Kako se humanitarna kriza produbljuje i rizik od šire eskalacije raste, imperativ je pronaći način da se zaustavi krvoproliće i krene prema sveobuhvatnom rješenju, koliko god to bilo teško zamisliti, piše Miriam Sapiro za CNN.
Kako bi taj put izgledao i koja pitanja treba riješiti? Kao što smo vidjeli prilikom prošlosedmične posjete predsjednika Bidena Izraelu, vodstvo SAD-a biće od ključne važnosti, čak i ako se šanse za uspjeh čine slabe.
Postoji predložak za put prema miru na Bliskom istoku: SAD je odigrao ključnu ulogu u posredovanju u mirovnom sporazumu kojim je okončan rat u Bosni 1990-ih , usred bitaka oko kontrole teritorija i dokaza o zločinima. Bila sam dio američkog tima koji je pomogao voditi te razgovore. U tom trenutku nismo znali hoćemo li uspjeti, ali smo znali da moramo pokušati.
Situacija na Balkanu 1995. bila je sumorna. Godine etničkog sukoba među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima uzburkale su regiju nakon raspada Jugoslavije, ostavivši gotovo 100.000 mrtvih ljudi i raselivši hiljade drugih.
Ponovljeni evropski napori da se postigne mirovno rješenje su propali. UN-ove mirovne snage bile su raspoređene, ali nisu bile voljne upotrijebiti silu da zaštite civile, čak i nakon što su isplivali dokazi da su bosanski Srbi učestvovali u etničkom čišćenju i genocidu nad bosanskim muslimanima.
SAD je odlučio da mora intervenisati nakon što nijedna druga opcija nije uspjela. Koristeći kombinaciju agresivne diplomatije i prijetnje dodatnim vazdušnim napadima NATO-a na bosanske Srbe, Washington je koordinisao sporazum o vodećim principiima za mirovne pregovore koji su održani u Daytonu, Ohio.
SAD su se pobrinule da svaka strana pozvana na pregovore – Srbija, Hrvatska i bosanski muslimani – shvati bez sumnje da će biti značajnih posljedica za odsustvo saradnje. Slična čvrsta ruka – i čvrsto vodstvo SAD-a – takođe će biti potrebni za sklapanje bilo kakvog mirovnog sporazuma na Bliskom istoku.
Svaki mirovni pregovor predstavlja jedinstven izazov. Ali postoje aspekti američkog iskustva u Bosni koji mogu dati smjernice za prevladavanje trenutne krize. U Daytonu smo odbili direktno se obračunati s vrhom bosanskih Srba s obzirom na njihovu direktnu ulogu u zločinima, a njihove interese zastupao je Beograd. Slično tome, sadašnje vodstvo Hamasa sigurno ne bi bilo dobrodošlo za stolom ako se mirovni pregovori na Bliskom istoku nastave.
U Bosni smo razvili jake poticaje za svaku stranu da postigne dogovor, kao i destimulacije za neuspjeh. Isto će biti potrebno za sve buduće pregovore na Bliskom istoku. Za Palestince, na primjer, ohrabrenje bi moglo uključivati stvarnu rekonstrukciju Gaze, postavljanje infrastrukture u Gazi i na Zapadnoj obali, i veći pristup unutar Zapadne obale, kao i cestovne veze s Gazom.
Takođe smo naporno radili na uključivanju evropskih, arapskih i drugih zemalja koje su imale udjela u stabilizaciji Balkana i koje bi trebale pružiti opipljivu potporu za obnovu, obuku i integraciju. Za bilo kakve razgovore o miru na Bliskom istoku bće jednako ključno identifikovati važne uloge za izraelske susjede i širu međunarodnu zajednicu. To bi trebalo uključivati testiranje spremnosti Saudijske Arabije da prizna Izrael. Doista, čini se da je jedan od glavnih motiva za Hamasov napad bio njegov cilj da poremeti normalizaciju.
Sjedinjene Države očito će trebati potaknuti regionalnu koaliciju na Bliskom istoku, slično kao što su učinile s Kontakt grupom za Bosnu koja je držala EU i glavne evropske sile usklađene s tempom američkih nastojanja da se okonča taj rat.
Osim Sjedinjenih Država i Izraela, takva bliskoistočna kontaktna skupina mogla bi uključivati u svojoj srži Egipat i Jordan, kao i Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein i Saudijsku Arabiju. Kataru, koji pomaže u posredovanju u povratku dodatnih talaca i koji je pomogao na druge načine, mogla bi se ponuditi uloga pod uslovom da djeluje konstruktivno.
