Reforma preduzeća u BiH je uslov za napredak

Bosna i Hercegovina hitno treba ekonomske reforme, slažu se i domaći i međunarodni stručnjaci.

21. decembar 2014, 12:00

To se prije svega odnosi na poslovno okruženje i druge politike neophodne za podsticanje investicija i otvaranje novih radnih mjesta.

S tim u vezi, na Forumu za prosperitet i zapošljavanje održanom u maju ove godine u Sarajevu, dogovoren je jednostavan set prioritetnih mjera kako bi se pokrenuo proces modernizacije privrede. Provođenjem ovih mjera, Bosna i Hercegovina bi bila bliže uspostavljanju funkcionalne tržišne ekonomije i imala bi veći kapaciteta BiH da se nosi sa konkurencijom na međunarodnom tržištu. To su svakako uslovi koje svaka buduća članica Evropske unije mora ispuniti, ali ono što je još važnije, ovim mjerama bi se direktno uticalo na svakodnevni život ljudi u Bosni i Hercegovini, koji bi imali veći životni standard i svjetliju budućnost.

U Forumu su učestvovali mnogobrojni predstavnici građanskog društva, članovi akademske, poslovne i političke zajednice. Ono što ulijeva optimizam jeste da su se svi složili da su reforme moguće. Zajedno su utvrdili šest konkretnih mjera koje hitno treba provesti, a u daljim konsultacijama sa lokalnim, regionalnim i međunarodnim stručnjacima, pripremljen je konačni set u vidu Sporazuma za prosperitet i zapošljavanje.

Tadašnji specijalni predstavnik Evropske unije i šef Delegacije Evropske unije, Peter Sorensen, izrazio je nadu da će nove vlasti podržati Sporazum i voditi se njime u naredne četiri godine. „Vaše vlasti su te koje sprovode reforme, a međunarodna zajednica može biti samo od pomoći“, poručio je Sorensen građanima u predgovoru za Sporazum, pozivajući ih da od političkih lidera zahtijevaju da podrže Sporazum i da definišu svoje buduće aktivnosti u skladu sa predloženim mjerama.

Potrebna je hitna reforma preduzeća


Jedna od prioritetnih mjera odnosi se na reformu preduzeća u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, Evropska banka za obnovu i razvoj ističe da Bosna i Hercegovina ima veliki industrijski potencijal, ali da proteklih godina nije ostvaren potreban napredak u iskorišćavanju ovog potencijala i da zemlja zaostaje za drugima u regionu u većini reformi i poslovnih indikatora.
Da bi se najbolje iskoristio ekonomski potencijal Bosne i Hercegovine i da bi se privukle investicije, trebalo bi afirmisati ekonomiju na proizvodno - izvoznoj platformi, smatraju u Vijeću stranih investitora.

„BiH se treba razvijati na bazi proizvodnje. Dakle, potrebna je reindustrijalizacija države. Ključno bi bilo privući kapital koji bi se uložio u proizvodne pogone koji bi bili namijenjeni kako domaćem tržištu tako i izvozu, tako bi se zaposlili BiH građani“, kaže za Buku Bojana Škrobić Omerović, izvršna direktorica Vijeća stranih investitora u BiH.

Ona dodaje da je to jedino moguće što bržim koncentrisanjem vlasti na ekonomiju i na reforme koje će ukloniti prepreke sa kojima se privrednici suočavaju.

„Tek nakon tih reformi možemo očekivati velike investicije, veći interes za ulaganja, smanjenje nezaposlenosti, rast, razvoj i bolji standard građana, kao i smanjenje korupcije u svim segmentima BiH društva“, poručuje Škrobić Omerović.

Nizak nivo korporativnog upravljanja

Bosna i Hercegovina ima najlošije rezultate od svih u procesu restrukturisanja velikih preduzeća, napominje se u Sporazumu za rast i zapošljavanje.

„Mnoga od ovih preduzeća još uvijek se oslanjaju na skrivenu pomoć ili subvencije, umjesto poslovanja na profesionalnoj i finansijskoj osnovi. Primjena stečajnog zakonodavstva je slaba, a uprkos značajnim planovima za privatizaciju, tek nekoliko velikih preduzeća je izvedeno na tržište. Dominatne firme, povezane sa vlastima, često zloupotrebljavaju svoju tržišnu  moć ( i veze) i podrivaju potencijal drugih preduzeća u tržišnoj utakmici. To zapravo znači da se dragocjeni resursi rasipaju u zastarjelim aktivnostima, umjesto da se koriste za povećanje produktivnosti u privredi i doprinosa potencijalu zapošljavanja“, stoji u Sporazumu.

Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Međunarodna finansijska korporacija (IFC) smatraju da se rukovodioci preduzeća često ne pozivaju na odgovornost za svoj rad, tj. da je korporativno upravljanje slabo. To znači, navodi se u Sporazumu, da investitori nemaju dovoljnu zaštitu, da su ključne informacije za mnoga preduzeća nedostupne ili nekvalitetne, da dužnosti članova odbora nisu jasne, a sankcije male za loš učinak i izvještavanje.

„Propisi kod korporativnog upravljanja se ne sprovode uvijek, što je još jedan primjer mentaliteta koji štiti one unutar sistema, na uštrb privlačenja novih investicija. Pored toga, postoje značajne razlike između postojećih korporativnih aranžmana u entitetima, što predstavlja dodatni izvor konfuzije i troškova za potencijalne investitore“, ocjena je učesnika Foruma za rast i zapošljavanje.

Komentarišući korporativno upravljanje u BiH, advokat Sead Miljković iz Sarajeva kaže da treba krenuti od samih vlasnika kapitala, koji su zastupljeni u skupštini i koji na taj način posredno upravljaju mehanizmima, odnosno kontrolišu i upravljaju društvima.

"U tom kontekstu, prvenstveno se nameće problem poštivanja prava i obaveza vlasnika kapitala prema samom društvu i organima društva i problem pravednog tretman manjinskih vlasnika. U BiH ne postoji velika razlika između društava čiji je većinski vlasnik država (odnosno entiteti, i niži nivoi vlasti) od onih koji su u većinskom privatnom vlasništvu kada je u pitanju korporativno upravljanje. Iako zvuči nevjerojatno, vrlo često društva sa većinskim državnim kapitalom iskazuju veći nivo poštivanja pravila korporativnog upravljanja i osiguravaju veću zaštitu prava manjinskih dioničara u odnosu na društva sa većinskim privatnim kapitalom, jer je njihovo poslovanje izloženije kritici javnosti (zahvaljujući upravo medijima).“

Istina je, kaže Miljković, da mehanizmi za sankcionisanje lošeg upravljanja i odgovornosti za štetu koju uprave i nadzorni odbori nanose društvima u BiH nisu adekvatno razvijeni.

„Iako naše zakonodavstvo poznaje navedene mehanizme, oni se, slobodno mogu reći, u praksi nikako ne koriste. Razlozi za navedeno su brojni. Prije svega u društvima sa većinskom državnom svojinom, predstavnici državnog kapitala u skupštinama i organima društava rade po instrukcijama nadređenih, a vrlo često se radi o osobama koje su imenovane na osnovu podobnosti, odnosno pripadnosti određenim interesnim ili političkim grupama, a ne po principima stručnosti, znanja i kvaliteta. Takvim osobama se nerijetko pruža i ozbiljna politička zaštita od sudskog gonjenja, te bilo kakva nesavjesnost u poslovanju ostaje nekažnjena. Nesankcioniranje odgovornih osoba je ozbiljno doprinijelo kreiranju sistema upravljanja koji je paralelan mehanizmima korporativnog upravljanja inkorporiranim u BiH legislativi“, objašnjava Miljković.

Dodaje da, s druge strane, u većinski privatnim društvima, to upravljanje se manje više svodi na volju većinskog vlasnika, čiji interesi prevladavaju nerijetko i interese samog društva. „Iako osobe imenovane u organe upravljanja dioničkih društava moraju biti osobe od povjerenja vlasnika, to nužno ne znači da iste moraju provoditi jedino i isključivo volju većinskog vlasnika (nerijetko čak i na štetu samog društva), već bi trebali biti rukovođeni i interesima samog društva, zaposlenika, povjerilaca itd.“

Što se tiče znanja i iskustva sudova i regulatora u oblasti korporativnog upravljanja, Miljković ocjenjuje da su ona takođe veoma ograničena, što rezultira zakonskim rješenjima koja nisu sasvim jasna, dosljedna, niti su, po njegovom mišljenju, najbolja. „Korektivnu ulogu u takvoj situaciji treba da imaju svi učesnici u sistemu (vlasnici kapitala, upravni organi društava, sudovi i regulatori), koji kroz kontinuiranu edukaciju treba da nadomjeste određene praznine i razvijaju najbolje prakse“, kaže Miljković, konstatujući da to, nažalost, nije slučaj u praksi.
Na Forumu za rast i zapošljavanje nizak nivo korporativne kulture prepoznat je kao jedna je najvećih slabosti privatnog sektora i ozbiljna prepreka u privlačenju investitora.

