Sada je zaista IN imati nekoliko poznanika, poželjnije prijatelja, koji sa tobom ne dijele istu nacionalnu pripadnost. Mislim da se to nekada označavalo bratstvom i jedinstvom a danas poslije brojnih seminara i radionica to nazivamo suživotom i međunacionalnom tolerancijom. Dolazimo do faze miroljubljive koegzistencije i suživota što prevedeno na narodni jezik označava uplovljavanje u mirnije vode kada više nema potrebe ispoljavati piromanske i krvoločne tendencije prema ostalima. Kao da se ništa nije dogodilo. I nije, barem nista značajno, samo još jedno u nizu od balkanskih klanja i ubijanja. Sada sa perverznim smješkom gledamo na Irak, zapadnu obalu, New York, željezničke stanice po cijelom svijetu.
Zajedničkim naporima uspjeli smo da prevaziđemo međusobne trzavice. Vođe nam se ludo zabavljaju po haškim apartmanima u očekivanju deložacija u jadne švedske i ine zatvore. Teško da će iko od njih kod Amera na tretmanu u onaj poznati zatvor u Iraku. Međusobno se poštujemo. Imamo prava na nacionalnu pripadnost, na školovanje na materinjem jeziku, na legalne veze sa matičnim državama, pravo na slobodu vjeroispovjesti? E, tu zadnju u nizu nemamo. Definitvno je nemamo. Jer, kada se pomene pravo na vjeroispovjest, podrazumjeva se da možete biti pravoslavac, katolik, musliman, budista, hindu, kanibal ali ATEIST ne. Naravno, zakonski možete biti ateista ali ako u našoj sredini pokušate da na korektan i ljudski način izjasnite se da u boga-bogove ne vjerujete nailazite na apsolutnu diskriminaciju. Ljudi vas više neće jednako gledati. Smanjuju vam se šanse za zaposlenje, neko vas i izbjegava a samo rijetki (uglavnom pasivni vjernici) uvažavaće vaše životno opredjeljenje. Dobar dio ljudi neće ni shvatiti zašto vi tako razmišljate jer im nije jasno da takav način zivota i postoji. Možda je riješenje da kao Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj atesiti nose nekakavu vidno itaknutu oznaku kojom ce vjernicima dati do znanja tko su oni. Vjernici se se od vajkada kite različitm simbolima vjere i ponosno ih ističu. Oni imaju kolosalne građevine gdje obavljaju svoje vjerske običaje. Imaju i fantastično organiziran agresivni aparat ljudi koji profesionalno obavljau vjerske obrede i bezobzirno vrše pasivno nasilje nad ateistima. Kako to izgleda u praksi?
Ovih dana dobio sam nekoliko SMS poruka od operatera mobilne telefonije koji mi predlaže da nazovem tamo neki broj i tako odvojim nešto novca za obnovu nekog manastira.
Kako pravoslavna crkva grca u siromaštvu i bijedi, našli su mene da im poklonim marku. Kada sam se zbog pritiska rodbine i nekih drugih ličnih razloga prvo krstio a zatim i vjenčao u crkvi, platio sam ta dva obreda sa oko 200-tinjak maraka plus još nešto novaca koje su dali kumovi i ostali. To ne mogu da prežalim, zao mi je što taj novac nisam uplatio nekome od onih što traže za skupe operacije u inostranstvu. Poslije ovih direktnih napada crkve na moj džep, počeo sam da razmišljam o čitavoj religioznoj uroti koja je definitvno najduža operacija u ljudskoj istoriji koja traje koliko i naš cjelokupni rod. Ako bi sutra odlucio da glasam na izborima ja a i drugi atesiti u biti nemamo izbora jer gotovo svi partijski lideri slikani su kako ljube ruke religijskim administratorima svih sorti. To je indirektna poruka da izbora nema jer glasom za bilo koga od takvih političara vi ujedno dajete i glas za religiju-religije kojima ni u kom slučaju ne pripadate. Kasnije će religiozne interesne grupe dobiti i dobar dio novca iz budžeta u koji vi uplaćujete različita fiskalna davanja. Na taj način vas isti pljačkaju jer novac koji ste uplatili državi putem taksi i poreza završiće tamo gdje vi ne želite da završi. Njemačka je to drugacije riješila ali kod nas se takva riješenja skidanja religijskih zajednica sa državnih jasala izbjegavaju jer apriori mi smo državna tvorevina gdje svi imaju svoje bogove u koje vjeruju.
