Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije pripremilo je
izmene i dopune Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama. Iako
najavljena javna rasprava, koja bi trebalo da prethodi upućivanju ovog
predloga Skupštini Srbije, nije još zvanično otvorena, niti je sam tekst
stavljen na uvid javnosti, njegovi sastavljači već su javno saopštili u
čemu je suština predloženih promena. One su toliko obimne i dalekosežne
da je i sama njihova najava izazvala potres u kulturnoj javnosti
Srbije, uz poneki aplauz građana odanih političkim vlastima, ali i niz
ozbiljnih kritičkih primedaba u bolje obaveštenim krugovima. U ovom
prilogu ukratko ću izložiti svoj pogled na ovo aktuelno pitanje.
1. U najavama i raspravi koja je usledila autori
Predloga su istakli da je on bio neophodan kako bi se postojeći Zakon
usaglasio sa Ustavom Republike Srbije iz 2006. godine, kojem navodno
protivreči. Naime, Ustav određuje da je u Srbiji u službenoj upotrebi
srpski jezik i ćirilično pismo, uz dodatak da se službena upotreba
drugih jezika i pisama utvrđuje zakonom, na osnovu Ustava (čl. 10) – dok
Zakon predviđa i službenu upotrebu latiničnog pisma u srpskom jeziku,
iako uz određena ograničenja: ćirilica je primarna i obavezna, dok je
latinica sekundarna ali dopuštena. Predlagači tvrde da Zakon time izlazi
iz okvira Ustava, koji prema njihovom tumačenju podrazumeva da latinica
ne može biti u službenoj upotrebi. Ovo tumačenje smatram proizvoljnim i
neadekvatnim, ali bi o tome trebalo čuti kvalifikovano mišljenje
stručnjaka za ustavno pravo, koji – kako ćemo videti i u daljem tekstu –
po svemu sudeći nisu ni konsultovani prilikom izrade Predloga. Drugi
razlog koji je pomenut jeste navodna potreba da se Zakon usaglasi sa
Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima, ali taj posao
već je obavljen prilikom prethodne revizije Zakona 2010. godine, pa se
ne vidi zašto se baš sada mora na to vraćati. A iznad svega toga, kao
krunski argument i neupitna potreba stoji alarmantno upozorenje da je
ćirilica toliko ugrožena da je poslednji čas da se ona odbrani
represivnim zakonskim merama, pod pretnjom kazni za sve koji se budu
služili latinicom (osim u „individualne“ svrhe, što će reći privatno).
Dozvoliću sebi da ovu argumentaciju osporim, kako sledi.
2. Daleko od „mirenja“ Zakona sa Ustavom, Predlog
upravo drastično krši isti taj Ustav, koji eksplicitno zabranjuje „svaku
posrednu ili neposrednu diskriminaciju po bilo kom osnovu“, a naročito
po osnovu nacionalne pripadnosti, veroispovesti i nekoliko drugih
obeležja, među kojima se izričito navodi i jezik (čl. 21). A kako je
pismo deo jezika, svako ozakonjeno favorizovanje jednog od pisama već je
po sebi diskriminatorno u odnosu na ono drugo, dok je propisivanje
kazni zbog „nedozvoljene“ upotrebe tog drugog pisma očito još viši
stepen diskriminacije. Prema tome, Predlog je protivustavan.
3. Priča o ugroženosti ćirilice, kao jednog od
stubova srpskog identiteta, u opticaju je već decenijama, a obnavlja se i
dramatizuje s vremena na vreme, već prema političkoj situaciji i
potrebama odgovarajućih državnih institucija, stručnih udruženja i
uticajnih pojedinaca u njima. Otuda je u srpskom narodu čvrsto
ukorenjeno verovanje da predstoji gašenje ćirilice, a u jednom
katastrofičnom scenariju s njom će nestati i srpski jezik, pa
„posledično“ i sam taj narod – po šemi iz XIX veka da ne može biti Srba
bez srpskog jezika, a ovoga bez ćirilice. Ovakvo jednačenje otvara širok
prostor za političke manipulacije emotivnom vezanošću mnogih Srba za
pismo koje osećaju kao važan deo svog istorijskog identiteta.
4. Međutim, stvarnost je znatno drukčija. Iz celog
niza geopolitičkih, kulturnih, civilizacijskih i drugih razloga koje
čitaocima Peščanika nije potrebno nabrajati, latinica u Srbiji već celo
stoleće deli grafički prostor sa ćirilicom, pa se poslednjih decenija i
širi na njen račun, naročito s porastom elektronske tehnologije i novih
medija – ali nema bojazni da bi je mogla potpuno potisnuti iz upotrebe.
