Protesti, panika i ekonomska stvarnost
Nakon nedavnog aprilskog zasedanja MMF-a, na kome je prognoza rasta Srbije za 2025. godinu smanjena za 0,5 procentnih poena – sa 4,2% na 3,7% – vlada je pojačala paničnu retoriku, optužujući proteste da ugrožavaju javno blagostanje, uključujući penzije i plate. Ministar finansija Siniša Mali ovaj pad je nazvao „posledicom nasilja i blokada koje se već mesecima unazad dešavaju u našoj zemlji“.
S druge strane, ekonomska struka uglavnom se slaže da je revizija naniže rezultat spoljašnjih faktora – poput neizvesnosti oko američkih carina i mogućeg pada srpskog izvoza. Ipak, neki opozicioni glasovi slavili su nižu projekciju rasta kao pobedu, tumačeći je kao dokaz delotvornosti protesta.
Zanimljivo je kako tvrdnje o uticaju protesta konvergiraju sa suprotnih političkih strana. Vlada proteste predstavlja kao pretnju javnom blagostanju, dok deo opozicije prikazuje navodni pad privrednih performansi Srbije kao dokaz slabosti vlade, njene neorganizovanosti i predstojećeg kolapsa.
Kako je Branislav Nušić duhovito primetio: „U nas se i od običnog kašlja pravi politička zavera.“ Ovaj duh preuveličavanja odlikuje i veći deo zvanične reakcije na proteste.
U stvarnosti, međutim, prethodnih šest meseci protesta pokazalo je otpornost srpske privrede (Tabela 1). Javna potrošnja, koja često predstavlja dobar pokazatelj unutrašnjeg stanja u zemlji, nastavila je da raste. U januaru 2025. fizički obim industrijske proizvodnje porastao je za 0,4% u odnosu na januar 2024. godine. Sektor rudarstva zabeležio je snažan rast od 6,9%, dok je sektor prerađivačke industrije porastao za 2,6%. Promet robe u trgovini na malo, izražen u stalnim cenama, bio je za 2,7% veći nego u istom mesecu prethodne godine. U međuvremenu, prosečna neto zarada u januaru 2025. iznosila je 107.476 dinara, što predstavlja realni rast od 7,2% u odnosu na januar 2024. godine.
Protesti i granice društvenog uticaja
Objašnjenje za ovu otpornost je relativno jednostavno: protesti nisu uticali na realnu ekonomiju. Predvođen uglavnom studentima, protestni pokret bio je koncentrisan na sektore kao što su obrazovanje, kultura, određene profesije (poput advokata) i, u manjoj meri, zdravstvo – oblasti koje imaju veliku javnu vidljivost i snažno oblikuju javno mnjenje, ali koje imaju mali direktan uticaj na proizvodnju.
Štaviše, kako je, ako se ne varam, profesorka Jelena Žarković sa Ekonomskog fakulteta polušaljivo primetila, protesti su možda čak imali i skroman pozitivan ekonomski efekat. Kako se organizuju masovna okupljanja i kretanja, raste potražnja za pratećim uslugama – hranom, prevozom, smeštajem, organizacijom događaja. Čak i kada se veliki deo te potražnje finansira studentskim prilozima i privatnim donacijama, roba i usluge se ipak moraju platiti: hrana mora biti kupljena, gorivo za prevoz natočeno, prostori iznajmljeni itd. Na taj način, protesti su, ako ništa drugo, generisali mali, lokalizovani stimulans.
Dok vlada greši u vezi sa uticajem protesta, opozicija greši na dva načina. Prvo, podaci jednostavno ne podržavaju njihove tvrdnje o „ekonomiji koja je počela da kleca“. Ali, još važnije, oni mešaju pogoršanje ekonomskih pokazatelja sa nivoom javne podrške protestima i njihovom stvarnom snagom. Stvarnost je da su radni ljudi – oni koji proizvode dobra i usluge na kojima počiva svakodnevni život – u velikoj meri ostali po strani.
Iz ličnog iskustva tokom Arapskog proleća u Jemenu mogu da kažem da je najsigurniji rani znak prave revolucionarne situacije – iako to možda nije najmarksističkija definicija – trenutak kada komunalne službe i osnovne javne usluge počnu da kolabiraju. Kada smetlari ujutru prestanu da dolaze, znate da temelji svakodnevnog života počinju da se ljuljaju. To se u Srbiji nije dogodilo. Autobusi i dalje saobraćaju, đubre se odnosi, bolnice rade, fabrike proizvode. Život se nastavlja i mehanizam svakodnevne reprodukcije nastavlja da funkcioniše.
