Podnio je tužbu ”protiv gnusnih i barbarskih postupaka hitlerovskih poklonika prema njegovim sunarodnjacima neposlušnim režimu”. Pričao je, dakle, o požarima podmetnutim u dućane i stanove, o silovanju žena, o pokoljima, o pljačkanju sinagoga, o izgonima čitavih porodica na ulicu uz revolverske hice, usprkos njemačko-poljskoj konvenciji o zaštiti manjina koja datira iz 1922. godine. Predsjednik je tada dao riječ predstavniku Njemačke, Josephu Goebbelsu. Réne Cassin, koji je prisustvovao zasjedanju, vjerno je izvijestio o njegovom odgovoru: ”Gospodo, Ugljar je gazda u svojoj kući (charbonnier est maître chez soi).Mi smo suverena država; ovo što je rekla ova osoba, vas se ne tiče. S našim socijalistima, pacifistima i Židovima činimo što hoćemo. I ne trebamo trpjeti kontrolu čovječanstva ni skupštine Društva nacija”.
I Njemačka je izbjegla osudu. Je li to nekažnjavanje dovoljno da na negativan način postavimo temelje prava upletanja? Oni nam u svakom slučaju zabranjuju da nacionalni interes bude jedini horizont vanjske i unutrašnje politike.
No pojam suverenosti nikako ne zaslužuje da bude otpisan. Ne smijemo zaboraviti da je, oslobađajući Evropu od ideje Carstva, to jest okupljanja čitavog poznatog svijeta pod jedinstvenom moći, suverenost pružila političku priliku naciji i, u naciji, demokraciji. Svrgnuti danas suverenost u ime carstva Dobrog može voditi jedino propadanju nejakih država pod palicu vrlo zatvorenog kluba moćnih država.
Nacionalnu državu i njezinu suverenost dakle ne bismo trebali potpuno otpisati. Ona je i dalje najčvršći jamac individualnih ljudskih prava, a time i opstojanja i daljnjeg razvića demokracije, odnosno, preoblikovanja demokracije u smjeru one demokracije što je Jacques Derrida naziva démocratie à venir, budućom demokracijom ili demokracijom budućnosti, dakle demokracijom kakve još nema, kakve vjerojatno nikada neće ni biti, ali u odnosu spram koje se moramo ponašati kao da je moguća, kao da je moguća na svjetskoj razini. Takva buduća demokracija jest „nešto o čemu se tek treba misliti i što tek treba doći: ne nešto što će izvjesno sutra doći, ne neka buduća (nacionalna ili internacionalna, državna ili trans-državna) demokracija, nego demokracija koja treba imati strukturu obećanja – dakle i pamćenja nečeg što donosi budućnost ovdje i sada“ .
Ta je svoja ishodišta o demokraciji budućnosti Derrida razvio u knjizi pod naslovom Barabe. Posrijedi su države što su ih Amerikanci krstili kao rogue states (francuski: états voyous), dakle mangupske ili lopovske, nevaljale, podle i ništavne, ukratko gnusne kriminalne države koje ne zaslužuju drugo doli da se s njima obračunamo, da ih vojno porazimo ili pak njima ovladamo. Derrida će uzvratno za najveću državu-barabu ili uličarku proglasiti Sjedinjene Američke Države, državu koja prisvaja suvereno pravo na uporabu takve etikete i na ratnu inicijativu ili policijske operacije protiv tako stigmatiziranih država, zauzimajući se pritom za nacionalne države i njihovu suverenost.
No, i to napose valja ovdje naglasiti, Derrida se ne zauzima za apsolutnu, bezuvjetnu (nacionalnu) suverenost, ne za bezgranični ili neograničeni subjektivitet. Mogli bismo reći da je i derridijanska suverenost ograničena suverenost, no ne politički ograničena nego – etički (prirodnim pravom) ograničena suverenost. Suverene nacionalne države ne smije ograničavati, a nekmoli napasti neka druga nacionalna država kao takva i sama od sebe. Ona to može učiniti samo uz mandat međunarodne zajednice, ukoliko ta presudi da neka država u tolikoj mjeri krši kolektivna ljudska prava, kao što je pravo naroda kao naroda, da njezino djelovanje prerasta u neprihvatljiv zločin protiv čovječnosti i čovječanstva, u genocid.
Zorna ilustracija inzistiranja na državnoj suverenosti bila je upravo Goebbelsova izjava u Društvu nacija: s neizbrisivim cinizmom istaknuo je granice načela suverenosti prizvavši je kako bi opravdao Državu/Naciju koja ukida pravo i kako bi opravdao bjesnilo terora protiv unutrašnjih neprijatelja njemačkog naroda. Ne-pobijanje njegovih riječi pokazuje a contrario da demokratska ideja nadmašuje zakon većina i da se legalno počinjeni zločini unutar nacionalnog područja uz narodno odobravanje tiču ostatka svijeta. Iz tragičkog iskustva najnovije evropske i jugoslavenske povijesti može izići samo jedna figura onog humanog:ono što nas se ne tiče, tiče nas se.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.pescanik.net