Pravna diskriminacija žena u Iranu: Ustavni status i zakonska regulativa ženskih prava

U ustavima savremenim muslimanskih država, princip polne nediskriminacije je obično generalno postavljen, što ostavlja prostora za tumačenja koja mogu biti ograničavajuća.

21. oktobar 2022, 6:11

Foto.: Ilustracija

Ovi su ustavi pisani davno, pa se, kod donošenja budućih amandmana, moraju konsultovati sporazumi i konvencije kako bi se otklonile nejasnoće. Institucija porodice je naglašena u Ustavu  većine muslimanskih država; međutim, nema toliko naglaska na ljudskim pravima i slobodama, pravu na političko učešće, pravo na ravnopravno zapošljavanje, pravo na zdravlje itd. Iran nije pristupio Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW, 1979). koja je pozvala na eliminaciju diskriminacije protiv žena u političkom i društvenom životu. Prema preporuci br. 23. CEDAW-a (1997), ravnoteža prisustva žena i muškaraca u različite javne, političke i društvene sfere su pokazatelji punog ostvarivanja ovih prava i a znak jednakosti i eliminaciju svih oblika diskriminacije u ovoj oblasti. Nepridruživanje ovoj konvenciji ne bi trebalo biti izgovor za nepostojanje obaveze da se poštuju i implementiraju njene odredbe, barem kroz implementaciju u domaće zakonodavstvo. Više je razloga za to. Princip polne diskriminacije dosegao je međunarodni rang i proklamovan je u ustavima većine savremenim demokratskih država. U Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), te Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966), postoje također primjeri ženskih prava, a Iran se pridružio ovim sporazumima. Takođe i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Konvenciji o pravima djeteta i Konvenciji o napuštanju ropstva. Zato je u amandmanima na Ustav iz 1989., trebalo više pažnje posvetiti pravima žena posebno nekim pitanjima kao što političko učešće (posebno pravo da se kandiduje za predsjednika). Savremene obaveze država članica ugovora  kojima su pristupile, u svjetlu stvaranja i primjene prava, prevazilaze njihove prvobitne obaveze u svjetlu vremena, globalnih dešavanja i drugih međunarodnih pitanja.

Iako iranski ustav od 1979. godine, formalno garantuje jednaka prava žene i muškarca pred zakonom, ali iranski građanski zakon i iranski krivični zakon dalje pretvaraju ženu u građanina drugog reda. Pozitivni ustav Irana je „hibridni“, kombinacija je teokratskih i demokratskih elemenata. Zagarantovana su sva prava koja nisu suprotstavljena vrijednostima islamske religije. U članu 20. proklamuje: „Pripadnici nacije, bili muškarci ili žene, jednako su pravno zaštićeni. Oni uživaju sva ljudska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava koja se poštuju prema islamskim kriterijima.“ Ovaj ustav održava mnogo ideja o liberalnom ustavu, u dijelu ženskih prava, naglasak je na porodici kao cjelini, ne samo na ženu kao autonomnog čovjeka sa različitim ličnim slobodama, tj. posmatra ju uz muža i djecu. Ovaj pristup proizilazi iz principa koji su uključeni u religijski kontekst. Utjecaj vjerskih normi na iranski Ustav je jak. Preambula ustava u dijelu koji govori o ženama u Ustavu, govori o porodici, kao primarnoj jedinici društva i ženi kao njenom središtu. U dijelu preambule koji nosi naziv „Žene u ustavu“,   nakon što se ukazuje da se pri uspostavljanju islamskih društvenih institucija, ljudske snage koje su do sada korištene služeći višestranoj stranoj eksploataciji sada vraćaju vlastiti pravi identitet i ljudska prava, te da je u tom procesu, prirodno da ženama, koje su do ove tačke izdržale veći stepen ugnjetavanja pod despotskim režimom, treba dodijeliti više prava,  navodi se : „Porodica je primarna jedinica društva i bitno središte za rast i veličinu muškarca. Kompatibilnost u pogledu uvjerenja i ideala temeljno je načelo u uspostavljanju a porodica, koja je bitna podloga za tok rasta i razvoja čovječanstva. To je među odgovornostima Islamske Republike da se osiguraju uslovi za postizanje tog cilja.  U skladu sa ovim pogledom na porodičnu zajednicu, žene su emancipovane od stanja biti “objekt” ili “oruđe” u službi širenja konzumerizma i izrabljivanja, dok se vraća ključna i poštovana odgovornost majčinstva i podižu ideološke avangarde. Žene će hodati uz muškarce u aktivnim arenama postojanja. Kao rezultat, žene će biti primatelji kritičnije odgovornosti i uživat će uzvišeniji i cijenjenje procjena u svjetlu Islama.“ Koegzistencija konvencionalnih i islamskih  normi (tzv. antinomičnost ustava), postepeno stvara sukobe u implementacijskoj fazi. Žene i Irana pate u sistemu diskriminacije i nejednakosti. Ovo je manifestovano u ustavu i krivičnom zakonu Islamske Republike (Qanoon-e Qessas) .

