Ko je ikad bio na fudbalskoj utakmici i sjedio na trbinama s huliganima taj
zna kako izgleda homogena društvena zajednica. Ima vođu, podnosi samo svoje
vrijednosti,izrazito je nasilna i neprijateljska prema drugima i drugačijima te
krajnje netolerantna prema svojim članovima koji imaju imalo drugačije stavove.
Vrlo brzo se rješava nepoželjnih. Gradi svoj „balon“ u kojem živi i djeluje
zanemarujući realan život i objektivnu stvarnost, proicirajući takvu sliku kao
jedinu i zadatu. Lojalnost je jedini kriteriji po kojem se odvija negativna
selekcija izbora i unapređenja članova.
Društvo se definira kao cjelokupnost
odnosa ljudi prema prirodi i međusobnih odnosa. Zbog napretka u proizvodnji,
edukaciji i zdravstvu društvena dinamika se ubrzava, čitavo društveno polje
postaje vibrantno i prožimajuće sa ciljem unapređenja i napretka istog. Bez
prožimanja i interakcije ne postoji progres, a samim tim ni koncept budućnosti.
Zajednice su okamenjene, raspadnute
ili strukture u poluraspadu koje se nadaju da će u istosti dobiti stabilnost i
život, ma šta se pod tim terminom podrazumijevalo. U zajednicama na Balkanu
individualnost je nešto vrijedno prezira i sve te individualne volje, želje i
potrebe valja dovesti pod jedinu moguću razinu a ta je da kolektiv i njegove vrijednosti predstavljaju
jedini doseg etnosa i, kasnije, nacije. Kad ovo pišem sjetim se dvojice ljudi
koji su na potpuno suprtone načine utjecale na ljudsku historiju i shvatanje
napretka. Prvi je Robert Ley, nacistički ministar rada koji na pitanje novinara
o položaju pojedincu u Njemačkoj odgovara:“ Pojedinac je osoba koja spava i
ništa više jer on pripada narodu i kao takav ne postoji“.Kolektivitet je postao
nepropitujući aksiom i vrlo često razmišljam o opskurnoj i zlokobnoj političkoj
i društvenoj konstrukciji Volksgemeinschaft – „narodna zajednica“ – čiji je autor Alfred Rosenberg, Reichsleiter
i „prvi inteketualac partije“ kako ga zove Hitler. Takva je zajednica sada
temelj društvenih i političkih odnosa na
Zapadnom Balkanu.
Drugi čovjek je Banjamin Constant,
Švicarac, prvi teoretičar francuske revolucije ali i protivnik bonapartizma
koji kaže:“Različitost znači život , jednoobraznost znači smrt“. Između ova dva
mišljenja ja nemam dilemu. Biram život, interakcije, toleranciju, solidarnost i
aksiološki sistem koji ne moralizira nego upućuje na etiku. Sam sebe sam
isključio iz zajednice da bih pokušao pojmiti ili ostvariti društvo. Baš kao
naša omladina koje bježi na zapad, unatoč divotama narodnih zajednica koje su
im osigurale identitet, vjersko učenje, gubitak dostojanstva, ekonomski mrak i
nikakav koncept budućnosti. Sve osim života samog. Odoše da postanu Nijemci,
Austrijanci, Amerikanci ili pripadnici bilo kojeg društva, samo ne pripadnici
ovih časnih i ponosnih zajednica.
Ako smo zadnjih godina i imali iluzije
o gradnji ravnopravnog i dinamičnog društva u kojem se individua tretira i
uvažava kao intaktan entitet koji je utvrđujuća konstituenta najvišeg pravnog akta u svakoj državi na
svijetu, danas nemam te iluzije. Vidimo pokušaje vodećih intelektualca da se
približe u afirmaciji stava betoniranja podjela i samim tim prihvatanju
dubinske regresije društva tražeći da se ono pretvori u zajednice. Kap mi je
prelila čašu kad sam vidio da jedan ugledni politolog iz Hrvatske izlaže ideju
da se i u Crnoj Gori promijeni ustav i uspostave konstitutivni narodi kao
jedini temelj ustava. Ja znam da ljudi vole horor filmove i čudovišta, ipak,
smatram da je jedan Frankenstein dovoljan i ne bi trebalo uvoditi i samog
Nosferatua da nam bude na primjer i paradigma.
Konsocijacijska demokratija kao termin je nastala 1961
u Nigeriji koji je nastao i kao empirijski i normativni model. Arend Lijphart, čovjek koji je uveo taj termin tvrdi da “u
konsocijacijskoj demokraciji, sklonost ka suradnji vođa različitih segmenata
populacije umanjuje utjecaj centrifugalnih tendencija prirođenih pluralnom
društvu. Suradnja među elitama osnovna je značajka kojom se odlikuje
konsocijacijska demokracija;” (A. Lijphart, 1992:9).
