Početak suđenja Ratku Mladiću obilježili su medijski izvještaji u kojima dominiraju opisi ponašanja optuženog.
Opisuju se njegovi kontakti sa publikom, aplaudiranje dok tužilac navodi zločine i uopšte cijela pažnja se u medijskoj areni od momenta kada je Mladić uhapšen usmjerava ka efemernim degutantnim činjenicama kao što su ponašanje, želje i prohtjevi nekadašnjeg komandatna Vojske Republike Srpske optuženog za najteže ratne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici i još sedam opština.
Tako smo po Mladićevom hapšenju saznali da se uželio jagoda, a sada nas mediji prevashodno izvještavaju o njegovim aplauzima, cerekanju i prijetnjama publici.
Estradizacija zlikovaca postala je sastavni dio medijskog pregalaštva. Svjedoci smo pažnje koja se pridaje Brejvikovim gafovima u svrhe atraktivnih i bombastičnih naslova. Na ovaj način zločini se pretvaraju u zaboravljenu podlogu koja gubi na značaju i ozbiljnosti jer su tek medijski instrument upravljen na vijest o čudnovatom zločincu što u publici izaziva plitka i jaka osjećanja kratkog daha.
Sva haška suđenja u javnosti Republike Srpske uglavnom su veoma slabo propraćena ili su neko vrijeme dio medijske halabuke u kojoj se ništa ne čuje osim intriga i sočnih gluposti kao što su Mladićevi aplauzi i tražene jagode. Ilustrativan je primjer suđenja Radovanu Karadžiću sa kojeg gotovo i da nema izvještaja, posebice iscrpnih. O analizma je suvišno i govoriti. Na sličan način će se vjerovatno pratiti i Mladićevo suđenje poslije početne medijske pompe. Dakle, uslijediće kratke crte u vijestima sa sposobnošću da izblijede do neprisutnosti, odnosno ispunjen medijski zadatak na temu kako se nositi sa neprijatnim istinama, kako uspostaviti indiferentnu atmosferu, kulturu zaborava i relativizacije?
Naša šira javnost se uskraćuje za mogućnost da se upozna sa masovnošću i organizovanošću počinjenih zločina činjenih u njeno ime putem domaćih medija, a aktuelna politika je nasjela na njen kukavički stav koji je ziceraški prepoznala, oslanjajući se na malograđanski nacionalizam što se tako dobro ugojio u bijedi svakodnevnog tranzicijskog života, sprečavajući tako da se mejnstrim medijskim kanalima sazna nedvosmilena činjenična istina sa odgovorajućim pravnim kvalifikacijima.
Ratni zločini za Republiku Srpsku su povod da se igra neukusna balada kiča i laži, a u osnovi je zaborav, ignorisanje i nesuočavanje dvojake prirode. Sa jedne strane vlast trenira umjereni, dozirani zaborav fabrikovanjem laži i istina po potrebi, određivanjem koja su javna sjećanja podobna u zvaničnim ceremonijalima i sa kojim vrijednosnim oznakama (Dobrovoljačka), a koja nisu (logori u okolini Prijerdora) i tako se ubrizgava otrovni sadržaj raskošnom populizmu. Sa druge strane je opasna narav naše šire javnosti koja pristaje na prizemni populizam održavajući i njegujući kulturu ignorisanja i nesuočavanja, bez politikantskog interesa, sa čvrstinom ideološkog ubjeđenja.
Kulturi laži odgovoraju senzacije, opisi Mladićevog izgleda i jagoda umjesto serioznog navođenja krivičnih djela za koje je optužen prvi čovjek vojske Republike Srpske odgovoran za sprovođenje politike etničkog čišćenja, progona i genocida na prostoru koji je ta politika odredila kao isključivo srpski.
Trenutačni odnos prema haškim suđenjima i otpuženicima otkriva nam da ne samo da ne postoji proces suočavanja i željene katarze u društvu, već da se sa njim nikad nije ni pokušalo. On ne samo da nije institucionalizovan već se sve se čini da ovo društvo nosi masku zlih lica što u svojoj gluposti i/ili neznanju ispisuju grafite podrške Ratku Mladiću. Ako jedna politika to čini da prikrije socijalno i ekonomsko stanje, vlastitu bezidejenost i korumpiranost, mora računati na to da će se suočiti se sa još jednim efektom pored pokrova po nezaposlenima, a to je ideologija Frankenštajn x generacija što dolaze. Što negiraju Srebrenicu, ne znaju/ne žele da znaju za logore koji su postojali, ne shvataju da su progoni i etnička čišćenja politička odluka nekadašnjeg rukovodstva precizno sprovedena širom zacrtane teritorije. No, pitanje je koliko je zvanična relativizacija zločina samo demagoška instalacija, a koliko svjesno i namjerno održanje kontinuiteta sa recidivima ekstremne ideologije kao zalogom za neku paklenu budućnost?
Republika Srpska je cijelim svojim grlom zaglibljena u Mladićevim jagodama. Tu se iscrpljuje njena pažnja i zanimanje za optuženog generala. Jagode i još malo storije o generalskom držanju i kontaktu sa publikom, a onda će se haška stvarnost strpati u ladice nepostojanja.
Činjenice su ipak u današnjem vremenu sve nedvosmislenije. Ne možemo se više pravdati začepljenim zvaničnim medijskim kanalima jer i kad vlada drži monopol nad njima nikad nije bilo jednostavnije razbiti taj monopol.
Danas svako može sa nekoliko klikova iz svoje sobe iščitati optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, pročitati njihove izjave, pogledati snimke, fotografije, dokaze i uvjeriti se u nakaznost ideologije kojoj se i danas (ne)posredno služi. Odgovornost svakog pojedinca je time uvećana jer ne može se pozivati na zabrane svoje vlade ili manipulacije ovještalog populizma. Dovoljno je pogledati snimku Mladićevog šepurenja po Srebrenici uoči masakra i suprotstaviti je relativizaciji koju sprovodi aktuelna vlast.
Suđenje Ratku Mladiću prilika je da se suočimo sa predstavljanjem svih činjenica što svjedoče o počinjenim zločinima i udruženom zločinačkom poduhvatu, tj. da se podsjetimo da je Bosna i Hercegovina poskonfliktno društvo koje nije ni poslije skoro dvije decenije zacijelilo svoje rane. Presude koje će se donijeti protiv preostalih ratnih zločinaca, uključujući Mladića i Karadžića, predstavljaće činjenicu koju bi naša zbilja trebala uzeti u obzir, a ne samo naša istoriografija. Zapravo, jedna od najvećih tragedija postkonfliktnog i postgenocidnog društva kao što je naše jeste što se nisu formirale pravne i političke institucije koje uzimaju u obzir te činjenice, što npr. nije donijet zakon koji bi zabranio pripadnicima inkriminisanih režima da se bave političkom djelatnošću, da obavljaju javne funkcije.
To je i razlog zbog kojeg je danas bh realnost podijeljena kada gleda suđenje Mladiću, što jedni suđenje gledaju na gradskom trgu, a drugi okreću glavu uskim grlom u jagode. A poslije jagoda zaborav, tišina, nespominjanje i onda, tobože, iznenada i neočekivano grafit u centru Banjaluke. I tako u krug. I tako u vječnost.