Tako počinje jedna od legendarnih, ljubavnih pjesama Šabana Šaulića koja datira još iz 1976. godine.
Slično tome, kad zatvorim oči, tako vidim i našeg predsjednika ovih dana.
Pa kako to?
***
Možemo krenuti redom, ako postoji neki red u svemu ovome što se dešava u Srbiji i svijetu ovih dana. Više stoji da je sve to nered, ali dobro.
Prvo se u Novom Sadu srušila nadstrešnica i ubila petnaest ljudi, te obogaljila dvoje i u iskrenu tugu gurnula milione građana. Nakon loše, teatralne i rijaliti reakcije vlasti, grudva postojećeg nezadovoljstva počela je da se uvećava. Prvo ogromnim i dostojanstvenim protestima u samom Novom Sadu, a potom i širom Srbije. Čak je i uvijek kritikovana opozicija ovdje dala svoj doprinos opkoljavanjem tužilaštva i živom borbom da taktika vlasti (pravimo se mrtvi, dok ne prođe petnaestak dana i sve se manje-više zaboravi) ovaj put ne upali. Nekoliko besramnih provokacija vlasti na povremenim blokadama kao da je raspirila tinjajuću vatru nezadovoljstva i otpora.
I gle potom čuda, desila su se neka skromna hapšenja, počela je istraga, nešto se mrdalo pod tim pritiskom sile nezadovoljnog naroda. Ne u potpunosti i ne sasvim kako treba, ali se ipak desio pomak.
Onda se van zemlje desila lijepa vijest za našeg Predsjednika i pobjeda Trampa. Naravno, dok se isti ne vrati u fotelju, mora doći do određenih zapleta, tako da je kao po komandi počelo da dreždi svuda oko nas. Prvo je Ukrajincima dozvoljeno da američkim oružjem tuku po Ruskoj teritoriji, onda je u Siriji nastupila brza ratna promjena i pad višedecenijskog Asadovog sistema vlasti, te najavljene sankcije NIS-u kao ruskoj kompaniji koja posluje na evropskom tlu. Sve je to lijepo spakovala odlazeća administracija demokrata sprovodeći samo jedan od već razrađenih scenarija. Dijelom da oteža život Trampu, a dijelom da izvrši dodatni pritisak na Ruse koji ponovo vojno dominiraju. Uz nebrojene žrtve.
Da to nije jedina briga našego Predsjednika, svesrdno se trude i politički akteri kojima je okružen. Recimo premijer Vučević i njegova škvadra. Aberi po vladi kruže da im je samo lova važna. To prešjednik baš i ne voli. Koalicioni parntneri iz SPS-a su odavno prvaci Evrope u igrici – pravimo se mrtvi kad se se politički brod ljulja. Osim nužne izloženosti Ivice Dačića kao ministra MUP-a, ostali kao da ne postoje. Jučerašnji izlet u Niš i pokušaj ministarke Slavice Đukić Dejanović da se susretne sa studentima je bio pravi „rialiti check“ . Pjesma Zone pobegulja najslađe opisuje situaciju njenog bijega sa poprišta. Dokazala da je nedorasla funkciji ministra prosvete. Nekada omiljeni ministar i saradnik Bata Gaša već je neko vrijeme na klupi za rezerve, nezadovoljan statusom i ulogom u timu. Posebna je politička priča nepopularni gradonačelnik Beograda koji luta Bebo luta u temama i akcijama tako da ni on sam više ne zna šta je tražio, šta predložio, a šta će učiniti. Još od prvog mandata je bilo jasno da on naprosto tu ne pripada. Ovaj drugi se ne može ni gledati. Njegovo ponašanje samo srozava urušeni rejting vlasti.
Sve u svemu, mrka kapa i prešjednik to ispod naočala jasno vidi. Sam je (politički) i to ga dovodi do ludila uz sve ostale realne probleme koji ga opkoljavaju.