Konsocijacijski model
pokušava “pomoći” uspostavi demokratije kod duboko podijeljenih društava,
društava u kojima postoji veći broj kolektivnih identiteta, od kojih nijedan
nema apsolutnu brojčanu prednost. Po njemu je u takvoj situaciji konsocijativna
demokratija najbolja demokratija, odnosno, ona je najrealnija. Lijphart ističe
četiri principa, karakteristike, konsocijativne demokratije: velika
koalicija, proporcionalnost, pravo veta i autonomija segmenata.
U prevodu – Realpolitik koja pokušava
nešto u Nigeriji. Kod nas ovo znači sljedeće: Ogradi se,izoluj, napravi čiste
zajednice, istjeraj druge i drugačije, uvedi sistem lojalnost i izbaci
meritokratiju. Okupi ljude na ideološkoj matrici svog slavnog naroda i još
slavnije historije i gledaj da drugome podmetneš nogu kad god si u prilici, ako
ne nogu, onda udruženi zločinački poduhvat ili genocid, pri tome stalno se
pozivajući na pragmatizam i domaću realpolitik koja proizvodi takvu nužnost i
neminovnost. Još nam jedino ostaje da ubijedimo ostale da je to jedino moguće i
izvedivo.
Dakle, živi pored drugih, pusti ih da žive ali
pod mojim uslovima! Posljedica ovakve strategije je izum koji se zove „dvije
škole pod jednim krovom“. Dakle, djeca koja dišu isti zrak, gledaju isto sunce
nebo i ptice bivaju indoktrinirana posebnošću i slavom svog naciona koji, opet,
s prezirom i gnušanjem gleda onaj drugi nacion koji je inferioran, slab i
zaslužuje da bude uništen. U južnjačkim državama Amerike je to bio tzv Jim Crow
zakon preko kojeg se utjerivala rasna segregacija. Imali su i moto a taj je
„separate but equal“ odnosno razdvojeni ali jednaki. Naša konsocijacijska
demokratija proizvodi moto koji glasi „ razdvojeni i nejednaki“. Dakle samo
prihvatanje ovog koncepta je duboko rasističko s najvećim mogućim osjećajem
superiornosti koji dovodi do stalnih tenzija i uvijek otvorenih mogućnosti
neobuzdanog nasilja.
Ovakav način razmišljanja, aksiologije
i djelovanja je usvojen na Zapadnom Balkanu od kraja 80 -tih godina prošlog
vijeka i nema namjeru nigdje da ode. Politika i vjerski žreci plasiraju ga kao
nešto što je normalno i što se podrazumijeva i osokoljeni medijskom podrškom
ostaju na vlasti.
Države koje i danas u nekom obliku
pokušavaju funkcionirati na ovom obliku segregacije su: Nigerija, Cameroon,
Israel,Sjeverna Irska i neki drugi politički entiteti koji stalno proizvode nestabilnost
i spiralu nasilja. Uvodeći u društveni sistem ovakav vrijednosni sistem
dobijamo i zemlje poput Hondurasa, Guatemale ,El Salvadora ili Meksika gdje su kontrolu nad životom
preuzele oružane bande narko kriminalaca ili fudbalskih huligana. Taj je život
neizdrživ i proizvod valove i valove izbjelgica koje se pogrešno nazivaju
ekonomskim izbjelgicama. To su ljudi koje žele da sačuvaju goli život jer im
njihove matične države ne mogu ni to obećati.
Kod nas na Zapadnom Balkanu postalo je
normalno i društveno prihvatljivo da se svaki oblik nasilja (fizičko, emotivno,
verbalno i seksualno) doživljava kao nešto što je normalno i prirođeno narodnom
mentalitetu. Budući da se radi o narodu i običajima onda ćemo to slaviti i
promovirati na svaki način. Tako ćemo se domoći sljedećeg mandata i zadovoljiti
svoju adiktivnu potrebu za vlašću i egzerciranju svake vrste političke i
društvene moći. Kad usvojite ovakve sisteme vrijednosti svaka statistika vam
govori da ste najgori i najbjedniji. Od toga da pasoš ne vrijedi ništa, da
škole proizvode nemušte ljude koje ne mogu izaći na trg rada, da se masovno
gubi stanovništvo, da osjećaj dostojanstva i ponosa bude nešto što postoji na
stranicama starih knjiga, da stalno provladava osjećaj tjeskobe i depresije, da
se budi paranoja koja blokira svaku akciju i nadu, da ste uvijek poniženi, da
je normalno da svi kradu, da se poštenje i obrazovanje ne isplati…
Bojim se da ćemo još dugo biti
izloženi ovoj propagandnoj najezdi kleronacionalističkih bezvrijednosti i da će
naše , nekad vibrantno i progresivno društvo, prerasti u još jadnije zajednice
čiji je se kraj zna. Zadnji stadijum takve
transformacije je autokanibalizam u svakom društvenom obliku . Baš kao
crveni mravi u mravinjaku počnu napadati jedni druge čak i kad su isti i kad
nema više onih drugih i drugačijih da im smetaju.Eskalacija nasilja se povećava
skoro geometrijski sa vrlo izvjesnim posljedicama. Takva je priroda i
zakonitost ovakvih socio-političkih formacija. Baš kao u priči o žabi i
škorpionu.