Ćirilica ima snažna uporišta pre svega u Ustavu, kao obavezno pismo u
službenoj upotrebi, i u školstvu, gde sva deca uče prvo ćirilicu pa tek
potom latinicu, i gde su svi udžbenici obavezno štampani ćirilicom, što
znači da se osnovno školovanje u Srbiji ne može završiti bez potpunog
vladanja ćirilicom. (Ovo je neuporedivo važnije od diletantskog
zagledanja koliko ima ili nema ćirilice na firmama u Knez Mihailovoj
ulici ili na titlovima pojedinih televizijskih stanica, što se tipično
poteže kao očigledan signal njenog predstojećeg nestanka). Zaista je
teško videti kako jedno ovako privilegovano pismo može biti ozbiljno
ugroženo. Dok postoje škole u Srbiji, svaki njen opismenjeni građanin
znaće ćirilicu, a koliko će je u kasnijem životu koristiti – to zavisi
od njegove lične odluke, u skladu sa okolnostima u kojima živi, njegovim
potrebama i sklonostima, i u jednom iole demokratskom društvu ne može
se regulisati prisilom. Milioni Srba, u matičnoj zemlji i izvan nje,
normalno smatraju svojim i koriste oba pisma srpskog jezika, ocenjujući
da njihovo naporedno postojanje predstavlja bogatstvo a ne prokletstvo.
Oni nemaju nikakve potrebe za ideologijom opsednutim nacionalnim
dušebrižnicima koji će ih podučavati da je samo ćirilica njihovo pismo,
dok se „tuđinske“ latinice moraju kloniti ako ne žele da ih njihova
država udara, ako ne baš pendrekom, a ono po džepu.
5. Govoreći za medije, predlagači izmena su istakli
kako oni nisu protiv latinice nego samo čuvaju ćirilicu. Oni naravno ne
mogu da kažu da su protiv latinice, ali vredi pogledati kako po njihovoj
zamisli izgleda to čuvanje ćirilice. U tu svrhu potrebno je razmotriti
neke osnovne pojmovno-terminološke distinkcije, u svetu široko
prihvaćene ili bar podrazumevane, koje su u Predlogu i pratećim
objašnjenjima što zanemarene što krivotvorene. Najpre, uobičajeno je – a
i logično – da se svekolika upotreba jezika bez ostatka deli na
privatnu i javnu sferu: javno je sve što je namenjeno javnosti i što
otuda nije privatnog karaktera. Stoga je opšte mesto relevantnih
evropskih dokumenata, uključujući i pominjanu Evropsku povelju o
regionalnim ili manjinskim jezicima, insistiranje na pravu govornika da
se slobodno služe svojim jezicima privatno kao i javno (in private and in public use).
6. Javna upotreba jezika kao jedan svoj segment,
posebno važan ali ipak samo segment, ima službenu upotrebu jezika, a to
je u načelu sve ono što nosi državni pečat: komunikacija između
ministarstava i drugih državnih organa, kao i sa građanima i prema
inostranstvu, nazivi nadleštava i njihovi memorandumi i pečati,
topografski nazivi, državni mediji, ugovori, diplome i drugi dokumenti
koje potpisuje država i slično. U nekim zemljama, zavisno od njihovog
etničkog sastava i državnog uređenja (npr. Belgija ili Kanada), pod
službenu upotrebu mogu se svrstati i određeni delovi privrede, trgovine,
obrazovanja i drugih oblasti, ali nikada sve one generalno, jer bi se
time službena upotreba proširila na kompletan javni domen – a upravo
ovo, kako ćemo videti, jeste pravi i zapravo jedini cilj predložene
revizije Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, gde se taj pojam
proteže i na pravni promet, privatni sektor, obrazovne i naučne
ustanove, privredu, medije – sve do udružanja građana. Ovde treba
naglasiti da je javna upotreba jezika toliko širok i difuzan pojam da se
nigde ne normira u zakonodavstvu, kao ni privatna upotreba, pa je
predmet državne regulative samo službena upotreba, i pitanje je samo šta
će (a šta neće) biti obuhvaćeno pod tim zaglavljem. Ovo, međutim,
nikako ne znači da javna upotreba ne postoji kao pojam i kao praksa –
ona i te kako postoji, sasvim nasuprot insistiranju neobaveštenih
promotora Predloga, koji čak tvrde da je to termin „iz socijalističkog
doba“, koga nema ni u jednom jeziku na svetu…
7. Ali u medijskom diskursu predlagača zakonskih
izmena veoma je upadljiv upravo agresivan govor o potrebi prevazilaženja
podele na službenu i javnu upotrebu jezika, koja se karakteriše kao
veštačka, nepotrebna i čak lažna, koja navodno ne postoji nigde u svetu
(„gde su to sinonimi“) osim kod nas! Ova teza otkriva s jedne strane
zabrinjavajuće nepoznavanje materije o kojoj apodiktički sude
samouvereni protagonisti Predloga, ali s druge strane i njegov upravo
pomenuti cilj: da se službena i javna upotreba „sjedine“ tako što će
prva da proguta drugu, pa će tim putem ćirilica (kao po Zakonu jedino
službeno pismo) da ovlada celim javnim prostorom, dok će latinica biti
proterana ne samo iz službene nego i iz javne upotrebe (u kojoj je
inače, kao i u privatnoj, danas neosporno dominantna u Srbiji). Prost i
elegantan manevar, zar ne? Pri tome ovaj hokus-pokus čak nije ni nov,
nego je samo reinkarnacija sličnog predloga jednog ranijeg ministarstva
za kulturu, koji je arhiviran 2007. godine usled promene političke
vlasti – na svu sreću, pošto je sadržavao i neke krajnje bizarne odredbe
u istom cilju progona latinice.
