Ciljano vježbanje, detoksikacija (što je to?), dijete, anticelulitne
kreme, a za one malo dubljeg džepa specijalizirani centri usmjereni
postizanju savršenog izgleda za plažu i ”đir po gradu” u kratkim
hlačicama. S jedne strane najsavršeniji mogući mi, a s druge fotografije koje nas uvjeravaju da ni celebrityji nemaju tijela bez mana (ilitiga celulita).
Mediji su prepuni savjeta kako doći u formu, izgubiti suvišne
kilograme. Ne poričem da se među njima može naći korisnih podataka, ali
ono što me izrazito smeta jesu razlozi zbog kojih se većina takvih
poruka odašilje, kao i načini na koje se one pakiraju: osviještenost i
briga za vlastito tijelo koje nam je primarni ”dom”, nešto što bi
trebalo biti dio naše svakodnevnice 365 dana u godini, prvenstveno radi
nas samih, usmjeravaju se prema pogledu i propisima Drugih koji određujukad i kako ono treba izgledati.
”Savršeno” tijelo ili ”savršenstvo” kao takvo nepostojeći je pojam
poput onog nikad ili sve, konstrukt koji se mijenja kako se mijenja i
društvo koje ga je uspostavilo i koje prema njemu vrednuje. Možemo se
prema tome postaviti tako da pratimo tu ljestvicu i pokušavamo je
doseći, poput Linde u filmu Savršena koja
s vježbanja u teretani prelazi na plastične operacije, sve ne bi li
postala (fizički) ”savršena” i stoga voljena, ili se okrenuti od nje,
proglasiti je nevažećom, zagušujućom, diskriminativnom i pogrešnom. I
sama sam prošla etape i jednog i drugog puta te se suočila s raznim
poteškoćama koje su imale svoje posljedice, dok nisam pronašla srednji
put koji ovdje želim predstaviti, obračunavajući se s mitovima koje
prethodni plasiraju.
Moram reći da sam strastvena vježbačica, ali to nije oduvijek bilo
tako. S rekreativnim vježbanjem i opreznom prehranom počela sam u
namjeri da izgubim suvišne kilograme zbog kojih sam bila izložena i
verbalnim i fizičkim napadima vršnjaka te, naravno, marginalizirana. To
se pretvorilo u poprilično opasan poduhvat, s obzirom na to da sam bila u
formativnim godinama, a nisam imala vodstvo liječnika ili nutricionista
koji bi mi objasnili kako nije bitan samo odnos unosa kalorija i
njihove potrošnje, već i nutritivna vrijednost hrane koja se unosi.
Naime, naše tijelo naša je temeljna aparatura, ono čime smo prisutni u
ovoj realnosti i čime djelujemo – fizički i psihički. Sve ono što
vidimo i ne vidimo na i u sebi od nečega se sastoji,
nečim se pokreće, a naše su gorivo hrana i voda, bilo za tjelesni bilo
mentalni rad. Bitno je ono što jedemo i kako se prema tom tijelu
odnosimo, kakvim se god radom bavili. Pitanje toga što jedemo nije samo
pitanje naše osviještenosti – dio opće kulture, općeg znanja o tome što
određena kombinacija hrane pruža našem organizmu – uvelike je i klasno
pitanje. ”Zdravo” se hraniti u velikoj mjeri ovisi o tome koliko novaca
imamo, možemo li si priuštiti kvalitetne proteine i masnoće iz, recimo,
bijele ribe ili smo prisiljeni jesti K Plus šunku s pola štruce bijelog
kruha.
Nedavno sam slušala radijsku emisiju u kojoj je gostovao poznati
nutricionist, dijeleći savjete kako se pravilno hraniti i unutar naše
preužurbane i zaposlene svakodnevice, s primjerima brzih, ali ”zdravih”
obroka. Pitala sam se kome je takva emisija namijenjena, jer iako sve
što je rekao sadržajno stoji, u praksi je za jednu takvu salatu, bogatu
mineralima, vitaminima, kompleksnim ugljikohidratima, proteinima i
dobrim masnoćama koju je on, između ostalog, predložio, potrebno
izdvojiti poveću količinu novca koju si, ruku na srce, ne može priuštiti
svaka obitelj.
Drugo veliko pitanje tijela pitanje je vježbanja. Pronaći ćete gomilu
savjeta o tome kako inkorporirati vježbanje u svakodnevni raspored ili
prijedloge vježbi za ”kritične točke”, sve ispunjene entuzijastičnim
rukopisom o tome kako je vježbanje dobro, iako ponekad zamorno. Što
istinski jest: poznato je da se vježbanjem oslobađaju neurotransmiteri
endorfini pa se nakon vježbanja osjećamo opušteniji, zadovoljniji,
sretniji.
