Za čitanje knjiga Darka Cvijetića treba priprema.
Kao pred neki meč, budem nervozan, malo napet, nemiran. Znam da će me udariti kao maljem, pa se tiho, u sebi spremam. A želim da čitam.
Završna knjiga trilogije (Šindlerov lift, Što na podu spavaš, Previše mi to. Osam djevojčica) predstavlja vrhunac njegove anti-ratne retorike koja, gle čuda, piše o ratu, ratnim zločinima, herojima i žrtvama, uzdrmanoj prašini u kostima, a suštinski uspjeva da pronikne u tridesetogodišnji niz kontinuiteta post-ratnih trauma koje živimo i danas, kao i evoluiranog zla.
Apsurd kojim suočava pokajanog ratnog zločinca sa njegovom ulogom nakon povratka sa odsluženja kazne govori u kakvom životnom vakumu protiču naše dragocjene životne godine. On neće da bude heroj jer se suočio sa sobom i stvarima koje je uradio, ali društvo koje ga na Balkanu čeka ga treba kao nacionalnog heroja, da bi opravdalo svoj pad u bezdan. Društveni, etički, materijalni.
Zato ova knjiga (i cjelokupna trilogija) ima veze sa današnjom studentskom pobunom u Srbiji jer ta djeca koja nisu bila ni rođena kada su se poslednji ratovi na Balkanu vodili intuitivno osjećaju i znaju da vladajući vrijednosni sistem i patrljci institucija ne mogu iznjedriti ništa dobro. Kancer neće sam sebe izliječiti i zbog toga nam je potreban novi društveni ugovor ili ako vam se to više dopada – pravi reset. To mogu samo neki novi klinci ..
Nisam dovoljno kompetentan da govorim o tome, ali vjerujem da cjelokupna trilogija predstavlja jednu od najsnažnijih anti ratnih knjiga na ovim prostorima u poslednje tri decenije. Pripovijedajući o ratu i posljedicama, snažno nas boji željom da ga više nikada ne bude. U suštini, cjelokupna ideja je borba protiv zla u nama.
I sam autor, kao pripovjedač i pojedinac, pripada različitim etničkim i drugim grupama, odnosno mnogo više ne pripada ni jednoj od etničkih grupa na prostorima, kao ni jezicima kojim svi (navodno) pišu. Darko živi u svojevrsnoj nepostojećoj zemlji na razvalinama bivše Jugoslavije, na kom izumrlom, a prisutnom jeziku i piše, pomno posmatrajući ludilo stvarnosti koje nas okružuje, secirajući nastanak i evoluiranje zla u svakom od nas, kao i samom društvu.
Na kraju, igrajući se žanrovima, jezikom, likovima, istinom, fikcijom, uvodi nas u svoj poetski svijet igrokaza koji kao lego kockice gradi još od prve pjesničke zbirke (Noćni Gorbačov, pjesme 1990., Pegaz, Beograd), pa nas bestidno kao kuglicu u fliperu opaljuje lijevo, desno, gore, dole u neočekivane mini zaplete, dileme, apsurde i boli, želeći da razumijemo žrtve, ali i zločince. Želeći da se zlo nikada nikom ne ponovi.
Može li se to?
***
Previše mi to. Osam djevojčica ..
***
Darko piše olovkom. Olovka. Srce.
Posuvraćeni ubod pod nokat utrobe. Blago izvađena vena. Ne vene. Crnom bojom skorene krvi. Majke što je umrla u djetetu.
Minut. Nebo. Sjenka.
Tačka.