8. Kad već pomenuh ovaj raniji predlog, u njemu je
bila sadržana i neobična ideja koju promovišu aktuelni predlagači –
naime, da bi ćirilicu trebalo ozakoniti kao „matično“, a latinicu kao
„pomoćno“ pismo. Šta god ovi atributi značili, to je jasna
diskriminacija već na terminološkom planu, a osim toga, i najblaže
rečeno, velika je smelost onako s visoka proglasiti u svakodnevnoj
praksi dominantno pismo pomoćnim; uistinu je to uvreda svih korisnika
latinice. Što se mene lično tiče, još od detinjstva oba pisma smatram
svojim i njima se služim, kao i svi nacionalizmom neopterećeni ljudi
koje poznajem, i odbijam da prihvatim „pouku“ samozvanih presuditelja da
je jedno od njih zapravo samo pomoćno: kao, ja to ne znam, ali ima ko
zna i ko će to lepo da mi objasni! Takođe ne prihvatam manipulatorsku
podelu na „Srbe ćiriličare“ i „Srbe latiničare“, uz obavezno
nipodaštavanje ovih drugih, što je providna zamena teza. Iz ovog što
pišem jasno je da nije reč o zameni pisma, o jednom ili drugom pismu, nego o jednom i
drugom, što većina Srba smatra normalnim stanjem, tako da su potpuno
deplasirane jadikovke tipa „koji se to još narod odrekao svog
nacionalnog pisma?“ Ne pada mi na pamet da se odreknem ćirilice, ali
bogme ni latinice.
9. Jedan od autora Predloga istakao je novo pravilo,
opasno koliko i apsurdno, da „u skladu s Ustavom“ sve što je napisano
na standardnom srpskom jeziku mora „logično“ biti na službenom pismu,
tj. ćirilici – uz srazmerno marginalne izuzetke, uglavnom u
„individualnoj“ upotrebi. (Uzgred, nije jasno ni značenje ovog termina,
koji deluje kao nesrećna zamena za uobičajenu kategoriju privatne
upotrebe; naime, svaka upotreba jezika – osim, možda, horskog pevanja! –
rezultat je aktivnosti pojedinačnog govornika ili pisca). Tek treba
videti kako je ovo zamišljeno, ali već sam ovaj pravac razmišljanja,
recimo u školstvu, izaziva ozbiljnu zabrinutost zbog nesagledivih
mogućih posledica. Znači li to da se standardni srpski jezik ne može
pisati latinicom, pošto bi u tom slučaju automatski postao hrvatski? Ili
da će se deca opismenjavati samo na „matičnom“, ali ne i na „pomoćnom“
pismu?
10. Jezik i pismo po svojoj prirodi izrazito su
nezahvalan teren za treniranje strogoće i opiru se prinudi, pa bi
kaznenim merama iz Predloga ćirilici lako mogla da bude učinjena medveđa
usluga; kako je to ovim povodom jezgrovito izrazio Ratko Božović, „što
se previše pritiska previše i odskače“. Već ima ozbiljnih znakova otpora
pokušaju grafičkog prevaspitavanja naroda primenom metoda koje se lako
asociraju sa policijskim (videti,
na primer, karikaturu „Snage reda“ koju je ovih dana na naslovnoj
strani donela Politika, gde su postrojeni dvojica rmpalija na čijim
leđima pise „Policija“ odnosno „Komunalna policija“ i uz njih mnogo
manji Vuk Karadžić, sa natpisom „Ćirilična policija“). A uvođenje
kaznenih mera opravdava se ukazivanjem da one već postoje u delu Zakona
koji se odnosi na jezike nacionalnih manjina, pa je onda „logično“ da i
nacionalno pismo većinskog naroda bude na isti način zaštićeno – ali se
ovde mešaju babe i žabe. To je naime logično samo onima koji ne poznaju
ili zanemaruju koncept pozitivne diskriminacije, gde se određenim
privilegijama dodatno štite manje, slabije i ugrožene grupe, dok se
takva zaštita smatra suvišnom kad je reč o većim, jačim i dominantnim
partnerima. U ovom slučaju status ćirilice, čak i ako se ona smatra
ugroženom, ne može se upoređivati sa osetljivim položajem jezikā
nacionalnih manjina, čija zaštita u međunarodnoj praksi uvek ima
prioritet.
