<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Sead Pašić: Žabe i škorpioni zapadnog Balkana

Pretvaranje društava u izolovane zajednice i dominirajući konsocijacijski narativ

27. maj 2023, 2:54

Ko je ikad bio na fudbalskoj  utakmici i sjedio na trbinama s huliganima taj zna kako izgleda homogena društvena zajednica. Ima vođu, podnosi samo svoje vrijednosti,izrazito je nasilna i neprijateljska prema drugima i drugačijima te krajnje netolerantna prema svojim članovima koji imaju imalo drugačije stavove. Vrlo brzo se rješava nepoželjnih. Gradi svoj „balon“ u kojem živi i djeluje zanemarujući realan život i objektivnu stvarnost, proicirajući takvu sliku kao jedinu i zadatu. Lojalnost je jedini kriteriji po kojem se odvija negativna selekcija izbora i unapređenja članova.

Društvo se definira kao cjelokupnost odnosa ljudi prema prirodi i međusobnih odnosa. Zbog napretka u proizvodnji, edukaciji i zdravstvu društvena dinamika se ubrzava, čitavo društveno polje postaje vibrantno i prožimajuće sa ciljem unapređenja i napretka istog. Bez prožimanja i interakcije ne postoji progres, a samim tim ni koncept budućnosti.

Zajednice su okamenjene, raspadnute ili strukture u poluraspadu koje se nadaju da će u istosti dobiti stabilnost i život, ma šta se pod tim terminom podrazumijevalo. U zajednicama na Balkanu individualnost je nešto vrijedno prezira i sve te individualne volje, želje i potrebe valja dovesti pod jedinu moguću razinu a ta je da  kolektiv i njegove vrijednosti predstavljaju jedini doseg etnosa i, kasnije, nacije. Kad ovo pišem sjetim se dvojice ljudi koji su na potpuno suprtone načine utjecale na ljudsku historiju i shvatanje napretka. Prvi je Robert Ley, nacistički ministar rada koji na pitanje novinara o položaju pojedincu u Njemačkoj odgovara:“ Pojedinac je osoba koja spava i ništa više jer on pripada narodu i kao takav ne postoji“.Kolektivitet je postao nepropitujući aksiom i vrlo često razmišljam o opskurnoj i zlokobnoj političkoj i društvenoj konstrukciji Volksgemeinschaft – „narodna zajednica“ -  čiji je autor Alfred Rosenberg, Reichsleiter i „prvi inteketualac partije“ kako ga zove Hitler. Takva je zajednica sada temelj društvenih i političkih  odnosa na Zapadnom Balkanu.

Drugi čovjek je Banjamin Constant, Švicarac, prvi teoretičar francuske revolucije ali i protivnik bonapartizma koji kaže:“Različitost znači život , jednoobraznost znači smrt“. Između ova dva mišljenja ja nemam dilemu. Biram život, interakcije, toleranciju, solidarnost i aksiološki sistem koji ne moralizira nego upućuje na etiku. Sam sebe sam isključio iz zajednice da bih pokušao pojmiti ili ostvariti društvo. Baš kao naša omladina koje bježi na zapad, unatoč divotama narodnih zajednica koje su im osigurale identitet, vjersko učenje, gubitak dostojanstva, ekonomski mrak i nikakav koncept budućnosti. Sve osim života samog. Odoše da postanu Nijemci, Austrijanci, Amerikanci ili pripadnici bilo kojeg društva, samo ne pripadnici ovih časnih i ponosnih zajednica.

Ako smo zadnjih godina i imali iluzije o gradnji ravnopravnog i dinamičnog društva u kojem se individua tretira i uvažava kao intaktan entitet koji je utvrđujuća konstituenta  najvišeg pravnog akta u svakoj državi na svijetu, danas nemam te iluzije. Vidimo pokušaje vodećih intelektualca da se približe u afirmaciji stava betoniranja podjela i samim tim prihvatanju dubinske regresije društva tražeći da se ono pretvori u zajednice. Kap mi je prelila čašu kad sam vidio da jedan ugledni politolog iz Hrvatske izlaže ideju da se i u Crnoj Gori promijeni ustav i uspostave konstitutivni narodi kao jedini temelj ustava. Ja znam da ljudi vole horor filmove i čudovišta, ipak, smatram da je jedan Frankenstein dovoljan i ne bi trebalo uvoditi i samog Nosferatua da nam bude na primjer i paradigma.

Konsocijacijska demokratija kao termin je nastala 1961 u Nigeriji koji je nastao i kao empirijski i normativni model. Arend Lijphart, čovjek koji je uveo taj termin tvrdi da "u konsocijacijskoj demokraciji, sklonost ka suradnji vođa različitih segmenata populacije umanjuje utjecaj centrifugalnih tendencija prirođenih pluralnom društvu. Suradnja među elitama osnovna je značajka kojom se odlikuje konsocijacijska demokracija;" (A. Lijphart, 1992:9).