Drugim rečima, iako su protesti imali dubok kulturni i politički uticaj – preoblikovali su javni diskurs, razotkrili slabosti režima i pokrenuli delove društva – oni se još uvek nisu pretvorili u širi društveni pokret sposoban da parališe ekonomiju ili prisili na strukturne promene.
Izostanak šireg angažmana radničke klase često se prebacuje na sindikate, koji su više puta odbili da podrže pozive na generalni štrajk. Ali to ukazuje na dublju dinamiku. Prema nacionalno reprezentativnom istraživanju koje je u aprilu sprovela agencija CRTA, uprkos opadajućoj popularnosti vlasti, vladajuća koalicija i dalje uživa nešto veću podršku javnosti nego opozicija (posebno kada se uzme u obzir visok stepen fragmentacije opozicije) – 33% naspram 31%.
Štaviše, javno mnjenje uglavnom smatra vladu, a ne proteste, odgovornom za ekonomske teškoće u zemlji: 54% ispitanika krivi vladu, dok samo 22% krivi proteste. Ipak, što je značajno, većina podržava rešavanje krize kroz institucionalne kanale. Solidnih 55% ispitanika zalaže se ili za održavanje novih parlamentarnih izbora ili za formiranje nove vlade unutar postojeće vladajuće koalicije. Ovo sugeriše da, iako je nezadovoljstvo široko rasprostranjeno, ono ostaje u okvirima konvencionalnih političkih očekivanja. Stanovništvo jeste ljuto, ali još uvek nije spremno da napusti poznati teren izbora, stranaka i rekonstrukcije vlade u korist neizvesnosti revolucionarnog prevrata.
Neki delovi opozicije polaze od pretpostavke da ekonomske teškoće automatski vode ka jačoj javnoj angažovanosti i revolucionarnoj energiji. U tome odjekuje klasično shvatanje revolucionarnih situacija koje je definisao Lenjin: kada „oni dole“ više ne mogu da žive na stari način, a „oni gore“ više ne mogu da vladaju na stari način, pucanje postaje neminovno.
Međutim, Lenjin je takođe insistirao na tome da objektivne teškoće same po sebi nisu dovoljne. Revolucionarna situacija prerasta u revoluciju samo ako su mase same spremne i voljne da preduzmu revolucionarnu akciju. Bez ovog subjektivnog momenta – svesti, organizacije i odlučnosti naroda – krize ostaju samo to: krize, a ne revolucije.
Preferencija za nenasilne, proceduralne promene umesto masovnih prevrata pokazuje da, za sada, subjektivni uslovi na koje je Lenjin ukazivao nisu prisutni. Ali isto tako nisu prisutni ni objektivni. Privredni učinak zemlje ostaje relativno stabilan, uprkos poznatim strukturnim izazovima zavisne, periferne pozicije Srbije u globalnoj ekonomiji – o čemu sam pisao na drugom mestu. Iako prognoze sada ukazuju na moguće usporavanje, najnoviji raspoloživi podaci pokazuju da privreda za sad funkcioniše dobro.
Eksterna pozicija Srbije od početka 2025. godine takođe ostaje stabilna. Devizne rezerve Narodne banke Srbije smanjene su u prva dva meseca godine za manje od 2%, pretežno usled povećanog uvoza, dok je izvoz u istom periodu porastao za 4,6%. Javni dug je u februaru pao na 44,3% BDP-a (sa 47,2% krajem prethodne godine), a nijedna od tri glavne kreditne agencije nije promenila postojeći stabilan i pozitivan kreditni rejting zemlje.
U ovom trenutku vredi podsetiti da Lenjin nije bio ekonomski determinista, kako ga često karikiraju. Iako je ekonomska baza u marksizmu „u krajnjoj liniji“ određujući faktor, odnos između ekonomije i politike nikada nije jednostran niti mehanički. Između njih postoji dijalektička veza: ekonomski odnosi uslovljavaju političke borbe, ali politička delovanja mogu povratno uticati na ekonomsku strukturu, ubrzavati, usporavati ili menjati tok istorijskog razvoja. Engels je u poznom periodu svog života upozoravao na opasnosti od vulgarne interpretacije pojma ekonomske baze, naglašavajući da politički, pravni i ideološki faktori, iako posredno, u pojedinim momentima mogu imati odlučujući uticaj.
