Dobri Sarajevac, zavaljen ispred televizora, žali nesrećnike pogođene katastrofama poput cunamija, orkana, poplava i vulkanskih erupcija, ali ga to ne pogađa direktno. U njegovoj blizini nema vulkana, Miljacka nije Misisipi, Jadran je daleko, a vjetar i kad je najjači jedva pokida dalekovode. Utoliko je razumljivo da gradske vlasti nemaju planove za, recimo, borbu protiv lave. Ali čime objasniti da ih je iznenadio snijeg u februaru? Godinama gledaju zametenu Evropu, aerodrome u smetovima, kolone automobila i vozove zavejane u nedođijama, zgrade srušene pod težinom bjeline, i onda, kad svakih deset godina pravedan red dođe i na njihov teren, ostanu zabezeknuti.
Čime objasniti da ne postoje planovi za ovakve situacije, da nema jasnih pravila ni uputstava, da niko ne zna šta mu je dužnost i obaveza? Je li za to odgovorna samo tranzicijska vlast posvećena pljački a ne dobru građana ili opšta lobotomija kojom se već dvije decenije nastoji iz mozgova izbrisati socijalizam?
Koliko bi ljudi prije dvadeset godina ostalo cijeli dan pred televizorima i pratilo izvještaje o elementarnoj nepogodi, s neobičnim ushićenjem što su najzad i oni postali statisti u najgledanijoj sapunici, a koliko izašlo pred zgradu, mjesnu zajednicu, školu, preduzeće? Gdje bi tada, prije 20 godina, bile lopate za snijeg: u podrumima ili u trgovinama?
Ovako, ispalo je da većini vremenska nepogoda pogoduje, da je veliki snijeg pretvorio radne dane u praznike, da je cool što je sve u gradu stalo osim TV programa. Nebo piše najbolja opravdanja.
Kao đak koji zbog vrućice ostane kod kuće obradovao se grad prvom jutru pod snijegom. Nije da nije bilo lijepo: sve bijelo, čisto, pusto, kao na Igmanu. Mir i tišina. Ljudi prte prolaze dižući koljena do brade, smiješe se nepoznati jedni drugima, kao zavjerenici u nekoj velikoj dobroćudnoj podvali.
A tramvaja nema, i nema
a moro bi proć;
i snijeg sipi, i vije u magli,
i već je noć.
I nema ga sat, ni dva,
i vele da zavejan leži,
ni taksija nema, ne,
jer zima je, i sniježi…
Putem prema Merkurima, Konzumima, Merkatorima i Amkoima, u prtinama kao u hodnicima lavirinta, mimoilaze se ljudi i psi lutalice, osuđeni na privremeno izdržavanje suživota. Unutra u trgovinama nema hljeba, police s brašnom su prazne. Tako isto je, samo bez snijega, bilo prazno i tiho ujutru, tako su isto stajali tramvaji, tako isto si se okretao oko sebe, sam i nemoćan, i gledao u televiziju kao u Gospu, očekujući čudo koje će se desiti bez tvoje volje i tvog učešća, kad je prije dvadeset godina počinjao rat.
Samo tada nisi imao facebook.
Da jesi, to bi bio jedan sasvim drugačiji rat. Imao bi lice u njemu. I profil. Ne bi sjedio u podrumu i cvokotao od straha, nego bi u svojoj sobi lajkao i komentarisao. Bio bi sam svoj novinar i sam svoj urednik i sam gospodar svoje istine. Virtualni ljudi su po definiciji otporni na gelere, metke i granate. Facebook ne predviđa album mrtvih prijatelja. Mobilisao bi, umjesto da budeš mobilisan. Potpisivao bi peticije, umjesto zakletve. Zajebancijom do pobjede. Živio bi kao da užas u kojem živiš nema veze s tobom. Jedina noćna mora bila bi ti da će se negdje skršiti dalekovod. Pod vatrom, ili snijegom, svejedno.
Za domovinu s twitom, naprijed!
Tekst preuzet sa Programa Deutsche Welle