Podkralj Bosne i Hercegovine, Christian Schmidt, ide u Strasbourg gdje ima namjeru da u svojstvu prijatelja suda svjedoči, ili da pokaže neka dodatna pojašnjenja glede presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević vs BiH. On to može da učini jer ima takva ovlaštenja koja nadilaze nacionalni ustav iz kojeg se derivira svaki, pa i najmanji detalj stanovništva one nesretne države. Visoki predstavnik također ima i poslodavce, a to su Vijeće za implementaciju mira BiH, EU, i kao „skriveni“ partner vlada Njemačke, a ponajprije će biti vlada Bavarske. O PIC-u neću trošiti riječ jer članice nemaju sklad u donošenju i primjeni odluka. Bez ikakve je sumnje da imaju različite političke interese u kojima BiH nije u fokusu. Takva disharmonija dovodi do zaključka da je glavni politički cilj ovog tijela da zabetonira konsocijativni društveno-politički model države i društva. Taj i takav model nikad i nigdje nije uspio, počev od Nigerije, Libana, Iraka… Naprotiv, svaki konflikt se produbljivao i donosio je krvavije posljedice i tektonsku političku nestabilnost samih država, a tako i regija.
Potreba da se bude pragmatičan je unikatan američki izum, baš kao jazz, bendžo ili ćurka. Teorijski proizvod jednog pravca u filozofiji XX vijeka doveo nas je do toga da idemo ka tome da prebrišemo i zaboravimo sva dostignuća koje je čovječanstvo ostvarilo nakon maja 1945. i poraza nacista i imperijalnog Japana. Naime, u augustu 1941. sastali su se Winston Churchill, premijer vlade Britanskog Carstva, i predsjednik SAD Franklin Roosevelt, te su na jednom bojnom brodu napisali dokument koji će poslije postati ugaoni kamen deklaracije o UN. Od osam tačaka dokumenta ovdje izdvajam broj 7 gdje se kaže da se poslije poraza sila osovine slobodni svijet i njegovo stanovništvo moraju živjeti bez straha i rata. Ovo „bez straha“ je uzrokovalo ustanovljenje UN, sud u Nurnbergu 1945, kao i treću korpu o ljudskim pravima u Helsinkiju 1976. Zbog žrtava i neviđenih patnji i stradanja u Drugom svjetskom ratu, koji su izazvale kolektivističke ideologije i iz njih izvedena prava u tiranskim zemljama, međunarodno pravo zauzima stav primarne zaštite pojedinca, dakle čovjeka. Individualno pravo je superiorno u odnosu na kolektivno, jer kao takvo može zaštititi kolektiv, odnosno manjine svake vrste, ali obrnuto ne važi. Kolektivno pravo štiti ideološke kolektive i nikog drugog. Osoba koja je izložena bilo kakvom progonu s političkog, vjerskog, seksualnog, etničkog ili personalnog aspekta u kolektivnom, dakle nacionalnom pravu, ima velike šanse da strada u svakom obliku. Ergo, zbog toga je međunarodno pravo nadređeno nacionalnom, i to je stav Evropskog suda pravde i razlog zašto su presude donesene kako su donesene, ali i razlog zašto u ovoj zemlji barbarskog nacionalizma i primitivizma ne mogu biti primijenjene. Iz „pragmatskih razloga“ se popušta nacionalnim satrapima nadajući se da Bosna neće ponovo planuti. Politička teorija apeasementa (povlađivanja) donosi prividan uspjeh samo diplomatima i njihovim vladama koje su trenutno na vlasti. Ne treba se podsjećati na Austriju, Češku, Poljsku, Irak ili puno drugih država. To povlađivanje je kod nas na Zapadnom Balkanu danas diplomatski alat broj jedan, koji se uzalud upotrebljava, nadajući se i kupujući vrijeme da će se, kao u antičkoj drami, situacija razriješiti sama po sebi ili će nekako uslijediti nadnaravna intervencija tipa „deus ex machina“.
Iz ovih razloga gdin. Schmidt ide u Alsace, tu historijsku pokrajinu koja je vijekovima bila predmet spora i bila uzrok najmanje tri rata. Motivi za odlazak su razni. Može biti da čovjek nije odavno vidio velebnnu katedralu u Strasbourgu ili da je ogladnio pa mu treba Choucroute da ga asocira na dane kad nije bio povrijeđen takvim sudskim odlukama. Ko bi se usudio da protivriječi podkralju Bosne u bilo čemu? E, usudio se Evropski sud za ljudska prava, koji je prepoznao minsko polje konsocijacije i ne može dozvoliti da se na tako eklatantan način krši ljudsko dostojanstvo, pravo na život i političko opredjeljivanje, te odricanje od prava na koncept budućnosti i povratak na nacionalno pravo oličeno u tiraniji država 30-ih godina prošlog vijeka, i to samo da bi se udovoljilo operativnoj političkoj pragmatičnosti.
Siguran sam da je gdin. Kovačević ljut i bijesan na ovo revizijsko podmetanje i nipodaštavanje ljudskih prava. Ima svako pravo da bude emotivan, da ne bude racionalan, stamen i hladan kao Marko Aurelije, rimski car, stoik. Ima mišljenja da argumentacija treba da ide putem Venecijanske komisije i slično. Ja mislim da on treba da urla, baca vatru i sumpor iz usta. Ovakve presude dobivali su Heloti, spartanski robovi, skinuti sa svih prava, što građanskih, što ljudskih. To političko roblje, u koje ubrajam i sebe, nema više drugih mogućnosti osim medijske buke da se izbori za jednu presuđenu činjenicu, a ta je da čovjek ima pravo da glasa i aktivno i pasivno. Nigdje se to ne dovodi u pitanje osim ovdje, u našem prostoru divljačkog nacionalizma i vrijednosti bez vrijednosti i etičke truleži. Ponašanje OHR-a je aberacija koja želi postati pravilo. Da je tome tako, govore i javne objave mnogih članova Evropskog parlamenta upućene gdin. Schmidtu, a koje se svode na ovo: „Vaš mandat je da provodite odluke Evropskog suda za ljudska prava i da nadgledate provođenje Daytonskog sporazuma, a ne da rušite ili relativizirate odluke tog suda.“
Kao i uvijek, izuzetak čini pravilo, pa tako u ovo naše područje uvodi okamenjenu „real politik“ u kojoj vlada mentalitet i batina šefa zadruge, sve u cilju vraćanja korijenima tradicionalne evropske nacionalističke politike iz sredine 19. vijeka. Real politik je bila i Francuska do 13. jula 1789, bila Rusija 1917, bila Njemačka do 1945, bila Amerika do 04. jula 1776, bila Španija do aprila 1975… i svi su ti politički sistemi izgledali petrificirano i nesalomljivo. Do jednom! To „do jednom“ je suvereni glas političkog roba koji je sve to povalio u prašinu historije i tako omogućio postojanje slobodnog čovjeka. U svijetu slobode i napretka je svuda tako osim ovdje, gdje većina stanovništva ima izražene emotivne i ponašajne simbole štokholmskog sindroma jer „prošlost dolazi“!