Život žene se u ovoj državi pravno smatra upola vrijednijim od života muškarca. U slučajevima delikta, ona ima pravo na 50 % onoga što bi muškarac dobio. Bez obzira na njena dostignuća i inteligenciju, njeno svedočenje na sudu se pravno gleda sa manje kredibiliteta jer ona „vrijedi“ samo pola muškarca. U porodičnim slučajevima, sud smatra muškarce glavama domaćinstva sa zakonskim ovlašćenjima nad svojim ženama. Minimum za ulazak u brak ženama je 13 godina, ali uz sudsku i roditeljsku saglasnost može biti i manje. Dječiji brak je jedan od najvećih problema u savremenom Iranu, jer utiče i na pitanja individiue na zaposlenje, obrazovanje, te zaštitu od nasilja. Od žene se traži da zadovolji sve muškarčeve seksualne potrebe i njeno odbijanje da to učini može rezultirati gubitkom plaćanja za "izdržavanje", uključujući smještaj, hranu i odjeću. Razvod se lako odobrava mužu uz jednostavan zahtjev, ali žene moraju voditi teške pravne bitke prije nego što budu puštene iz braka. Muškarcu se odmah dodjeljuje starateljstvo nad djecom. Braća imaju pravo na dvostruko više nasljedstva od sestara, udovci dvostruko više od ženskih udovica. Human Rights Watch je otkrio da je diskriminacija na radnom mjestu rasprostranjena na svim nivoima. Menadžeri mogu odrediti polne preferencije kandidata u oglasu za posao za tehničke i rukovodeće pozicije. Malo je vjerovatno da će žene dobiti poslove koji zahtijevaju putovanje jer moraju dobiti dozvolu od muškog člana porodice prije putovanja zbog posla ili razonode. Iransko pravo daje 23 restrikcije za udate žene, koje uključuju prijavljivanje za pasoš, putovanje van države, biranje mjesta života, i da vode domaćinstvo. Žene ne mogu dobiti posao niti pokušavati ostvariti profesiju na isti način kao muškarac. Nemaju jednaku platu za jednak rad. Ne postoje zakoni koji regulišu diskriminaciju u zapošljavanju. Baza podataka Svjetske banke „Žene, posao i pravo“ (2019) navodi: „ne postoje zakoni koji kažnjavaju ili sprečavaju otpuštanje trudnica s posla, niti postoje zakoni koji predviđaju pravo na očinsko ili roditeljsko odsustvo ili neoporezive naknade za brigu o djeci. Iranski građanski zakon daje ovlasti mužu da spriječi svoju ženu da preuzme bilo kakav posao za koji se utvrdi da nije u skladu s porodičnim interesom ili dostojanstvom muža ili njegove žene. Žene nemaju zakonsku zaštitu od nasilja u porodici ili seksualnog uznemiravanja od bilo koga, a u ustavu nema klauzule o nediskriminaciji sa polom kao zaštićenom kategorijom“. Otpor obaveznosti nošenja hijaba se javio odmah nakon što je Vrhovni Lider Ayatollah Khomeini rekao da žene trebaju praktikovati islamski kod oblačenja. Vlasti su rekle da je to samo preporuka, ali ipak je 1983. postao hijab obavezan zakonom. Iako žene mogu po zakonu biti bičevane ili zatvorene ako odbiju da ga nose, on se u Iranu često smatra simbolom opresije, žene ga znaju nositi preko kose labavo, da pada samo na njihova ramena. Bilo je nekoliko već protesta, a posljednji se dešavaju trenutno.

Krvavi novac/krvarina (diya, finansijska kompenzacija plaćena familiji nekoga ko je ubijen ili žrtvi koja je povrijeđena) plaćen za ženu i dalje se plaća upola kao za muškarca, uprkos novoj odluci. Očigledno diskriminirajući zakon nije promijenjen. Vijeće čuvara, tijelo zaduženo za provjeru usklađenosti svih zakona u Iranu s islamskim zakonom, odbilo ga je poništiti jer ima svoje korijene u islamskoj teologiji i Kuranu. Umjesto toga, Vrhovni sud Irana u svojoj presudi iz 2019. nije proglasio jednakost u krvarini, već je naložio da razliku u krvarini za žene isplati državni Fond za tjelesne povrede. Zato, ako neko mora platiti krvarinu za namjerno ili nenamjerno tjelesno povređivanje žene, plaćeni iznos će i dalje biti polovina krvarine od one plaćene za muškarca. Međutim, porodica žrtve će dobiti isti iznos krvarine kao i muškarac, ali samo zato što će razlika biti plaćena iz javno finansiranog fonda. U svojoj presudi, sudije Vrhovnog suda su u biti osmislili način da se zaobiđe krajnje diskriminirajući zakon bez izazivanja protivljenja konzervativnog Vijeća čuvara. Ali to ima svoju cijenu: korištenje javnih sredstava koja dolaze od sudskih taksi i saobraćajnih kazni za spašavanje diskriminirajućeg zakona. Nadalje, ovim se ne mijenja osnovna teza o iranskoj državi kao sistemu nejednakosti između muškaraca i žena, nego se dodatno podstiče nastavak diskriminacije žena. Takođe se tako čini žene lakšim metama potencijalnih zločina.

Sa nejednakošću koja je formalizovana u zakonu, drugorazredni tretman žena se takođe održava kroz društvo. Ženama je zabranjen ulazak u određene oblasti studiranja. Isključeni su sa mnogih javnih mjesta, čak im je zabranjeno da pjevaju i igraju. Atletski stadioni bili su zatvoreni za žene sve dok samospaljivanje jedne navijačice 2019. nije izazvalo globalni bijes, što je dovelo do simboličnog gesta odvojenog i nejednakog pristupa nekim sportskim događajima. Međutim, slika ženskog pokreta u civilnom društvu je sasvim drugačija. Osnovane su stotine ženskih organizacija čija je misija polna ravnopravnost i demokratija u Iranu, iako su mnoge njihove aktivistice uhapšene. Aktivistkinje su 2006. pokrenule kampanju „Milion potpisa“, kojom se nastojalo ukazati na diskriminatorne zakone, a 2014. ponovo je pokrenut časopis Zanan (Žene).

Doc. dr. sci. iur. Davor Trlin, Internacionalni Burch Univerzitet Sarajevo