Upravo u tom duhu treba shvatiti i Lenjinovo insistiranje na nadređenosti politike u odnosu na ekonomiju. Poznato je da je Lenjin insistirao na primatu politike nad ekonomijom i da je tvrdio da oni koji to ne razumeju „ne razumeju ni marksizam, ni savremeni naučni socijalizam kao takav“. Po tom standardu, današnja opozicija, sa svojim verovanjem da će blagi ekonomski pad mehanički pokrenuti revolucionarni talas, deluje čak revolucionarnije od samog Lenjina.
Ljudi jesu frustrirani korupcijom, nejednakošću i političkom stagnacijom, ali svakodnevni život ostaje organizovan, predvidiv i materijalno održiv. Ovo dvostruko odsustvo – i subjektivne revolucionarne spremnosti i objektivnog ekonomskog kolapsa – pomaže da se objasni karakter sadašnjih protesta. Oni predstavljaju politički i moralni bunt protiv arogancije i zloupotreba vladajuće klase, ali još uvek nisu društveni ustanak sposoban da fundamentalno preokrene postojeći poredak.
Ekonomske prognoze: između modela i mita
Na kraju, vredi demistifikovati nedavnu prognozu MMF-a. To nisu božanske objave koje nam stižu odozgo, već procene zasnovane na makroekonomskom modelu – konkretno, na sistemu EBA-Lite 3.0 koji koristi MMF. Ovaj model se sastoji od nekoliko međusobno povezanih modula, koji procenjuju ravnotežni bilans na osnovu strukturnih i političkih osnova; analiziraju fluktuacije realnog efektivnog deviznog kursa; i ocenjuju održivost neto pozicije stranih sredstava zemlje na srednji rok.
Prognoza smanjenog rasta Srbije od strane MMF-a odražava rezultate ovog sistema, koji uzima u obzir više faktora. Prvo, slabost spoljne tražnje, jer se očekuje da će sporiji rast ključnih evropskih trgovinskih partnera Srbije negativno uticati na srpski izvoz. Drugo, fluktuacije cena roba, budući da nestabilna globalna tržišta energije i sirovina utiču na trgovinski bilans Srbije i inflaciju. Treće, restriktivne makroekonomske politike, jer mere za obuzdavanje inflacije putem monetarnog stezanja kaiša mogu privremeno da uspore domaću tražnju. I, konačno, strukturne izazove, jer se očekuje da će tekuće reforme i prilagođavanja uticati na srednjoročne izglede za rast Srbije.
Kao i svaki drugi ljudski pokušaj predviđanja budućnosti, i prognoze MMF-a su podložne greškama. Ekonomski stručnjaci Abhidžit Banerdži i Ester Duflo su primetili da su prognoze MMF-a, u zbiru, jedva bolje od nasumične pretpostavke. Na primer, prosečna greška u prognozi za dve godine unapred (recimo, stopa rasta za 2014. godinu predviđena 2012. godine) iznosila je 2,8 procentnih poena u periodu od 2000. do 2014. godine. Zbog toga ove prognoze treba uzimati sa dozom rezerve, u duhu Nušićeve šale iz „Gospođe ministarke“: „Kad ministar nešto kaže, to je istina, pa makar bilo i da je zima usred leta.“
U ovom slučaju, MMF je prilagodio prognozu rasta Srbije pre svega očekivanju uticaja novih trgovinskih carina koje je najavio Donald Tramp – carina koje je on suspendovao samo nekoliko dana nakon završetka sastanka MMF-a. Stoga postoji dobra šansa da se šok globalne trgovine koji se sa strahom očekuje, a samim tim i šok srpske ekonomije, uopšte ne desi, ili da bude znatno blaži nego što se prvobitno strahovalo (vidi moju analizu potencijalnog uticaja američkih sankcija na Srbiju).
Takođe je važno istaći da se loše prognoze ne odnose samo na Srbiju. To je deo šire globalne revizije (Grafikon 1). Fond je smanjio svoju prognozu globalnog rasta za 2025. godinu sa januarskih 3,3% na 2,8%, a prognozu za 2026. sa 3,3% na 3,0%. U Evropi su revizije naniže bile još oštrije. Projekcija rasta Rumunije prepolovljena je sa 3,3% na 1,6%. Prognoza za Mađarsku pala je sa 2,9% na 1,4%. Predviđeni rast Poljske smanjen je sa 3,5% na 3,2%, a Češke sa 2,3% na 2,0%.
