Ako se u Bosni i Hercegovini uspostavi treći entitet, bit će posla za Krunu Bošnjaka, Ivana Malenicu Iću, Kažimira Hrastu i ostale meštre hrvatske skulpture. Jer ako se pucnjava Mevlida Jašarevića po zgradi američke ambasade u Sarajevu koristi kao argument za formiranje hrvatske republike u BiH, onda pristojnost nalaže da se dotičnome još za života podigne nekoliko spomenika. Ne u Grudama, Posušju, Širokome ili u zapadnom dijelu Mostara, nego u dalmatinskim gradovima po kojima se štancaju zaplotnjački tekstovi o nužnosti rastrojstva susjedne države, inspirirani Mevlidovim šenlučenjem.
U Zadru bi, negdje na Forumu, Ićo Malenica mogao posaditi betonskoga Mevlida, s visoko podignutim rukama i s neizostavnim kalašem, u znak ponosa što je baš u tom gradu objavljen tekst Domagoja Tolića koji je u napadu lucidnosti primijetio kako je »zanimljivo da su pripadnici vehabijskog pokreta svoje kampove, uključujući Gornju Maoču ili pak Bočinju u sjevernome dijelu Bosne kod Brčkog, organizirali uglavnom širom Federacije BiH, ali ne i Republike Srpske«, te da su ti kampovi »uvijek raspoređeni na ‘dodirnome’ mjestu prema Hrvatima«.
Da, baš zanimljivo kako to da vehabijskih kampova raspoređenih na dodirnome mjestu prema Hrvatima nema baš tamo gdje uglavnom nema ni Bošnjaka ni Hrvata, pa tako ni njihovih dodirnih mjesta. A nema ih u Republici Dodikovini čija se etnička očišćenost ingenioznom Domagoju pričinja kao idealan model za obranu od vehabitske opasnosti. Hrvati u Federaciji, veli analitičar zadarskoga »Hrvatskog lista«, ne smiju mirno promatrati širenje vehabizma i čekati da im teroristi zakucaju na vrata, pa je »hrvatska republika u BiH jedini odgovor na sve ove prijetnje«.
Da, baš zanimljivo da je u istom tom zadarskom tjedniku Dario Kordić nedavno proglašen »ponajboljim među Hrvatima iz srednje Bosne«. I još zanimljivije da je, baš u vrijeme kada je »goloruki srpski narod« kod Jarinja snajperima prašio po pripadnicima KFOR-a, čitateljima »Hrvatskog lista« ponuđen ovakav kolektivni uzor: »Pogledajte Srbe što rade na sjeveru Kosova. Trebali bi se diviti toj upornosti i organiziranosti kojom oni brane i čuvaju nacionalne svetinje.«
Komentator Marko Jurić tugovao je što se Hrvate ne može podjariti da negdje u Bosni naprave Jarinje, pa je onda pokušao zamisliti kako bi to izgledalo »kada bi, primjerice, Hrvati iz Orašja iz nekog razloga htjeli preuzeti upravu nad graničnim prijelazom na Savi«. I zaključio kako »ne samo da ne bi dobili potporu iz Hrvatske, nego bi ih kompletna politička struktura i mediji osudili, a ako bi došao takav zahtjev iz zadnjeg EU ureda, još bi i hrvatski interventni policajci išli tamo batinama i suzavcem smirivati situaciju«.
Drugi bi spomenik Mevlidu Jašareviću mogao niknuti na splitskoj Rivi – tik uz Ivana Pavla Drugog i Franju Tuđmana, a podno Kerumova Krista – jer je u »Slobodnoj Dalmaciji« njegova idiotarija s kalašnjikovim iskorištena za žalopojku zbog federacijskog zuluma nad Hrvatima i za iskazivanje divljenja prema Miloradu Dodiku koji medijskim nasrtajima iz Sarajeva odolijeva zato što »ima svoju republiku i svoju televiziju«, pa može »mirno čekati rastavu«. A može i keširati izgradnju Mevlidovih spomenika na Herceg-Jadranu.