Ljudsko je tijelo stvoreno za pokret, ne za sjedenje. Poprilično je
fantastičan mehanizam, ali ritam života, kao i posao koji neka osoba
obavlja, uvelike ga mogu ”privezati” na niz uskih funkcija dok ostale
ostaju neiskorištene, neprimijenjene. Tijelo to osjeća i tijelo pamti,
baš kao i pokrete određene koreografije, upisuje u sebe svaki šok koji
smo mu zadali (primjerice, veliki vremenski razmaci u obrocima, nagla i
pretjerana fizička aktivnost, krivo sjedenje, ali i visokostresne
situacije) te je zato bitno osvijestiti ga, komunicirati s njim i
upoznati ga. Zapadna kultura temelji se na dihotomiji duh-tijelo, gdje
duh predstavlja uzvišeno i kreativno, a tijelo prizemno i životinjsko,
dok new age naglasak stavlja upravo na to ljudsko tijelo,
toliko šamarano kroz povijest. Ravnoteža se pak nalazi u sjedinjenju
suprotnosti, kako bi inzistirao Jung, aktiviranju onog podređenog i
potisnutog aspekta sebstva. Tu jednadžbu možemo primijeniti i ovdje.
Tijelo i duh/um jednako su važni, međusobno povezani i jednako se njima
treba baviti. Ne samo dva mjeseca na godinu, ne zbog tuđih blagonaklonih
komentara ili natpisa u novinama, ne da bismo se uklopili u društveno
primjerene tjelesne ”formate”
Već spomenuta Linda u filmu Savršena prikazana je u
opoziciji sa svojom najboljom prijateljicom Sally kojoj je ”oduvijek sve
bilo lako”, iz Lindine perspektive, ponajviše zbog ”atributa” kojima je
Sally obdarena (primjerice, velikih grudi), a ona nije, pa se zato više
mora truditi da postane ”najsavršenija što može biti”. Linda u tom
smislu nema osjećaj za granice jer njezine pobude ”usavršavanja” nisu
usmjerene prema vlastitom boljitku (Sally se prvenstveno učlanila u health club
da poboljša stanje svog organizma), već isključivo prema vanjskom
vrednujućem ”oku”. To ”oko” za Lindu određuje koliko je vrijedna pažnje,
prihvaćanja i ljubavi: koliko uložiš u sebe, toliko možeš očekivati da
ćeš dobiti nazad, samo što se u Lindinom svjetnazoru to ne odnosi na
razvoj sebe kao cjelovite osobe (što, naravno, uključuje i tijelo), nego
isključivo na komponentu fizičke privlačnosti. Zategnuto tijelo i
pravilne crte lica – a sljedeći su korak stoga plastične operacije jer
se ”krivi” nos i nedovoljno istaknute jagodice ne mogu ispraviti
znojenjem. I tako se može ići unedogled, u bilo kojoj sferi, jer je
perfekcionizam samo naizgled tjeranje naprijed, a zapravo je
iscrpljujuće tapkanje u mjestu.
Mediji nas uvjeravaju da se prije odlaska na more valja se ”stesati”
jer postoje neke granice onog što se može pokazati na suncu, kao i ono
što je bolje da ostane u sjeni. Ne želimo biti u toj skupini, ne želimo
biti osuđivani i želimo se osjećati ugodno u svojoj koži. Želimo
prošetati plažom ili gradom ne zamarajući se time treska li se nešto na
mjestu gdje ne bi “smjelo”. Prošla sam to i nije bilo nimalo ugodno.
Bilo je izluđujuće. Ali nekako sam to prevladavala i razvila vlastiti
vrijednosni sistem u kojem ja odlučujem što je prihvatljivo
(meni!), a što nije. Spremno tijelo, tijelo koje može, koje je sposobno
podnositi izazove svakodnevice, kao i one u dvorani. Taj je aspekt za
mene postao bitan, a hoću li se kad sjednem za trbuh moći uštipnuti više
ili manje, postalo je irelevantno.
Svjesna sam da postoje ljudi kojima je glavni cilj vježbanja
održavanje određene figure i to je sasvim u redu, sve dok postoji
svijest o tome i sve dok ti razlozi proizlaze iz vlastite želje za
”poboljšanjem”. Teško je, međutim, razlučiti što je ono što mi želimo i
čemu težimo, a što mislimo da bismo trebali željeti s obzirom na
određene vanjske standarde, dubine čije upisanosti u našu kolektivnu
(ne)svijest često nismo svjesni.