Sve te crkve i religije imaju svoju zlatnu prošlost u kojoj dominiraju operacije poznatije kao pokrštavnje, križarski ratovi, inkvizicija, nabijanje na kolac, desetina crkvi, vještice, talibani, Twin Towers, pedofilija, Bordžije, kolosalne građevine od zlata i nešto cigle. Sve što kažete suprotno dogmama i postulatima naziva se bogohuljenjem i iako ta riječi ateistima ne znači nista, u stvarnom život radi se pozivu na linč koji dolazi direktno od religijskih vođa i njihovih subordinata. Nepripadanje određenoj vjeri znači danas jasnu diskriminaciju ateista koja koliko god nije vidno agresivna plasi svojom konstantnošću i upornošću. Živimo u svijetu gdje se nameće prividna diferencijacija na glavne legitimne religije i sekte. Ovaj korporativni model gdje veća riba jede manju izvor je konstantnih sukoba. Sektama su uspješnim globalnim marketingom proglašene sve manje religijske zajednice koju su se namjerile da uzmu dio kolača uglavnom dominantim hrišćanskih crkvama i kada se skinu sve maske vidi se da se tu radi o borbi za ekstraprofit (zbog ljudske prirode onaj obični profit gotovo da je zagarantiran). Kada ljudi kao jedinke izgube svoj rođenjem dati identitet i počnu da sumnjaju u svoj um, dvije ruke i noge, ideje i kada im se duh umori, kao lešinar, na jadnika se obrušava crkva gdje ga dobro utovljeni svećenici uvjeravaju da se sa svojom propašću spasava za neki drugi život i da je patnja i poniženje dobro za duh i čovjeka samoga. Druga grupa iz koje hrišćanstvo regrutira svoje sljebenike jesu bebe, umno dubokosvjesni i opredjeljenji jednomjesečnici koji poskropljeni sa par kapi vode i blagoslovljeni sa novčanicom od 100 eura postaju hrišćani i vojnici crkve. Kada jednog dana veliki umovi čojvečanstva dešifruju plakanje beba i nađu način da se isto prevede na jezik odraslih možda će dokazati da beba koja se dernja u hladnoj crkvi možda izražava svoje protivljenje odluci roditelja koju su već u najranijem stadiju odlučili sta ce njihovo dijete biti. Toliko o pravu na samoopredjeljnje i slobodu misljenja.
Ateisti kao fakticki nepriznata drustvena grupa izloženi su konstantoj asimilaciji. Kada sjedite u društvu vjernika on će na svaki način pokušati da vas ubjedi da dođete u crkvu da osjetite snagu božanskog, soliće vam pamet da nedeljom ne perete veš jer “to se ne valja” a na svaki pokušaj atesitičkog suprostavljanja možete očekivati da se barem namršte ako ne i izvuku mač kralja Artura i odsjeku vam glavu. Unose se u lice, mlate rukama i govore o nečemu što vas ne zanima a vi kao ateista u biti nemate pravo da to ne znate? Zašto, pitate se? Zato jer se sutra možete naći u situaciji da u Milijunašu odgovarate na pitanje za milion kuna i Tarik vam pročita pitanje iz nekog opakog katolicizma. Na publiku se ne smijete osloniti a prijatelji koje ste stavili na listu za zvanje su atesiti kao i vi. Sta da radite nego da pokušate i možda padnete na prvi zagarantirani prag. Implicitno iz ovoga izlazi da morate biti obrazovani hrišćanin i dobro poznavati tu dionicu ljudske istorije. To ide toliko daleko da se vjeronauk u školama izjednačava sa matematikom, biologijom, materinjim jezikom. Crkvene vlasti odlučuju da li će se raditi nedeljom ili neće, na vrata vam dolaze Jehovini svjedoci sa nekakvim slikovnicama, svake godine morate barem jedanput u TV programu naići na Ben Hur-a, svuda gledate svećenike svih profila, a sada i neki tamo biskupi tvrde da kondomi ne valjaju. Ruski parlamentarci dovodili su neke popove da im očiste parlament od nečistih sila, Majka Tereza postala je pop zvijezda i sve se čini da se crne mrljetine iz njezina misionarskog rada zataškaju i sakriju. Ista je poslije tretmana hemeroida i malih čireva po stomaku u “zapustenim svicarskim klinikama” ohrabrivala indijsku sirotinju da umre u mukama i tako okaje svoje grijehe. Kakva je to misionarska poza?
Kada imate neprijatelja on će vam poželjeti da umrete od njegova noža ili metka. To ce otprilike trajati nekoliko sekundi i više vas nema. Crkveni velikodostojnici poželjeće vam da vječno gorite u mjestu koje nazivaju pakao. Ne, nije to isto.
Pravo čovjeka na vjeroispovjest treba apsolutno poštovati. To je ljudska sloboda, sloboda ljudskog duha, vjerovatno i najveći dar i potencijal sa kojim se rađamo. Isto tako, ljudi imaju pravo na sve ono što ne zadire u život druge jedinke i ne ugrožava ga. Bit problema jeste u guranju čovjeka kao jedinke u torove religijskih skupina ne samo protiv nečije volje NEGO BEZ IKAKVOG PITANJA. Odmah po rođenju od roditelja se traži da svoje potomstvo uključe u pripadajuću religijsku zajednicu, da ga učine nečim i tako mu odmah oduzmu pravo i slobodu izbora. Ako treba da napunimo 18 godina i odlučimo hocemo li studirati ili ne, da li ćemo zasnovati porodicu, jesmo li hetero ili homo, zasto nemamo pravo na malo vremena da odrastemo i odlučimo kako i kuda cemo ici?
O materijalnim bogatstvima crkve, apsurdima i glupostima, orgijama i slicnim sitnicama neki drugi put.