***
Utom su iz vedra neba došli studentski protesti koje je režim samo podjarmio bespotrebnim batinanjem, privođenjima, maltretiranjima. Gasili su požar benzinom, a sve je počelo ispred beogradskog FDU-a kad su ubačeni provokatori nasilno napali našu djecu, studente. Ima tu studenata i iz Banjaluke, da znate. Današnji mladi sve snimaju, pa se istina ne može tako lako sakriti. Sve to je samo razigralo mladost. Danas su svi fakulteti Beogradskog univerziteta blokirani, kao i neke srednje škole. Slično je po Srbiji. Kao neka vrsta studentskog ustanka.
Kad sam pričao sa sinom osamnaestogodišnjakom, on kaže da sve razumije, ali da su uslovi koje su studenti postavili, a oni preuzeli, pomalo slabi. Veća je stvar u igri. Kroz razgovor dolazimo do zaključka da (na žalost) naš predsjednik krši Ustav sopstvene zemlje miješajući se u sve i svašta i uzurpirajući sve poluge vlasti, bezbjedonosne službe, pretvarajući državni aparat u stranački i lični servis, itd. De facto ne postoji kontrola vlasti, uzemljenje, kontra-teg i zato je otišao u politički, pa sada već i u životni ofsajd. Kao i u svakom dugotrajnom braku, prava opozicija i razgovor moraju da postoje. Inače se radi o samovolji, a to često završi stranputicom.
Ne prolaze stare spin fore sa nuklearnim ratom i nepojmljivim stradanjima (relativizacija situacije), ne prolazi potkupljivanje pobunjenika (povoljni stambeni krediti mladim ljudima), ne pomaže agresija na ulici (privođenje policajcima u civilu, provokacija mirnih blokada), ne pomaže (lažno) odstupanje (najavljen odlazak sa vlasti, formalno ispunjenje studentskih zahtjeva), ne pomaže rast BDP-a i ogromne javne investicije (jer narod na svojoj koži osjeti da ne živi bolje u takvom društvu), ne pomažu incidenti na Kosovu i Metohiji (ko god da ih je pravio), itd.
Pa šta prolazi, šta pomaže da se izvrši kontrola političke štete? Uglavnom više ništa. Čini se da je sazrilo vrijeme da se okrene novi list.
***
Vlast je Srbiju stavila u poziciju da bira između nje i sopstvene djece, mladosti. Nema sumnje šta će iole razboriti ljudi izabrati. Studenti su zapalili žito, pa sad čitava Srbija dušu grije na toj žeravici. Raduje masovno buđenje glumaca, umjetnika, sportista. Današnja oprezna poruka Novaka Đokovića i podrška studentima na simboličkom nivou znači mnogo – jasna je poruka predsjedniku i bulumenti oko njega da su prešli sve granice. Poziv je to na promjene, sa njima ili bez njih.
Divno je da su se čak i poslovično razjedinjeni, umorni prosvetari osokolili i ujedinili, te najavili generalni štrajk, kao podršku studentskim zahtjevima. Tu je i sindikat Kolubare, uvijek značajan faktor moderne Srbije. Ne mogu nas sve uhapsiti, procesuirati, ignorisati ..
Narod Srbije je ipak slobodarskog karaktera i nezgodne ćudi. Cijena zaboravljanja te činjenice može biti veoma skupa. Danas, na veliki hrišćanski praznik Nikoljdan 2024. godine mu nasušno treba vidljivi osjećaj odgovornosti za postupke i bazični osjećaj pravde u zemlji i državi. Više nego hljeba, čini mi se. Pitanje je opstanka.
Kroz čuvenu sentencu Svi putevi vode u Rim posmatram dolazeću nedelju i čini mi se da svi putevi 22. decembra 2024. godine vode na trg Slavija. Predsjednik voli da broji ljude na mirnim protestima. Mislim da zbog brojnosti ovog puta neće stići da nas sve prebroji ..
Treba osloboditi državu otetu od njenog naroda ..