Foto.: Ilustracija
Ovi su ustavi pisani davno, pa se, kod donošenja budućih
amandmana, moraju konsultovati sporazumi i konvencije kako bi se otklonile
nejasnoće. Institucija porodice je naglašena u Ustavu većine muslimanskih država; međutim, nema
toliko naglaska na ljudskim pravima i slobodama, pravu na političko učešće,
pravo na ravnopravno zapošljavanje, pravo na zdravlje itd. Iran nije pristupio
Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW, 1979).
koja je pozvala na eliminaciju diskriminacije protiv žena u političkom i
društvenom životu. Prema preporuci br. 23. CEDAW-a (1997), ravnoteža prisustva
žena i muškaraca u različite javne, političke i društvene sfere su pokazatelji
punog ostvarivanja ovih prava i a znak jednakosti i eliminaciju svih oblika
diskriminacije u ovoj oblasti. Nepridruživanje ovoj konvenciji ne bi trebalo
biti izgovor za nepostojanje obaveze da se poštuju i implementiraju njene
odredbe, barem kroz implementaciju u domaće zakonodavstvo. Više je razloga za
to. Princip polne diskriminacije dosegao je međunarodni rang i proklamovan je u
ustavima većine savremenim demokratskih država. U Međunarodnom paktu o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), te Međunarodnom paktu o
građanskim i političkim pravima (1966), postoje također primjeri ženskih prava,
a Iran se pridružio ovim sporazumima. Takođe i Univerzalnoj deklaraciji o
ljudskim pravima, Konvenciji o pravima djeteta i Konvenciji o napuštanju
ropstva. Zato je u amandmanima na Ustav iz 1989., trebalo više pažnje posvetiti
pravima žena posebno nekim pitanjima kao što političko učešće (posebno pravo da
se kandiduje za predsjednika). Savremene obaveze država članica ugovora kojima su pristupile, u svjetlu stvaranja i
primjene prava, prevazilaze njihove prvobitne obaveze u svjetlu vremena,
globalnih dešavanja i drugih međunarodnih pitanja.
Iako
iranski ustav od 1979. godine, formalno garantuje jednaka prava žene i muškarca
pred zakonom, ali iranski građanski zakon i iranski krivični zakon dalje
pretvaraju ženu u građanina drugog reda. Pozitivni ustav Irana je „hibridni“,
kombinacija je teokratskih i demokratskih elemenata. Zagarantovana su sva prava
koja nisu suprotstavljena vrijednostima islamske religije. U članu 20.
proklamuje: „Pripadnici nacije, bili muškarci ili žene, jednako su pravno zaštićeni.
Oni uživaju sva ljudska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava koja
se poštuju prema islamskim kriterijima.“ Ovaj ustav održava mnogo ideja o
liberalnom ustavu, u dijelu ženskih prava, naglasak je na porodici kao cjelini,
ne samo na ženu kao autonomnog čovjeka sa različitim ličnim slobodama, tj.
posmatra ju uz muža i djecu. Ovaj pristup proizilazi iz principa koji su
uključeni u religijski kontekst. Utjecaj vjerskih normi na iranski Ustav je
jak. Preambula ustava u dijelu koji govori o ženama u Ustavu, govori o porodici,
kao primarnoj jedinici društva i ženi kao njenom središtu. U dijelu preambule
koji nosi naziv „Žene u ustavu“, nakon
što se ukazuje da se pri uspostavljanju islamskih društvenih institucija,
ljudske snage koje su do sada korištene služeći višestranoj stranoj
eksploataciji sada vraćaju vlastiti pravi identitet i ljudska prava, te da je u
tom procesu, prirodno da ženama, koje su do ove tačke izdržale veći stepen ugnjetavanja
pod despotskim režimom, treba dodijeliti više prava, navodi se : „Porodica je primarna jedinica
društva i bitno središte za rast i veličinu muškarca. Kompatibilnost u pogledu
uvjerenja i ideala temeljno je načelo u uspostavljanju a porodica, koja je
bitna podloga za tok rasta i razvoja čovječanstva. To je među odgovornostima
Islamske Republike da se osiguraju uslovi za postizanje tog cilja. U skladu sa ovim pogledom na porodičnu zajednicu,
žene su emancipovane od stanja biti “objekt” ili “oruđe” u službi širenja
konzumerizma i izrabljivanja, dok se vraća ključna i poštovana odgovornost majčinstva
i podižu ideološke avangarde. Žene će hodati uz muškarce u aktivnim arenama
postojanja. Kao rezultat, žene će biti primatelji kritičnije odgovornosti i
uživat će uzvišeniji i cijenjenje procjena u svjetlu Islama.“ Koegzistencija
konvencionalnih i islamskih normi (tzv.
antinomičnost ustava), postepeno stvara sukobe u implementacijskoj fazi. Žene i
Irana pate u sistemu diskriminacije i nejednakosti. Ovo je manifestovano u
ustavu i krivičnom zakonu Islamske Republike (Qanoon-e
Qessas) .
