Ni crvene petokrake na zastavama ni ćirilica na transparentima nisu ono što je uistinu iziritiralo vladajuće desničare: ono što ih je osupnulo je odsustvo straha kod tisuća građana koji su javno dignuli glas protiv fašizacije hrvatskog društva. Nespokoj izaziva činjenica da to više nije šačica kulturnjaka, novinara i aktivista
Osuđujući marševe protiv fašizma – na kojima se u četiri hrvatska grada okupilo tisuće ljudi – kao antidržavni prosvjed, premijer Andrej Plenković ustvrdio je da je HDZ “zadnja brana normalnoj Hrvatskoj”.
Što je to “normalna Hrvatska”?
To je Hrvatska u kojoj Plenkovićev stranački sudrug Andro Krstulović Opara, kojega se obično svrstava u “umjereno” krilo vladajuće partije, učesnike protesta naziva “škovacama” i “gamadi jugoslavenskom”. “Normalna Hrvatska” je dakle zemlja kojoj smeće i gamad jugokomunističke provenijencije nanosi zlo, želeći je pretvoriti u jednu abnormalnu tvorevinu, te je, slijedom toga, valja pod hitno očistiti i deratizirati.
Na što takva retorika upućuje, osim što se Opara još jednom očituje kao loše odgojeni glupan?
Ukazuje na to da se u krugu lažno umjerene desnice događa kolektivni povratak u svoju kožu. Očnjaci ponovno nesputano sijevaju, akteri su oslobođeni skrupula i inhibicija, što će reći da se ljušti provizorna ambalaža s onog što se u Hrvatskoj (samo)deklarira kao politički centar i da do punog izražaja dolazi njegov stvarni ekstremistički sadržaj.
Kako se to manifestira?
Svejedno je hoće li probuđene antifašiste za “prosvjed protiv Hrvatske” optužiti HDZ-ov ministar Ivan Anušić ili će to doslovno istim riječima učiniti nadripjesnikinja Tanja Belobrajdić, koju neodgovorni pojedinci ocrnjuju da je u Lori zlostavljala zarobljene srpske civile; svejedno je hoće li HDZ-ov župan Blaženko Boban izjaviti da je napad crnokošuljaša na učesnike srpske folklorne priredbe “puno manje zlo” od antifašističkih marševa ili će Stipo Mlinarić Ćipe oglasiti uzbunu zbog četničke ofenzive; svejedno je hoće li po “radikalnim ljevičarima” kao antihrvatskim mračnjacima opaučiti HDZ-ov gradonačelnik Šime Erlić ili gojazni neonacist Velimir Bujanec… Andro, Andrej i kompanija zborno se, takoreći u stroju, vraćaju u svoju kožu, pod siguran pokrov, a u toj krvavoj smjesi mesa anuliraju se sve političke razlike.
Ipak, loše odgojeni glupan Opara i njegovi istomišljenici kao argumente ističu simbole i parole okupljenih na protestu?
Ni crvene petokrake na zastavama ni ćirilica na transparentima nisu ono što je uistinu iziritiralo vladajuće desničare: ono što ih je osupnulo je odsustvo straha kod tisuća građana koji su javno dignuli glas protiv fašizacije hrvatskoga društva. Nespokoj izaziva činjenica da to više nije šačica kulturnjaka, novinara i aktivista. Odjednom, puno je onih kojima nisu pune gaće i koji pokazuju da su tvorničarima straha spremni pružiti otpor. Donedavne dežurne mete proširile su se do zabrinjavajućih dimenzija – te ih je lakše pogoditi, ali teže odstrijeliti – i sada čuvari “normalne Hrvatske” histerično objedinjuju naoružanje.
A što s petokrakom i ćirilicom?
Nije bilo ničega logičnijeg nego da se crvena petokraka i ćirilica koriste kao simboličko oruđe na protestima. Da se pita ovog potpisnika, petokraka i ćirilica trebali su biti i jedini simbolički inventar na prosvjednim marševima. Petokraka kao znak otpora graditeljima i promotorima “normalne Hrvatske” koji su kroz tri i pol decenije doslovno zbrisali sve tragove partizanske antifašističke borbe i tradicije – od školskih udžbenika do spomenika i naziva ulica – a ćirilica kao znak solidarnosti s pripadnicima srpske nacionalne manjine koji su najčešći objekt napada neoustaških radikala i batinaških trupa. Ne htijući, suprotno svojoj namjeri, težinu onoga prvog dosta je precizno naglasila HDZ-ova županica (i bivša ministrica) Nataša Tramišak, na svojoj Facebook stranici.
Što je dotična izvoljela poručiti?
Uz imbecilnu i gramatički nepodnošljivu konstataciju da su komunisti “bili gori fašisti od fašizma i nacizma”, napisala je i sljedeće: “Antifašizam nije nikada postojao na ovim prostorima u onom smislu kako ga je ostatak Europe imao.” Što je, u osnovi, sasvim točno.