Što se tiče dostupnosti tjelovježbe i stjecanja znanja o njoj, kao i
pitanja novca koji se mora izdvojiti, stvari stoje bolje nego s hranom,
iako su klasne diferencijacije i dalje vidljive. Postoji širok izbor
oblika i mjesta vježbanja (npr. relativno nove povoljne škole trčanja),
od kojih mnogi imaju razne popuste za one s manjim prihodima, poput
studenata i umirovljenika. Cijena treninga ovisi o obliku vježbanja
(oprema, obrazovanje trenera), ali i o broju ljudi u skupini. Jasno je
da je trening skuplji što je grupa manja, a time je i mogućnost trenera
da se bavi pojedinim sudionikom veća. No to ne mora uvijek utjecati na
kvalitetu treninga: veliku ulogu igra sposobnost trenera da prenese
potrebna znanja, ali i predanost vježbača da ta znanja primjenjuje. Za
bavljenje tjelovježbom potrebno je i vrijeme do kojeg, kao i do novca,
nije uvijek lako doći, posebno jer mnoge, još uvijek više žene nego
muškarce, nakon posla očekuje još jedan u vidu kućanskih poslova. Toga
sam i sama vrlo svjesna, ali držim da je vrijeme za sebe nešto na čemu
se mora inzistirati i označiti ga crvenim markerom, kao preduvjet
funkcioniranju uopće.
Prije negoli zaključim tekst, htjela bih se osvrnuti na još jednu
stvar. Problematične skupine ili ciljani dijelovi tijela koje se
najčešće spominje kad su u pitanju žene jesu ”guza”, bokovi i trbuh. U
našoj su kulturi ta područja estetski bitna (ravan trbuh, bokovi i
stražnjica kao područja u najvećoj “opasnosti” od celulita, te
grozomorne pojave, pa se stoga na njih mora posebno paziti) te se
inzistiranje na njima može tumačiti i kao jedan vid opresivnog
vježbanja, ponovno, uklapanja u određene propisane tjelesne obrasce.
Međutim, postoje mnogo bitniji razlozi zbog kojih bi na te dijelove
trebalo obratiti pažnju. Leđa, trbuh i stražnjica tvore takozvani
centar, središte tijela za koje je najvažnije da bude snažno jer pomaže
zglobovima i mišićima pri obavljanju određenog pokreta i podržavaju
kralježnicu, tako noseći naše tijelo. Iako bismo mogli govoriti o
preskriptivnim tipovima izgleda ženskog (i muškog) tijela s obzirom na
vježbe koje se izvode u raznim fitness centrima za žene (a koje za
muškarce), činjenica je da je središte jednako važno i potrebno svim
osobama, bez obzira na spol.
Kontinuirano vježbanje i mišići, pogotovo oni dubinski, štite naše
kosti i zglobove te čine tijelo fleksibilnim, jakim, otpornim na
”šokove” koje doživljava svaki dan (teret koji nosimo, padove, udarce).
Pritisci kojima smo izloženi i stres koji oni uzrokuju nakuplja se u
tijelu, najčešće ramenima i preponama, trbušnoj šupljini i tamo može
napraviti veliku štetu – od poremećaja funkcija do smrtonosnih bolesti.
Fizičkom aktivnošću oslobađamo tijelo tih negativnih utjecaja, puštamo
ih van. Ista je stvar i s hranom koju konzumiramo: ona uvelike utječe na
to kako ćemo se psihofizički osjećati i koliko ćemo biti sposobni
funkcionirati.
Toliko je razloga zbog kojih bi nam i prehrana i tjelovježba trebale biti nešto na što valja obratiti pozornost,
a oni najvažniji čisto su unutarnji, orijentirani na osobu, na užitak i
dobrobit koje pronalazi unutar sebe. To mi se čini najvažnijim:
stvoriti vlastitu prosudbu o tome što naše tijelo treba, može i želi,
otvoriti puteve komunikacije s onim oku nevidljivim mentalnim procesima,
jer su, ako se opet moram vratiti onoj nesretnoj opoziciji duha i
tijela, to dvoje sjedinjeni u jedno, međusobno ovisni i povezani. Za
mene, moment njihove komunikacije i uvažavanja moment je ”savršenstva”.
*Prva fotografija u tekstu: američke olimpijke, Howard Schatz (knjiga Athlete, 2002). Naslovna fotografija i ostale fotografije u tekstu dio su kampanje This Girl Can koju provodi Sport England.
Izvor MUF