Konsocijacijski model pokušava "pomoći" uspostavi demokratije kod duboko podijeljenih društava, društava u kojima postoji veći broj kolektivnih identiteta, od kojih nijedan nema apsolutnu brojčanu prednost. Po njemu je u takvoj situaciji konsocijativna demokratija najbolja demokratija, odnosno, ona je najrealnija. Lijphart ističe četiri principa, karakteristike, konsocijativne demokratije: velika koalicija, proporcionalnost, pravo veta i autonomija segmenata.

U prevodu – Realpolitik koja pokušava nešto u Nigeriji. Kod nas ovo znači sljedeće: Ogradi se,izoluj, napravi čiste zajednice, istjeraj druge i drugačije, uvedi sistem lojalnost i izbaci meritokratiju. Okupi ljude na ideološkoj matrici svog slavnog naroda i još slavnije historije i gledaj da drugome podmetneš nogu kad god si u prilici, ako ne nogu, onda udruženi zločinački poduhvat ili genocid, pri tome stalno se pozivajući na pragmatizam i domaću realpolitik koja proizvodi takvu nužnost i neminovnost. Još nam jedino ostaje da ubijedimo ostale da je to jedino moguće i izvedivo.

 Dakle, živi pored drugih, pusti ih da žive ali pod mojim uslovima! Posljedica ovakve strategije je izum koji se zove „dvije škole pod jednim krovom“. Dakle, djeca koja dišu isti zrak, gledaju isto sunce nebo i ptice bivaju indoktrinirana posebnošću i slavom svog naciona koji, opet, s prezirom i gnušanjem gleda onaj drugi nacion koji je inferioran, slab i zaslužuje da bude uništen. U južnjačkim državama Amerike je to bio tzv Jim Crow zakon preko kojeg se utjerivala rasna segregacija. Imali su i moto a taj je „separate but equal“ odnosno razdvojeni ali jednaki. Naša konsocijacijska demokratija proizvodi moto koji glasi „ razdvojeni i nejednaki“. Dakle samo prihvatanje ovog koncepta je duboko rasističko s najvećim mogućim osjećajem superiornosti koji dovodi do stalnih tenzija i uvijek otvorenih mogućnosti neobuzdanog nasilja.

Ovakav način razmišljanja, aksiologije i djelovanja je usvojen na Zapadnom Balkanu od kraja 80 -tih godina prošlog vijeka i nema namjeru nigdje da ode. Politika i vjerski žreci plasiraju ga kao nešto što je normalno i što se podrazumijeva i osokoljeni medijskom podrškom ostaju na vlasti.

Države koje i danas u nekom obliku pokušavaju funkcionirati na ovom obliku segregacije su: Nigerija, Cameroon, Israel,Sjeverna Irska i neki drugi politički entiteti koji stalno proizvode nestabilnost i spiralu nasilja. Uvodeći u društveni sistem ovakav vrijednosni sistem dobijamo i zemlje poput Hondurasa, Guatemale ,El Salvadora  ili Meksika gdje su kontrolu nad životom preuzele oružane bande narko kriminalaca ili fudbalskih huligana. Taj je život neizdrživ i proizvod valove i valove izbjelgica koje se pogrešno nazivaju ekonomskim izbjelgicama. To su ljudi koje žele da sačuvaju goli život jer im njihove matične države ne mogu ni to obećati.

Kod nas na Zapadnom Balkanu postalo je normalno i društveno prihvatljivo da se svaki oblik nasilja (fizičko, emotivno, verbalno i seksualno) doživljava kao nešto što je normalno i prirođeno narodnom mentalitetu. Budući da se radi o narodu i običajima onda ćemo to slaviti i promovirati na svaki način. Tako ćemo se domoći sljedećeg mandata i zadovoljiti svoju adiktivnu potrebu za vlašću i egzerciranju svake vrste političke i društvene moći. Kad usvojite ovakve sisteme vrijednosti svaka statistika vam govori da ste najgori i najbjedniji. Od toga da pasoš ne vrijedi ništa, da škole proizvode nemušte ljude koje ne mogu izaći na trg rada, da se masovno gubi stanovništvo, da osjećaj dostojanstva i ponosa bude nešto što postoji na stranicama starih knjiga, da stalno provladava osjećaj tjeskobe i depresije, da se budi paranoja koja blokira svaku akciju i nadu, da ste uvijek poniženi, da je normalno da svi kradu, da se poštenje i obrazovanje ne isplati...

Bojim se da ćemo još dugo biti izloženi ovoj propagandnoj najezdi kleronacionalističkih bezvrijednosti i da će naše , nekad vibrantno i progresivno društvo, prerasti u još jadnije zajednice čiji je se kraj zna. Zadnji stadijum takve  transformacije je autokanibalizam u svakom društvenom obliku . Baš kao crveni mravi u mravinjaku počnu napadati jedni druge čak i kad su isti i kad nema više onih drugih i drugačijih da im smetaju.Eskalacija nasilja se povećava skoro geometrijski sa vrlo izvjesnim posljedicama. Takva je priroda i zakonitost ovakvih socio-političkih formacija. Baš kao u priči o žabi i škorpionu.