Zašto je točno?
Zato što se u vrijeme rađanja antifašizma – kao konkretne borbe protiv fašizma – “ostatak Europe” najvećim dijelom valjao u kolaborantskom blatu, s lepezom vladara (od Pétaina i Franca do Quislinga i Pavelića) koji su dosljedno opsluživali Hitlerov i Mussolinijev fašistički teror. Antifašizam jugoslavenskih partizana tako doista nije postojao “u onom smislu kako ga je ostatak Europe imao”, pa je zahvaljujući njima Jugoslavija bila jedina zemlja koja se vlastitim snagama oslobodila fašizma. U normalnim okolnostima to bi trebalo služiti za ponos, tim više što su Hrvati činili značajan dio jugoslavenskoga partizanskog pokreta, ali u “normalnoj Hrvatskoj” predstavlja sramotu, a slavi se, naprotiv, ustaška kolaboracija s nacističkim okupatorom. I to uz podložničko umiljavanje “ostatku Europe”, zadnjemu mjestu gdje vrijedi tražiti antifašističke uzore.
A što u tom smislu predstavlja današnja Europa?
Ona nudi onu ljigavu Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2009., u vidu teze o dva totalitarizma, kao oficijelnu inspiraciju krojača “normalne Hrvatske” da izjednače ulogu ustaša i partizana u Drugom svjetskom ratu, pa na taj način legitimiraju ustaštvo, pa po toj špranci ustroje aktualni politički život. Pogleda li se pažljivije, propagandna mašinerija HDZ-a, optužujući ovih dana “radikalnu ljevicu” za eskalaciju fašističkog nasilja, vjerno slijedi strategiju Ernsta Noltea, jednog od prvoboraca historijskog revizionizma, koji je tvrdio da je nacizam bio pomalo pretjerana, ali sasvim razumljiva, reakcija na komunističku prijetnju.
Nisu valjda loše odgojeni glupani poput Opare ili njegova partijskog šefa čitali Noltea?
Naravno da nisu, oni su se napajali poslanicama utemeljitelja njihove stranke, Nolteova intelektualno inferiornog sljedbenika, pogotovo onom da je Endehazija bila “izraz povijesne težnje hrvatskog naroda za svojom državom”. Premda ga bogobojazni liberali – koji štrecaju i od petokrake – vade iz rukava kao antifašistu, nastojeći posramiti današnje hadezeovce, Tuđman to nije bio. Naprotiv, dao je ključan doprinos reafirmaciji ustaštva u Hrvatskoj, naročito svojom famoznom “pomirbom”, kada je, nahranjen idejama Franca i Luburića, namjeravao partizane i sluge okupatora svesti na istu ravan. Stavljanje znaka jednakosti između petokrake i kukastoga križa (ili ušatog U), čak i kada izliku nalazi u europskoj dogmi o “dva totalitarizma” – odnosno baš tada! – tipično je fašistoidna gesta.
Zbog čega?
Socijalistički projekt nije zločin u zamisli, a fašistički jest; njemu nisu potrebne “devijacije” da bi se izrodio u nasilje, jer on nasilje jamči. Kako reče jedan marginalni kroničar: Među pristašama komunizma možemo naći i Rosu Luxemburg i Staljina, dakle i dobro i zlo, ali baš svaki fašist je nitkov. Potonji sada još i bauljaju kroz zonu iracionalnog, tragajući za upotrebljivim strašilima. Jedini smisao “komunizma” i “Jugoslavije” – koji su danas čiste fikcije – jest da posluže kao opravdanje za ustaški revival.
Što je svrha tog revivala?
Utvrđivanje “normalne Hrvatske”, dakako. Hrvatske u kojoj je normalno da crnokošuljaši prekidaju kulturne priredbe, u kojoj je normalno napadati Srbe zato što su Srbi, u kojoj je normalno iživljavanje nad migrantima, u kojoj je normalno uzvikivanje nacističkog pozdrava, u kojoj je normalno otvarati lov na “jugoslavensku gamad” i “škovace”, u kojoj je, naposljetku, normalno podignuti spomenik herojima tzv. Domovinskog rata pred objektom u kojem su ti heroji mučili i ubijali zarobljene civile.
Pa što je tu novo?
Novo je to što su se borci za “normalnu Hrvatsku” odjednom susreli s masovnijim otporom nego što su ga u svojoj oholosti očekivali. Kontinuirano ubrizgavanje straha u socijalno tkivo više ne daje povoljne efekte. Nadajmo se da će probuđeno građanstvo ustrajati i umjeti artikulirati svoje nepristajanje.
Kako ga artikulirati?
Starim antifašističkim pozdravom: Jedite govna!