Ostaje za vidjeti hoće li napad Hamasa poslužiti kao upozorenje Sjedinjenim Državama dok se bore riješiti unutrašnje napetosti i ostati pouzdan međunarodni partner. Koliko god Amerika bila zaokupljena rastućom unutarnjom polarizacijom, to je zemlja koju su bivša državna sekretarka Madeleine Albright i drugi nazvali “nezamjenjivom nacijom ” – i to s dobrim razlogom, kao što je Bosna pokazala.
Konkretni izgledi za obnavljanje mirovnih napora na Bliskom istoku ovisit će o nekoliko međusobno povezanih pitanja, uključujući opseg u kojem Izrael može demontirati Hamasovu infrastrukturu, a da zadrži podršku za svoje akcije od svojih regionalnih partnera i SAD-a.
Hoće li Izrael uspjeti postići svoj cilj uništenja Hamasa i u kojem roku, još nije jasno. Što duže traje rat u Gazi, veći je rizik da će Izrael izgubiti dio regionalne i međunarodne podrške koja je ključna za izolaciju Hamasa, finansijsku, vojnu i političku.
Naravno, s obzirom na prijetnju koju Iran i skupine poput Muslimanskog bratstva predstavljaju egipatskim i zaljevskim interesima, te se zemlje moraju jednako bojati moćnog Hamasa kao i Izrael. To bi ih trebalo natjerati da pomognu povećati izolaciju Hamasa, kao i da igraju aktivnu i korisnu ulogu u budućim mirovnim pregovorima.
Kako bi zadržao međunarodnu podršku, ali i kao pitanje moralnog imperativa, Izrael mora pokazati da čini sve što može kako bi poštivao međunarodno humanitarno pravo, čak i dok se hrva s neprijateljem koji postavlja vojna sredstva u blizini civilnih bolnica, škola i džamija i to onda obeshrabruje civile da bježe na sigurnije tlo. Jasna je hitnost dopremanja pomoći u Gazu i poduzimanje svih mogućih koraka za smanjenje civilnih žrtava.
Uspješni pregovori takođe će ovisiti o tome kakvo će se vodstvo pojaviti u Izraelu. Desna koalicija premijera Benjamina Netanyahua nikada nije namjeravala prihvatiti rješenje s dvije države predviđeno sporazumom iz Osla. Bila je zaokupljena izgradnjom hiljada novih naselja na Zapadnoj obali na štetu palestinskih umjerenjaka i ekonomskom saradnjom između Ramallaha, Izraela i šire regije.
Veća uloga u određivanju politike ključna je za izraelske glasove koji vjeruju da nema održive alternative sveobuhvatnom mirovnom rješenju. A jednako je važno i pitanje ko će predstavljati Palestince. Vrijeme je da se ozbiljno pogledaju konkretni načini za podršku Palestincima koji još uvijek traže mir i poticanje pojave novih vođa.
Palestinske vlasti pate od bezbroj problema, ali oni ne umanjuju legitimne težnje palestinskog naroda – poput Izraelaca, poput Amerikanaca – da žive u miru, sa sigurnošću i dostojanstvom. Izrael, Sjedinjene Države, Evropska unija i — što je još važnije — zaljevske države moraju učiniti više na koordinisan način kako bi se pozabavili korupcijom, stvorili ekonomske prilike i izgradili lokalne palestinske institucije potrebne za uspješno upravljanje, ne samo na Zapadnoj obali, nego u konačnici i u Gaza. Inače će doći do političkog vakuuma koji će sljedeća iteracija Hamasa, uz podršku Irana, iskoristiti.
Snažna predanost SAD-a pregovorima, zajedno s opipljivom podrškom regionalnih igrača u borbi protiv Hamasa i izgradnji učinkovite palestinske vlasti, kao i pojava izraelskih i palestinskih lidera koji podržavaju rješenje s dvije države, daje nadu da će ova strašna faza posijati sjeme za bolju budućnost.
S ključnim igračima koji razmišljaju strateški i djeluju taktički – kao što se na kraju dogodilo u Bosni – mir na Bliskom istoku možda ima šanse.
Veleposlanica Miriam Sapiro nerezidentna je viša savjetnica u Centru za strateške i međunarodne studije. Radila je u Vijeću za nacionalnu sigurnost, u State Departmentu kao pregovarač za mirovni sporazum za Bosnu i kao zamjenica američkog trgovinskog predstavnika.