Rak grlića materice jedna je od onih bolesti koje u sebi nose tihu, ciničnu poruku o ljudskom rodu. Istom tom ljudskom rodu koji je u stanju da pobijedi prirodu, ali ne i moral koji sam sebi nameće. Postoji nešto duboko sje.avajuće u spoznaji da smo u stanju da pošaljemo sonde na Saturn, mapiramo ljudski genom i mijenjamo tok rijeka, a opet ostavimo hiljade žena svake godine da umiru od virusa koji bi mogao biti poražen jednom jedinom iglom (3 igle ako ćemo biti detaljni, ali nije bitno). Nigdje se ljudska iracionalnost ne ogoli tako jednostavno kao u onim trenucima kada preventiva postoji, rješenje postoji, i sve što nedostaje jeste zdrav razum koji, istini za volju, nije među ljudskim vrlinama koje su ravomjerno raspoređene u populaciji.
Jer HPV vakcina, ta genijalna mala ampula, radi nešto krajnje jednostavno. Pokaže imunom sistemu sliku virusa, organizam to zapamti i gotovo. Nema tu satanizma, nema čipovanja, nema “razvrata u tečnom obliku”. Samo imunologija koja je stara koliko i civilizacija. Australija i Novi Zeland, zbog te iste vakcine, ulaze u historiju kao prve zemlje koje će rak grlića materice praktično izbrisati iz zdravstvenih statistika. Da nisu ozbiljne zemlje, čovjek bi pomislio da se neko zaje.ava.
A čak i kad se HPV otkrije rano, medicina ima jednostavan, gotovo rutinski postupak uklanjanja promjena, koji je dovoljno blag da se čovjek zapita kako je moguće da smo dozvolili da elementarna prevencija postane filozofsko, moralno, pa i političko pitanje. U rano otkrivenim stadijima, radi se jednostavan zahvat, kratkotrajan i efikasan, nešto između popravljanja zuba i odstranjivanja bradavice. Ali kad se propusti taj trenutak, kad se zbog srama, straha ili tuđih gluposti ode kasno…. e, tada umiru žene. Mlade žene. Umiru u svojim najboljim godinama, dok im djeca još uče prva slova.
A zašto? Zato što je u našoj kulturnoj matematici vakcina jednaka priznanju da će žena jednog dana imati seksualni život. A to, naravno, izaziva egzistencijalni napad panike kod dobrog dijela populacije koji se ponaša kao da su njihova djeca rezultat rodine intervencije, a ne one priče “ kad se mama i tata puno vole”. Tako se kod nas razvila fascinantna formula koja glasi: HPV vakcina + kćerka = kćerka ku.va (da prostite). Matematički gledano, ovo je najgluplji oblik moralne algebre koji se ikada pojavio na ovim prostorima, što je konkurencija dostojna Top liste nadrealista.
A najveći ironijski detalj, i vjerovatno najtužniji, jeste da i djevojka koja u brak uđe kao djevica može dobiti HPV. Od muža. Jer virus ne vodi računa o tradiciji, običaju, časti ni o bračnom listu. Virus radi ono što virusi rade, a naš mentalitet radi ono što mentalitet radi: krivi žrtvu, relativizira nauku i baca vakcine koje se ne iskoriste. U Bosni se dešava apsurd da se doze vakcina bacaju jer isteknu rokovi, ne zato što je država nesposobna (mada bi i to bila prihvatljiva hipoteza), nego zato što se ljudi boje igle više nego raka.
I tako je stvorena nova generacija žena koje obolijevaju između 25. i 45. godine ni zbog čega drugog osim kulturnog straha i infantilnog moraliziranja. Imamo tretman, imamo vakcinu, imamo znanje, ali nemamo hrabrosti da se suočimo sa jednom trivijalnom, već dosadnom istinom: seksualnost postoji, virusi postoje, medicina postoji. Stigma postoji samo ako je uporno njegujemo.
A najapsurdniji element cijele ove pričice? Da su bake i djedovi današnjih roditelja vakcine primali bez pitanja, čekali u redovima i smatrali to civilizacijskim postignućem. Danas potomci tih istih ljudi, opremljeni najgorim mogućim oružjem – poluznanjem sa društvenih mreža, teorijama zavjere, i YouTube kanalima, odlučuju da znaju bolje.
I tako, dok se Australija sprema da rak grlića materice pošalje u muzej ljudske gluposti, mi se ovdje još raspravljamo o tome da li vakcina “podstiče razvrat”. Ako je moral nešto što mora biti plaćeno životom mladih žena, onda to nije moral, nego glupo, destruktivno praznovjerje sakriveno iza tradicionalnih ukrasa.
Ako već volimo biti konzervativni, možda je vrijeme da se sjetimo jedne stare, konzervativne maksime: Čuvaj živote svoje djece. Sve ostalo je performans. A od performansa se ne živi, ali se od raka itekako umire.
O autoru: Dr Riad Hajdarević je naučnik iz Bosne i Hercegovine koji radi na Institutu za istraživanje kancera u bolnici Radium u Oslu, koja ima dugu tradiciju u liječenju i istraživanju kancera. Rad u centru PRIMA (Precision Immunotherapy Alliance) ovom naučniku omogućava dodatne kolaboracije s najprestižnijim centrima u Evropi i Americi. Završio je doktorat iz oblasti imunologije na temu autoimunih oboljenja i to iskoristio kao osnovu za svoj prvi postdoktorat kad je istraživao glibolstom, jedan oblika kancera mozga. Trenutno radi kao istraživač/naučnik uz povremene angažmane kao vanjski saradnik u BiH i inostranstvu.