Izbeglica je objekt. Problem koji treba rešiti, broj, trošak. Tačka, nikad zarez. Pošto se izbeglice ne mogu oterati naporom volje, moraju ostati stvar. Oni su svoja sopstvena kategorija ljudskog.
*
U centru za zadržavanje, semena reči dele se među osamdesetak maloletnika. Dobačeno im je jedno „A“. Budite zahvalni jer je to najplemenitiji, najprvobitniji zvuk, koji odzvanja iz grudi i grla i koji dete najpre i najbrže nauči da izvede.
*
Prvi dan škole. Malo se sporečkao s majkom. Stoje ispred direktorkine kancelarije. Zakasnili su. Odeljenje 1b, kaže direktorka, na drugom spratu, i pokazuje nagore. Široko stepenište. Kad stignu u hodnik na spratu, jedna vrata se zatvaraju s treskom. Majka kuca na ta vrata. Uđite! Učionica je puna dece, njegovih vršnjaka. Majka ne govori dobro taj jezik, kao ni on. On počinje da se stidi.
Ne, ne, ne, učiteljicaodmahuje obema rukama, već imam četiri Turčina u odeljenju. I rukom pokazuje majci i sinu da odu. Na putu dole stepenište ima više stepenika. On zna šta će se dogoditi. Moraće ponovo kod direktorke. Još više se stidi. Direktorka ustaje. Odlučnim korakom penje se uz stepenice i korača kroz hodnik do vrata odeljenja. Otvara ih i kaže nešto kratko. On sedi u poslednjem redu. Pošto vrlo malo razume, kriomice gleda oko sebe. Ko su to četvoro turske dece?
*
Pogrešno izgovara jednu reč i druga deca se krevelje. Reči se kotrljaju s njihovih usana lako kao klikeri. Možda je baš tog dana odlučio da tako dobro nauči taj strani jezik da se više nikad ne bi postideo. Još ne sluti ono što njegovi roditelji znaju od početka: da ovladati abecedom znači braniti se.
*
Kako možete dopustiti da stranac zna bolje od vas? Britanska učiteljica upućuje tu optužbu većem delu razreda, deci različitog porekla. Stranci su oni koji su tek nedavno naučili jezik. Nije razumeo prvo pitanje koje mu je postavljeno u internatskoj školi. Kad su se njegovi drugovi i drugarice u razredu nasmejali, nije se setio da upita: Čemu se smejete?
*
Koreni: metafora, pogrešna. Drveće se ne kreće, njegova vegetativna migracija je rasipanje polena. Svako ko neprestano govori o korenima suviše se poistovećuje s brezom i bukvom. Ako osoba ima druge korene, da li bi to trebalo da znači da samo njeno lišće postaje nemačko?
*
U 18. veku, u Beču je živeo jedan dvoranin afričkog porekla. Vladao je najvažnijim jezicima tog vremena i znanjem svoje prosvećene epohe. Poučavao je sinove plemića, oženio se Bečlijkom i družio se s najpoznatijim kompozitorima u zajedničkoj masonskoj loži. Kad je umro, odrali su ga, preparirali i izložili u jednom kabinetu kurioziteta. Na kraju krajeva, njegovim venama nije tekla bečka krv tempom valcera. Kao što se kaže, moja krv je moj naslednik.
*
Kad je njegov status ozakonjen, diploma priznata, vozačka dozvola preinačena, neizbežno je odbacio staru kožu. Bilo da je naoružan novčanikom punim novih potvrda o identitetu (i nekolicinom šuštavih novčanica) ili da nema dokumenata, zauvek napuštena koža / koža koja je postala siroče i nikad neće biti prevedena / usvojena tetovaža i / rastočena gramatika čula.
*
Dok se trudi da se uklopi, grčeći se od koncentracije koja je za to potrebna, čezne da stigne. Utopija svih koji su izbegli.
*
Neki koji su izbegli, možda će izbaciti nekoliko suglasnika iz svog imena. Pristizanje od njega zahteva da svoje učini lako izgovorljivim. Ili da se pomiri s drukčijim izgovorom. Da se na to navikne da ne bi potpuno izgubio svoje ime. Dok mu jednog dana stari izgovor ne zazvuči neobično. Bezmalo pogrešno.
*
Svako ko pobegne stiže na svoj način: neko sledećeg jutra, neko kad mu uruče dokumente o naturalizaciji. Neki stalno pristižu, neki drugi nikad. Njegova majka stiže one večeri kad prvi put dočeka goste u novoj zemlji. Ne druge izbeglice, one koji razmenjuju priče kao cigarete, već meštane koje je upoznala kao ljude bez predrasuda i očekivanja. Jedva se nakanjuje da ih pozove; nekako uspeva da napabirči novac za najskromniji obed. Daje sve od sebe za tu priliku. Tokom nekoliko srećnik trenutaka zaboravlja greške koje iskrsavaju u njenom veselom ćeretanju. Upućuje svom stizanju blistav osmeh.
*
Pitanje Odakle si? prestaće da bude sumnjivo tek onda kad pitanje Gde ideš? bude jednako često postavljano.
*
Edvard Said: Ja sam odande.
Mahmud Darviš: Ja sam odavde.
Said: U stvari, nisam ni odande ni odavde.
Darviš: Imaš dva imena…
Said: …koja se susreću i razilaze.
Darviš: Imaš dva jezika…
Said: …Zaboravio sam na kom sam sanjao.
Darviš: Argument.
Said: Protivargument.
