UVREDA I KLEVETA – DEKRIMINALIZACIJA VS. REKRIMINALIZACIJA
POLITOLOŠKO-PRAVNI EKSKURS
Dekriminalizacija klevete kao savremena demokratska tekovina
Prije nešto više od dva desetljeća, stručnjaci Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR), Misije Ujedinjenih nacija u BiH (UNMIBH) i Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) združenim naporima su uspjeli „ubijediti“ nepomirljive političke opcije da tzv. verbalni delikt (ili kako se još zvao, istina pomalo nespretno „delikt mišljenja“) izvedu iz domena krivičnog prava i smjeste ga u domen građanskog prava, a time i građanskopravne odgovornosti, propisujući da odgovorno lice može biti osuđeno na plaćanje odštete oštećenom ako ga je oklevetao (dakle, nije dokazao ono što je javno us/tvrdio). U to vrijeme autor ovih redova radio je kao pravni savjetnik zamjenika Šefa misije OSCE-a u BiH za ljudska prava, što mu je, kao insideru, omogućilo da bude aktivni sudionik napora koji su ulagani u dekriminalizaciju verbalnog delikta. Zakonodavna tijela oba bh. entiteta usvajaju Zakon o zaštiti od klevete, kojima se uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem neistinitih činjenica, identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Kako je u postkonfliktnoj izgradnji države i demokratskih institucija neukim licima omogućeno da sačinjavaju tekstove zakona i drugih akata (ili su loše prevedeni tekstovi OHR-a s engleskog), to je u tekstu zakona ostala besmislica „neistinite činjenice“ što je contradictio in adjecto. Republika Srpska je to učinila 2001. godine, a Federacije BiH 2003. godine. Politika „uvrtanja ruke“ i/li Bonske ovlasti ponovo su polučile rezultate u „prkosnoj od sna“.
Afirmacijom građanske odgovornosti za pomenuta djela željelo se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno ustavima entiteta i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti. Ergo, pojednostavljeno rečeno, kleveta je bila definisana kao radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikovanjem tog lica, odnosno oklevetanog lica, trećim licima.
Evropski okvir slobode izražavanja
Član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda reguliše slobodu izražavanja ili kako se još naziva ova sloboda „pravo na slobodu izražavanja“.
Evropska konvencija propisuje da „svako ima pravo na slobodu izražavanja“, koje pravo konzumira “slobodu posjedovanja vlastitog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice“. Države članice Vijeća Evrope mogu zahtijevati dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća. Vršenje pomenutih sloboda povlači svakako i određene dužnosti i odgovornosti, pa se, kao takvo, može podvrgnuti „formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanje nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanje otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva“. Svi ovi razlozi se, naravno, mogu upotrijebiti kao osnov za ograničenje prava, kao što se mogu i zloupotrijebiti. Sloboda izražavanja je samostalno pravo ali i konstitutivni element resp. gradivni supstrat nekih drugih prava zaštićenih Konvencijom, kao što je npr. sloboda okupljanja. Istovremeno, sloboda izražavanja može biti u suprotnosti sa drugim pravima zaštićenim Konvencijom, kao što je, primjerice, pravo na pravično suđenje, poštovanje privatnog života, savjesti i vjeroispovijesti i dr.
Države imaju obavezu opravdati svako miješanje u bilo koju vrstu izražavanja koje je, kako je i samo pravo titulirano, slobodno. Da bi se odlučilo u kojoj mjeri neku konkretnu formu izražavanja treba zaštititi, u sudskom postupku se utvrđuje o kojoj se vrsti izražavanja radi (političko, umjetničko i sl.), zatim utvrđivanje načina poredstvom kojeg se vrši izražavanje (lično, putem printanih ili elektronskih medija i sl.) te utvrđivanje adresata izražavanja mišljenja – publike (da li su u pitanju odrasli, djeca, šira javnost, posebno definirana ciljna grupa).