Život
žene se u ovoj državi pravno smatra upola vrijednijim od života muškarca. U
slučajevima delikta, ona ima pravo na 50 % onoga što bi muškarac dobio. Bez
obzira na njena dostignuća i inteligenciju, njeno svedočenje na sudu se pravno
gleda sa manje kredibiliteta jer ona „vrijedi“ samo pola muškarca. U porodičnim
slučajevima, sud smatra muškarce glavama domaćinstva sa zakonskim ovlašćenjima
nad svojim ženama. Minimum za ulazak u brak ženama je 13 godina, ali uz sudsku
i roditeljsku saglasnost može biti i manje. Dječiji brak je jedan od najvećih
problema u savremenom Iranu, jer utiče i na pitanja individiue na zaposlenje,
obrazovanje, te zaštitu od nasilja. Od žene se traži da zadovolji sve
muškarčeve seksualne potrebe i njeno odbijanje da to učini može rezultirati
gubitkom plaćanja za “izdržavanje”, uključujući smještaj, hranu i
odjeću. Razvod se lako odobrava mužu uz jednostavan zahtjev, ali žene moraju
voditi teške pravne bitke prije nego što budu puštene iz braka. Muškarcu se
odmah dodjeljuje starateljstvo nad djecom. Braća imaju pravo na dvostruko više
nasljedstva od sestara, udovci dvostruko više od ženskih udovica. Human Rights
Watch je otkrio da je diskriminacija na radnom mjestu rasprostranjena na svim
nivoima. Menadžeri mogu odrediti polne preferencije kandidata u oglasu za posao
za tehničke i rukovodeće pozicije. Malo je vjerovatno da će žene dobiti poslove
koji zahtijevaju putovanje jer moraju dobiti dozvolu od muškog člana porodice
prije putovanja zbog posla ili razonode. Iransko pravo daje 23 restrikcije za
udate žene, koje uključuju prijavljivanje za pasoš, putovanje van države,
biranje mjesta života, i da vode domaćinstvo. Žene ne mogu dobiti posao niti
pokušavati ostvariti profesiju na isti način kao muškarac. Nemaju jednaku platu
za jednak rad. Ne postoje zakoni koji regulišu diskriminaciju u zapošljavanju.
Baza podataka Svjetske banke „Žene, posao i pravo“ (2019) navodi: „ne postoje
zakoni koji kažnjavaju ili sprečavaju otpuštanje trudnica s posla, niti postoje
zakoni koji predviđaju pravo na očinsko ili roditeljsko odsustvo ili
neoporezive naknade za brigu o djeci. Iranski građanski zakon daje ovlasti mužu
da spriječi svoju ženu da preuzme bilo kakav posao za koji se utvrdi da nije u
skladu s porodičnim interesom ili dostojanstvom muža ili njegove žene. Žene
nemaju zakonsku zaštitu od nasilja u porodici ili seksualnog uznemiravanja od
bilo koga, a u ustavu nema klauzule o nediskriminaciji sa polom kao zaštićenom
kategorijom“. Otpor obaveznosti nošenja hijaba se javio odmah nakon što je
Vrhovni Lider Ayatollah Khomeini rekao da žene trebaju praktikovati islamski
kod oblačenja. Vlasti su rekle da je to samo preporuka, ali ipak je 1983.
postao hijab obavezan zakonom. Iako žene mogu po zakonu biti bičevane ili
zatvorene ako odbiju da ga nose, on se u Iranu često smatra simbolom opresije,
žene ga znaju nositi preko kose labavo, da pada samo na njihova ramena. Bilo je
nekoliko već protesta, a posljednji se dešavaju trenutno.
Krvavi
novac/krvarina (diya, finansijska kompenzacija plaćena familiji nekoga ko je
ubijen ili žrtvi koja je povrijeđena) plaćen za ženu i dalje se plaća upola kao
za muškarca, uprkos novoj odluci. Očigledno diskriminirajući zakon nije
promijenjen. Vijeće čuvara, tijelo zaduženo za provjeru usklađenosti svih
zakona u Iranu s islamskim zakonom, odbilo ga je poništiti jer ima svoje
korijene u islamskoj teologiji i Kuranu. Umjesto toga, Vrhovni sud Irana u
svojoj presudi iz 2019. nije proglasio jednakost u krvarini, već je naložio da
razliku u krvarini za žene isplati državni Fond za tjelesne povrede. Zato, ako
neko mora platiti krvarinu za namjerno ili nenamjerno tjelesno povređivanje
žene, plaćeni iznos će i dalje biti polovina krvarine od one plaćene za
muškarca. Međutim, porodica žrtve će dobiti isti iznos krvarine kao i muškarac,
ali samo zato što će razlika biti plaćena iz javno finansiranog fonda. U svojoj
presudi, sudije Vrhovnog suda su u biti osmislili način da se zaobiđe krajnje
diskriminirajući zakon bez izazivanja protivljenja konzervativnog Vijeća čuvara.
Ali to ima svoju cijenu: korištenje javnih sredstava koja dolaze od sudskih taksi
i saobraćajnih kazni za spašavanje diskriminirajućeg zakona. Nadalje, ovim se
ne mijenja osnovna teza o iranskoj državi kao sistemu nejednakosti između
muškaraca i žena, nego se dodatno podstiče nastavak diskriminacije žena. Takođe
se tako čini žene lakšim metama potencijalnih zločina.
Sa
nejednakošću koja je formalizovana u zakonu, drugorazredni tretman žena se
takođe održava kroz društvo. Ženama je zabranjen ulazak u određene oblasti studiranja.
Isključeni su sa mnogih javnih mjesta, čak im je zabranjeno da pjevaju i
igraju. Atletski stadioni bili su zatvoreni za žene sve dok samospaljivanje
jedne navijačice 2019. nije izazvalo globalni bijes, što je dovelo do
simboličnog gesta odvojenog i nejednakog pristupa nekim sportskim događajima. Međutim,
slika ženskog pokreta u civilnom društvu je sasvim drugačija. Osnovane su
stotine ženskih organizacija čija je misija polna ravnopravnost i demokratija u
Iranu, iako su mnoge njihove aktivistice uhapšene. Aktivistkinje su 2006.
pokrenule kampanju „Milion potpisa“, kojom se nastojalo ukazati na
diskriminatorne zakone, a 2014. ponovo je pokrenut časopis Zanan (Žene).
Doc.
dr. sci. iur. Davor Trlin, Internacionalni Burch Univerzitet Sarajevo