Šta je 14-og februara? Pa, Osmi mart! To su riječi koje odzvanjaju u mojoj glavi svaki put kada se bliži Dan žena. Prošlo je 109 godina od pobune tekstilnih radnica u Petrogradu. Tog 8. marta, šaka žena odigrala je ključnu ulogu u jednoj od najznačajnih revolucija u povijesti. Danas, 109 godina kasnije, neočekivano, žene se i dalje bore za elementarna prava.
Ima nešto “dirljivo” u načinu na koji se 8. mart slavi na prostoru bivše Jugoslavije (tj. regionu, regiji, Zapadnom Balkanu, bivšoj nam državi). Cvijeće, bombonjere, prigodne poruke o “našim divnim ženama”, sa naglaskom na našim. Uz to idu fotografije kolektiva gdje se direktor (rijetko “ica”) ponosno slika pored buketa, kao da je upravo otkrio Antarktik, zajedno sa Amundsenom.
Cvijeće vene, čestitke nestaju, a žena se uredno vraća na svoje tradicionalno radno mjesto, gdje će biti istovremeno moralna žena, požrtvovana majka i kraljica senzualnosti samo za svog muža. Ali ne previše, jer bi mu se mogla početi gaditi.
Jedan dan simboličke zahvalnosti, ostatak godine praktične hijerarhije.
U socijalizmu, sa svim njegovim manama, barem je postojala ambicija da žena bude ravnopravna u javnom prostoru. Rad, obrazovanje, političko učešće je, ako ništa na papiru, bilo dio projekta modernosti sa direktnim nasljeđem petrogradskih radnica. A onda je došla tranzicija i objasnila nam da sloboda zapravo znači povratak starim pravilima igre.
Naravno, niko to ne izgovara tako naglas. Danas se to zove “tradicija”, “porodične vrijednosti”, ili, u sve popularnijoj verziji, “duhovni identitet naroda”. Običaji, koji su decenijama bili potisnuti (barem deklarativno), vratili su se sa energijom cunamija. Odjednom se ponovo govori o čednosti, skromnosti, “pravoj ženskoj ulozi”, o nekoj magičnoj ideji čistoće koja navodno čini osnovu društvene stabilnosti. Ta opsesija “čistoćom” je, naravno, zanimljivo selektivna. Muškarci rijetko dobiju sličan moralni nadzor. Oni, po svemu sudeći, ostaju bića slobodnog duha, dok žena treba biti biće kontrolisanog postojanja.
U tom sistemu, žena mora biti paradoks: seksualno poželjna, ali moralno netaknuta; majčinski požrtvovana, ali profesionalno skromna; uvijek prisutna, ali nikad preglasna. Ukratko, idealna žena je ona koja savršeno funkcioniše, ali ne stvara previše buke dok to radi.
Muškarcima, naravno, nije lako odreći se stoljetnih privilegija. Ne zato što su svi zli, nego zato što je privilegija jedna od rijetkih društvenih pogodnosti koju dobiješ bez ikakvog truda. Patrijarhat je sistem u kojem možeš biti potpuno prosječan, a ipak zadržati osjećaj da si bolji od žene. Malo je ljudi spremno dobrovoljno napustiti tako udoban aranžman.
Postoji, međutim, još jedan nezgodan dio ove priče koji se često preskoči iz pristojnosti. I znam da ja kao muškarac ne bih trebao pisati o tome, ali… same žene na Balkanu ponekad postanu čuvari sistema koji ih ograničava. Ne uvijek, naravno, ali dovoljno često da se to ne može ignorisati. Patrijarhat nije samo muški projekat. On je i društveni sporazum u kojem mnogi učestvuju, jer nudi određenu vrstu stabilnosti. Neke žene prihvate pravila igre, jer su generacijama učene da je sigurnost važnija od autonomije, a tržište i kultura im stalno šapuću istu poruku: pronađi muškarca koji može “obezbijediti”, i mnoge druge stvari će se nekako riješiti same od sebe. Tu kapitalizam i tradicija, inače često predstavljeni kao suprotnosti, počinju neobično dobro sarađivati. Jedan nudi moralnu priču o ulozi žene, drugi glamuroznu verziju iste ideje kroz potrošnju, status i estetski ideal “uspješne” veze. U takvom okruženju, ravnopravnost se ponekad dobrovoljno odlaže, kao investicija u sigurnost. Problem je što se taj dug često naplati kasnije. Jer jednakost nikada nije matematički pedeset-pedeset u svakom segmentu života. U stvarnosti je to stalno pregovaranje: negdje 70–30, negdje 60–40, negdje možda i 10–90. Bitno je da se zbir odgovornosti i moći na kraju izravna. Kada se to ne desi i kada jedna strana nosi većinu tereta dok druga zadržava većinu autoriteta, tada ono što je izgledalo kao pragmatičan kompromis postaje strukturalna neravnopravnost. A tada ruža 8. marta počne ličiti manje na znak pažnje, a više na simbol sporazuma koji je bio loš od samog početka.
Zato 8. mart na Balkanu ima pomalo groteskan prizvuk. To je dan kada društvo teatralno izražava zahvalnost ženama, dok u isto vrijeme brižljivo čuva strukturu koja tu zahvalnost čini potrebnom. Ruža postaje simbol cijelog kompromisa: lijepa, kratkotrajna i potpuno bezopasna po poredak.
Istinska ravnopravnost je, međutim, mnogo nezgodnija stvar. Ona zahtijeva promjenu odnosa moći, a moć je, kao što povijest neumorno pokazuje, posljednja valuta koju ljudi dijele.
Zato dan poslije 8. marta govori mnogo više o društvu nego sam praznik. Jer tada nestaje dekoracija i ostaje stvarnost: kultura koja i dalje voli idealizirati žene, ali se mnogo manje trudi da ih tretira kao ravnopravne ljude.
Može se reći da živimo u društvu koje je savršeno spremno slaviti žene, pod uslovom da one ne shvate tu proslavu previše ozbiljno.