Pravno-politički okvir rekriminalizacije
Slijedeći propisanu zakonodavnu inicijativu, in ultima linea politički diktat pseudo-suverena, Narodna skupština Republike Srpske je, na sjednici održanoj 20. jula 2023. godine, usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, koji, inter alia, predviđa kriminalizaciju uvrede i klevete za koja su krivična djela, u nacrtu, bile propisane visoke novčane kazne. U zajedničkom saopštenju koje potpisuju UN, OSCE, Vijeće Evrope i delegacija EU u BiH, 21. jula 2023. godine, ističe se da se radi o koraku koji je „protivan međunarodnim obavezama BiH u oblasti ljudskih prava, te nije u skladu sa evropskim putem Bosne i Hercegovine niti sa 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije, posebno povoljnom okruženju za civilno društvo i slobodi izražavanja”. Šta ovo sve znači u domenu javno izražene kritičke riječi u ovom bh. entitetu?
Sasvim je jasno da se, gledano kroz političku prizmu, radi o značajnom koraku unazad, odn. o političkom autogolu aktualne političke većine u Republici Srpskoj koja, po inerciji uz značajnu dozu ignorancije, ne propitujući političke konsekvence ovakvog djelovanja, a dijelom prkoseći međunarodnoj zajednici i želeći prije svega postaviti pravni okvir za kontrolu javno izrečene (napisane, obavljene) riječi, štiti, kao u vrijeme postojanja i djelovanja Varšavskog pakta, državu i sistem (čitaj: politički establishment) od djelovanja domaćih i stranih neprijatelja tog sistema. Iz razloga korektnosti, a i radi istine same, valja istaći da je i zapadna alijansa imala i ima sličan mehanizam zaštite vlastitih postulata i tekovina. Uprkos tome, izraz autoritarni režimi kroz istoriju je bio rezervisan za istočnoevropske zemlje, Aziju i daleki istok, dok je zapadni svijet smatran kolijevkom demokratije.
Tipičan scenario na koji bi se dao primijeniti novoafirmisani pravni okvir može (ali ne mora) izgledati ovako: novinar ili običan građanin kritikuje aktualnu političku vlast, za šta, sigurno, ima jasne i opravdane razloge. Tužilaštvo reaguje na tzv. privatni prijedlog zainteresovane strane (oštećenog lica), otpočinje istragu, utvrđuje stanje stvari, podiže optužicu, sud donosi odluku kojom izriče vinovniku novčanu kaznu u određenom iznosu (kazne su prvobitno bile drakonske, pa su naknadno reducirane). Reklo bi se, da je slično i u građanskom postupku, da nije propisana zatvorske kazna. No, u slučaju o kojem je riječ, osuđeno lice, rječnikom policije rečeno „prolazi kroz kaznenu evidenciju“, a ako postupak, sticajem okolnosti ili iz određenog razloga traje duže nego je uobičajeno, lice može imati probleme prilikom zasnivanja radnog odnosa, jer ne može uz konkursnu dokumentaciju priložiti potvrdu kojom dokazuje da se protiv njega ne vodi krivični postupak. Značajno je konstatovati da, prema onome što je dostupno javnosti, izmjene Krivičnog zakonika uključuju i djela kao što su uvreda, iznošenje ličnih i porodičnih prilika, javno izlaganje poruzi zbog pripadnosti određenoj rasi, vjeri ili nacionalnosti, no, u fokusu pažnje i kritike međunarodne zajednice i nevladinog sektora u BiH, te novinarske zajednice je, svakako, ponovna kriminalizacija uvrede i klevete. U ovoj kratkoj analizi važno je navesti i da primjena Krivičnog zakonika nije teritorijalno omeđena – djelo može počiniti i lice koje je rezident drugog entiteta (Federacije BiH), ali i bilo koje lice bilo kojeg državljanstva, bilo gdje u svijetu koje djelo učini prema licu koje ima prebivalište na teritoriji Republike Srpske.
Zaključak
Ono što je sigurno je činjenica da će, rekriminalizacija navedenih činjenja izazvati posljedice koje spadaju u okvir prevencije, prije svega generalne. Naime, značajno će se smanjiti kritika „političkih elita“ na društvenim mrežama i u printanim i elektronskim medijima, što će omogućiti izabranim dužnosnicima da, bezmalo, rade šta hoće, jer će se samo najhrabriji usuditi da kritikuju nosioce političkih funkcija – vlast. Niko ne želi sjesti na optuženičku klupu, pogotovo kad se teško oteti utisku da postoje indicije – ali i realna bojazan – da će se vrlo rijetko postupak okončati oslobađajućom presudom, jer je sudska vlast – takođe vlast.