S tim u vezi, jedan od zaključaka Foruma jeste da su potrebni bolji zakoni i prakse zaštite investitora, uključujući korporativno upravljanje, osnažene prakse upravljanja rizikom kako bi se poboljšao pristup finansiranju ( naročito za nova preduzeća), kao i efikasniji stečajni okvir.

Miljković kaže da je nizak nivo korporativnog upravljanja evidentno vezan i za problem transparentnosti i objavljivanja finansijskih informacija o društvu od strane organa upravljanja.

„Prakse korporativnog upravljanja u smislu transparentnosti i objavljivanja finansijskih informacija su direktno vezano za povećanje direktnih stranih ulaganja i uvođenja stabilnijeg finansijskog tržišta, što je posebno naglašeno u principima korporativnog upravljanja od strane OECD.

Navedena transparentnost direktno utiče na kvalitet investitora koje pojedine zemlje privlače, pa u tom kontekstu je bitno napomenuti da smo nebrojeno puta u praksi svjedočili povlačenju ozbiljnijih zapadnih kompanija zbog nedovoljnog poštivanja pravila korporativnog upravljanja u praksi i koliziji istih sa njihovim “compliance rules” ili pravilima o usklađenosti sa pojedinim standardima upravljanja, koji u odnosu na domaća pravila znaju biti vrlo rigorozni. Kao rezultat navedenog, u BiH privlačimo sve veći broj nepouzdanih investitora i mešetara.“

On dodaje da je problem lošeg korporativnog upravljanja evidentan i kroz sve češći problem povjerilaca koji, zbog netransparentnosti o finansijskom poslovanju i zbog odbijanja uprave i vlasnika društva da sami proglase stečaj, na kraju to sami moraju uraditi i to uglavnom onda kada je već kasno i kada su izgledi za naplatu potraživanja gotovo nikakvi.

„Naš zakon o stečaju je veoma dobar i daje mogućnost da se stečaj pokrene i zbog prijeteće platežne nesposobnost dužnika, odnosno da sama uprava društva uradi tzv “going concern” test i pokrene stečaj u situaciji kada društvo prema predviđanjima neće biti u stanju da ispuni postojeće obaveze plaćanja u vrijeme dospjelosti“, ističe Miljković.

Kada je u pitanju neusklađenost propisa i pojedinih rješenja u korporativnom zakonodavstvu entiteta, Miljković kaže da to svakako usložnjava poslovanje investitorima. Smatra da je BiH malo tržište, sa malom kupovnom moći,  da bi si „priuštilo luksuz“ podijeljenosti i u regulatornom smislu.

„Jedinstven ekonomski prostor u mnogim segmentima tržišta nije zaživio i to realno stvara investitorima probleme, krenuvši od činjenice da ostvarivanje pojedinih prava i beneficija ovisi od teritorije na kojoj je sjedište poslovnih aktivnosti, pa sve do ekstremnih slučajeva “ucjenjivanja” investitora da sjedište svog poslovanja presele u određeni entitet, kako bi ostvarili dodatne pogodnosti. Ovo sve zajedno utiče na cijenu investicije i uopšte na odluku o investiranju, pogotovo u trenutnim tržišnim uslovima kada nam više ne konkurišu samo zemlje u regionu, jer samo već duži period u globalnoj utrci za privlačenjem investitora“, pojašnjava Miljković.

Miljković zaključuje da, u takvoj situaciji,  nekonzistentna legislativna rješenja, tromost regulatora i administracije, kao i neujednačena i nerazvijena sudska praksa po pitanju korporativnog upravljanja, itekako nanose štetu i narušavaju ugled i samim tim utiču na razvoj privatnog sektora, tržišne ekonomije, priliv investicija i kvalitet investitora, a u konačnici i na sveopšte ekonomsko-socijalno stanje u zemlji.  


Vezan tekst

Sistem ima toliko mana da pomoć ne stiže do ljudi kojima je najpotrebnija