Bosanskohercegovački tim činili su: Vuk, Adnan, Benjamin, Harun, Andrej i Stefan, i svi su, bez izuzetka, osvojili medalje. Čestitam njima i njihovim mentorima, Tijani i Amaru, na jednom od najvećih uspjeha u istoriji ovog takmičenja za Bosnu i Hercegovinu. Pokazali su da u našoj zemlji postoji znanje koje može parirati najboljima u svijetu.
Vjerovala sam da će društvo, u kojem se dobre vijesti rijetko čuju, ili ostaju u sjenci političkih sukoba i istorijskih trauma, prepoznati ovaj zajednički uspjeh mladih matematičara. Međutim, ispostavilo se da sam bila previše optimistična.
Iako je o ovom uspjehu pisano u više medija, primjetne su razlike u pristupu. Neki su objavili potpunu informaciju, ističući i pojedinačne i timski rezultat, dok su drugi, nažalost, izdvojili samo dio tima i tako potisnuli širu sliku. Slično je i u zvaničnim objavama. U nekima su jasno navedena imena svih članova tima, uz škole i gradove iz kojih dolaze, dok su druge istakle pojedince i čestitke uputile dijelu tima. Možemo vidjeti da zajednički karakter ovog uspjeha nije svuda podjednako vrednovan.
A ako su učenici u Australiji nastupali kao tim, red je da ih tako dočekamo i kod kuće, bez prećutkivanja i stvaranja razlika koje među njima ne postoje.
Selektivno isticanje uspjeha pojedinih članova, dok se drugi zanemaruju, teško da je slučajnost. Takav postupak (osim što umanjuje istinu) pokazuje i dublji problem našeg društva, u kojem se čak i znanje procjenjuje kroz filtere etničke i političke pripadnosti. A kada kriterij postane „ko je čiji“, onda ni znanje više nije dovoljno vrijedno ako nije „naše“.
Uspjeh ovih mladih ljudi ne bi smio biti povod za podjele, nego prilika da se, barem u ovom slučaju, ujedinimo oko vrijednosti koje bi svi trebalo da cijenimo. Ignorisanje zajedničkog uspjeha samo dodatno podstiče polarizaciju i obesmišljava ideju obrazovanja kao univerzalne vrijednosti.
Srećom, poznajem današnju mladu generaciju, jer imam privilegiju da radim s njima, i oni mi svakodnevno pokazuju da postoji drugačiji put. Mladi danas žele saradnju, slobodu mišljenja i kretanja. Njih, kao ni njihove vršnjake širom svijeta, ne zanimaju podjele ni ograde koje im stariji često nameću.
Ja sam se školovala u Bosni i Hercegovini tokom ratnih godina, i to iskustvo me naučilo koliko su političke manipulacije identitetom dugoročno pogubne, i za pojedince i za društvo. Kako sam odrasla u vremenu nametnutih granica, koje su razorile gotovo sve što nas je tada spajalo, s posebnom pažnjom pratim pozitivne promjene koje današnja mladost nosi.
Zbog toga, i zbog generacija koje dolaze, važno je da jasno kažemo da uspjeh ima vrijednost sam po sebi. Ne zato što je „naš“, već zato što je zaslužen. Uspjeh ove šestorice mladića i njihovih mentora ne pripada nijednoj instituciji, entitetu ili naciji – on je rezultat rada, znanja i istrajnosti. On je i svjedočanstvo da ulaganje u obrazovanje ima smisla.
A da li smo mi, kao društvo, spremni da prepoznamo, istaknemo i podržimo trud i znanje? To zavisi od svih nas. Prvenstveno od toga hoćemo li učiti djecu zajedničkim vrijednostima i pružiti im šansu da uvide da znanje prevazilazi sve granice. Jer, ovo nije samo priča o šest medalja, ovo je podsjetnik da se budućnost jednog društva gradi na znanju. A znanje ne poznaje granice, ni nacionalne, ni entitetske.
Violeta Gluvačević, prof.
Banja Luka