U tom širem kontekstu, čak i sa korigovanom prognozom, očekuje se da stopa rasta BDP-a Srbije ostane među najvišima u Evropi – možda čak i najviša, ako se izuzme Malta. Manje zemlje Zapadnog Balkana nisu pojedinačno obrađene u detaljnim prognozama MMF-a, ali regionalni trend sugeriše da će Srbija i dalje nadmašivati većinu svojih kontinentalnih suseda.
Ukratko, prognoza MMF-a odražava globalne vetrove protiv privrednog rasta i domaće napore na stabilizaciji – a ne posledice protesta. Iako MMF ukazuje na određene (neznatne) negativne tendencije, njegova ukupna ocena izgleda više kao pomešana slika nego kao upozorenje na ozbiljnu krizu (Tabela 2). Fond predviđa da će izvoz Srbije u 2025. godini rasti brže nego prethodne godine (7,4% u odnosu na 4,8% u 2024). Ukupne investicije trebalo bi da iznose 24,5% BDP-a, što je blago ispod nivoa iz 2024, ali uporedivo sa 2023. godinom. Očekuje se da će prihodi opšte države ostati stabilni na oko 40,6% BDP-a, dok bi tekući račun platnog bilansa, mera razmene Srbije sa svetom, trebalo da se poboljša za 0,6 procentnih poena. Ovi pokazatelji sugerišu da MMF i dalje ima pozitivan pogled na razvojne izglede Srbije u 2025. godini i kasnije.
Svest, ekonomija i realne mogućnosti promene
Ukratko, privredni pad, a kamoli kriza, nije na vidiku. Ako bi se u dužem roku i pojavio, verovatno bi proizašao iz dubljih strukturnih ranjivosti i spoljašnjih šokova – a ne iz protesta.
Ali čak i kada bi došlo do krize, ona se ne bi automatski pretvorila u revolucionarno delovanje. Iako ekonomske teškoće mogu olakšati političku radikalizaciju, one nisu ni dovoljan ni neophodan uslov za nju. Ono što je još važnije jeste politička svest, zrelost i organizaciona spremnost društva – široki front koji uključuje ne samo studente i profesionalce, već i radne ljude čiji svakodnevni rad održava privredu. U ovoj fazi, ne postoje ozbiljni pokazatelji da se ti ključni uslovi formiraju.
Protesti su nesumnjivo preoblikovali političku atmosferu. Kako je detaljno dokumentovao Dejan Ilić u nizu tekstova na Peščaniku, razotkrili su pukotine u sistemu, pokrenuli delove društva i pokazali da se politički legitimitet ne može uzimati zdravo za gotovo. Ali oni nisu – i sami po sebi ne mogu – prevazići temeljna ograničenja fragmentisane, oprezne i uglavnom pasivne društvene većine. Bez konvergencije ekonomskih, političkih i društvenih snaga i, kako je to nazvao Boris Popović, političkog „kvantnog skoka“, sistem će ostati ranjiv, ali stabilan, polako se prilagođavajući pritiscima bez suštinske promene svoje prirode.
I vlast i opozicija pogrešno tumače ulogu ekonomske krize, bilo stvarne bilo umišljene – i to iz različitih razloga. Vlast se nada da će i sama pretnja krizom zastrašiti protestante i primorati ih na povlačenje. Opozicija, s druge strane, zamišlja da bi ekonomski kolaps automatski ubrzao revolucionarnu promenu. Oba uverenja su pogrešna. Ako protesti ojačaju na ideološkom planu i prodube svoju društvenu bazu, ekonomske teškoće ih neće obeshrabriti. Suprotno tome, nijedna ekonomska kriza, ma koliko bila teška, neće sama po sebi izazvati revoluciju ukoliko volja za promenom ne pusti korene u širokim narodnim masama.
Kako je Engels napisao u svom čuvenom pismu austrijskom marksisti Jozefu Blohu: „Ekonomski uslovi u krajnjoj liniji određuju istorijski razvoj, ali samo u poslednjoj instanci.“ Politika, ideologija i subjektivna spremnost masa mogu ili ubrzati ili odložiti efekte ekonomskih kriza – ponekad i na veoma duge periode. U današnjem slučaju Srbije, i objektivne teškoće i subjektivni uslovi prividno ostaju ispod praga potrebnog za revolucionarni prelom.
Istorija je puna iznenađenja. Ali za sada, budućnost Srbije više liči na sporu, mukotrpnu konfrontaciju sa sopstvenim protivrečnostima nego na iznenadni revolucionarni skok.