11. Pri tome nije jasno kako treba razumeti
objašnjenje ministra kulture da kazne ne odmeravaju predlagači nego
Zakon o prekršajima (!?). Podjednako je zagonetan i njegov nešto raniji
odgovor na primedbu da bi njegovo ministarstvo pre nego promovisanjem
ćirilice trebalo da se bavi lavinama prostačkog jezika i pornografije
kojima nas svakodnevno zasipaju mediji pod kontrolom države. On je,
naime, rekao da tu nema nadležnosti jer su za to zadužena regulatorna
tela (!), pa se čovek pita kako je to Ministarstvo kulture i
informisanja nenadležno za jezik u medijima, a nadležno za predlaganje
zakona o jeziku i pismu. To u najmanju ruku deluje kao čudna raspodela
nadležnosti u Vladi Srbije.
12. S ovim je u vezi i profesionalni sastav grupe
predlagača. Koliko je javnosti poznato, to su većinom stručnjaci za
gramatiku i istoriju srpskog jezika, ali se oseća odsustvo lingvista
opštelingvističke i sociolingvističke orijentacije, i pogotovo pravnika
relevantnog usmerenja, čije bi specijalnosti bile bliže važnim delovima
predmetne materije. Posebno bi vredelo čuti mišljenje institucija kao
što su vladina Kancelarija za ljudska i manjinska prava ili Beogradski
centar za ljudska prava, s obzirom na činjenicu da se ovakvim Predlogom
ogromnom broju građana drastično ograničava ljudsko pravo na slobodno
korišćenje jednog od dva pisma srpskog jezika.
13. I još samo nešto o jednom bitnom pitanju koje,
koliko vidim, niko od predlagača nije ni pomenuo: ukoliko ovaj Predlog, u
sadašnjoj ili malo doteranoj verziji, bude usvojen u Skupštini Srbije –
u što je teško sumnjati, imajući u vidu njen aktuelni sastav – ko će, i
kako, kontrolisati primenu inoviranog Zakona? Sudeći prema onom što je
dosad saopšteno, on će biti glomazan i težak za čitanje i razumevanje,
sa mnogo detaljnih propisa i nešto izuzetaka, sa različitim procentima
državnog finansiranja pojedinih firmi ili medija, i sličnim
komplikacijama. U mnoštvu nepredvidljivih situacija mnogi neće umeti da
se snađu, neće znati šta je dozvoljeno a šta kažnjivo. Ponegde će
verovatno morati da bude angažovana posebna pravna pomoć, a zastrašuje
pomisao na armije kontrolora celokupnog javnog pisanog saobraćaja, kao i
na masovna dodatna zaduženja ionako preopterećenih sudija koji će
morati da odmeravaju kazne grafičkim prestupnicima, kao da ni oni sami
ni država nemaju prečeg posla. A finansiranje celog tog skupog aparata
pašće na leđa nedužnih građana, koje niko nije pitao da li im sve to
uopšte treba.
14. U zaključku: ovaj Predlog, podnet u trenutku kad
se Srbija nalazi pred velikim iskušenjima, motivisan je političkim više
nego kulturnim razlozima (o čemu govori i to što se vrlo sličan zakon o
„glavnom“ pismu istovremeno donosi u Republici Srpskoj). U ime zaštite
srpstva, ovim se bez prave potrebe faktički priziva haos u javnoj
komunikaciji na prostoru koji pripada svim građanima Srbije. Mislim da
bi najbolje bilo da se Predlog bar privremeno povuče iz procedure, jer
bez temeljite revizije, uz učešće kvalifikovanih predstavnika još nekih
struka, primena ovakvog zakona donela bi mnogo više štete nego koristi.
Autor je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, pisac
mnogih radova iz raznih oblasti lingvistike. Bio je predsednik
Evropskog lingvističkog društva, član je Evropske akademije nauka i
umetnosti i ekspert Saveta Evrope za regionalne ili manjinske jezike.