremi nekoliko besprijekornih šoljica, pa savršeno sipa kafu, stavi je na tanjiriće i izvađenu tacnu. Pored onda turi male, metalne kašikice u paralelnom poretku, te spusti koju kesicu šećera, za svaki slučaj. Kad završi, okrene se, blago gurne ovu savršenu formaciju prezentovanu na malom šanku, pogleda vas u oči, simpatično se nasmiješi i opusti brkove, te kaže – prego.
E, zbog takvih situacija, ne padne čovjeku teško preći ni 900 kilometara.
U jednom pravcu.
Ima ljudi svugdje.