Do danas, sat j
e promijenjen 19 puta, minutu bliže ili dalje od ponoći zavisno od dešavanja u svijetu. Danas, sat je pomjeren jednu minutu dalje od ponoći i tako ostao na 23:54. razlog za pomicanje je dogovor o kooperativnom uništavanju nuklearnog oružja i svjetska zakletva o sprječavanju emisionih gasova. Tako svjetski sat stoji 6 minuta do ponoći, 6 minuta do naše propasti. Tih 6 minuta mogu biti i 6 loših odluka i 6 mjeseci i 6 dana i 6 godina.
Niko tačno ne zna. Mada svi možemo uvidjeti evidentne promjene bar što se tiče po pitanju klimatskih promijena, tako imamo nezapamćenu toplu zimu u BiH, u Evropi nezapamćen snijeg, led i extremno niske temperature. Dok na drugom kraju svijeta, u Australiji ljudi se bore sa požarima, sušom i visokm temperaturama. Takvi ekstremi nisu slučajni, i tu su samo zbog nas i našeg ponašanja. Tako i sat govori, naštiman, skoro u ponoć, skoro u kraj.
Iako volimo govoriti da smo mi ljudi pametni sama činjenica da svo aktivno auklearno naoružanje na Zemlji je dovoljno da nekoliko hiljada puta uništi i cijelu planetu a i nas same nije baš pametno. Još samo da mi je znati kome donosi dobro to oružje, naravno nikome, ali eto u strahu od nas samih moramo proizvoditi sredstva da uništimo sami sebe, više puta, kao da nam nije dovoljno da se uništimo jednom. I tako možda uništimo svo to nuklearno naoružanje, ostaje problem globalnog zagrijavanja i naše prepopulacije i nedostatka hrane i pitke vode i pojačanog solarnog zračenja i svega onoga na što možemo malo uticati, ali ipak možemo.
Stoga, današnje svijetske vlasti se grčevito bore da bi svojim potomcima osigurali normalan život koji su oni imali, što je razumljivo. No, kada se u svijetu razmišlja više o tim stvarima, o održivom razvoju koji će omogućiti svijetliju budućnost, u BiH nije tako. A što bi i bilo. Kad ne idemo naprijed prema nekom cilju, eto prema Evropi, što bi marili za njom uopšte, što bi marili za našom djecom i našom planetom. Kad političari zajedno ne mogu dogovoriti kako da usvoje zakone da uđu na spisak članica Unije kontinenta na kojem se već nalazimo i to od kada.
Zamislite koliko bi nam trajalo da ganjamo članstvo u SAD, na primjer, a još nemamo ni sistema o reciklaži a svijest građana o okruženju je duboka kao bara na asfaltu! A nosioci vlasti, kao i narod, zaokupljeni problemom “čija ograda prolazi mojom njivom” pa i nije za očekivat da će uopšte mariti za bolje čovječanstva i za bolje i zdravije sutra čitavog svijeta! Kao da ne shvaćaju da kad bude apokalipsa, smak svijeta, da neće biti budžeta iz kojeg će moći ukrasti sebi za vikendice na moru, za onu treću nek se nađe. Šaljem vrištajući apel političarima, da se mane bijednih razloga i sitnih različitosti, da oslobode mržnje svoje sebične nacionalističke glave i da rade za bolje sutra. Možda mi njima trebamo obećati: “Biti će više para u Evropi, sto posto!Samo za Vas i Vaše mahinacije” a od vas tražimo da ispunite ono što se Vi sami obećali, djelujte za bolje stanovnika BiH, da živimo bolje, dok možemo. Jer vremena je malo, a budala je puno. Ko će to sve dogovoriti!!
A možda bi i mi trebali napraviti sat čija će ponoć simbolizirati ulazak u EU!Možda, samo da se ne poklopi sa “The doomsday Clock”-om,onda, bilo bi mi pravo žao.