*
Njegov krojač se zove Elijas i poreklom je iz Aleksandrije. Kad god se sretnu, Elijas mu ispriča istu priču. Jedan kicoš dolazi u prestonicu i naručuje odelo po meri, ali odelo mu ne stoji dobro zato što je šegrt pogrešno zapisao mere. Gospodin te večeri ide u operu, a drugo odelo mu je na hemijskom čišćenju. Snaći ćemo se, uverava krojač mušteriju: ako malo istegne jednu ruku i malo savije jednu nogu, odelo može da prođe. Pokazuje mu kako to da uradi i ovaj ga podražava. Za vreme pauze, kicoš hramlje u foajeu pored dvojice savršeno obučenih ljubitelja opere. O, jadničak, kakva je nesreća biti tako deformisan, kaže jedan. Slažem se, ali bar je očigledno da ima sjajnog krojača, odgovara drugi.
*
Svaki plan bekstva je zavera čije se pojedinosti kriju od onih kod kuće i poveravaju slučajnim saputnicima. U bekstvu se formiraju grupe, grade savezništva, razmenjuju hrana i informacije. Laste putuju zajedno s njima. Tokom bekstva zajednica, kasnije pojedinac.
*
Ponekad ga progoni osećaj da je njegovo detinjstvo zarobljeno u njegovom maternjem jeziku i da ga mora prevesti na strani jezik – bez rečnika. Posmatra sebe pod staklenim zvonom, na ljuljašci. Pada sneg, pahuljice mu se tope na rukama. Na drugom jeziku mu se čini da to nije njegovo detinjstvo već ples nemuštih predaka.
*
U nekim drugim trenucima čini mu se da jezici, nesposobni da koračaju jedan pored drugog na ravnoj nozi, međusobno ratuju. Isturaju laktove, gurkaju se i ćuškaju, obasipaju ga osobenim izrazima kao što sažaljiva osoba može nekog zasuti namirnicama koje spasavaju život. Svaki jezik nastoji da svojim kabastim telom odgura onaj drugi u senku. Kad bi samo uspeo da ih uveri da i jedan i drugi mogu da govore iz njega.
*
Svi koji nauče jezik tako da se više ne premišljaju osećaju odgovornost i pažljivo brinu o njemu. Možda im je jezik došao slučajno, ali su ga oni usvojili. Zato je svako od njih postao stilista, hteo – ne hteo. Kad se probude, zapanji ih njegovo prisustvo. On pod pritiskom nekad utvrđuje njihov maternji jezik; a ponekad beži od njihovog frfljanja. U ovom jeziku, istovremeno tako čvrstom i krhkom, strogost je sinonim za mrštenje.
*
O bežanju se pripoveda iz nepomičnosti. Kao što oni koji su se skrasili nikad neće razumeti nomade, oni koji su se navodno nastanili uvek će pogrešno razumeti one koji beže. Bežanje se može razumeti samo u kretanju. Onima koji su bežali, teško je da se primire, čak i kad ostaju na nekom mestu.
*
Pošto je pobegao, mora da prevodi. Ne samo što prevodi između jezika porekla i jezika dolaska, između dijalekta detinjstva i ovog sadašnjeg – što je relativno lak zadatak – već i krišom prenosi, kao krijumčar, suštinu kretanja u nepokretnost. To se uglavnom događa na mahove. Ne može da umakne od toga, nema pogodnijeg posrednika između ta dva kraja.
*
Kad je u kretanju, nepomičnost mu izgleda kao nešto nametnuto, kao nerazuman zahtev. Stanje neopozive odluke, zazidanosti. Nema ništa protiv zidova pod uslovom da su meki kao vosak.
*
Pisma kući su izmišljotine dostojne Minhauzena. Svečano se zaklinjem da ću (se) služiti lažima, da ću izgovarati samo one bele, najbelje, tako mi ponosa. Majko, divno je u ovoj zemlji. Oče, ovde imamo sve što nam je potrebno. Majko, kad bi samo mogla da vidiš kako smo uredili svoj novi dom. Oče, šta bih dao da možeš da se odvezeš s nama u planine u mom ganc novom „pasatu“. Majko Bogu hvala, ne nedostaje nam ništa osim tebe.
*
Ranije se stanje onih koji su ostali odgonetalo iz njihovog rukopisa. Danas osluškujemo, kao stetoskopom, glas iza reči. Ranije je telefonski razgovor obavezno bio sniman; a moglo se dogoditi i da ga nikad ne bude. Kad bi ga ipak bilo, glasove je opsedalo parazitsko krčanje te nametnute intimnosti. Pisma koja su dobijali uvek su bila otvarana, cenzori su ih na brzinu ponovo lepili žutim lepkom, odvratnim znakom kontrole. Pisma sastavljena u očekivanju da će ih čitati podmukli stranci. Poklončiće za neke posebne prilike prepipali bi, a ponekad i prisvojili predstavnici vlasti. A kad bi stigli, bili su u dronjcima. Jednom su na čokoladi poslatoj za Božić ostali otisci carinikovih zuba.
*
Pobegao je iz svoje rodne zemlje, ali je nije ostavio za sobom. Iako kaže da ga više nije briga. Iako je potpuno ignoriše. Iako se zarekao da u nju više neće kročiti nogom, da neće otići ni u najkraću posetu jer je s tom zemljom raskrstio, rešio je se, odrekao. Čak i kad sakati svoj maternji jezik, time samo odaje šta je nekad bio.
*
Pre nego što je pobegao, znao je zašto je tako nesrećan.
*
Sve dok ima sirovina, proizvodiće se sećanja: gradski trgovi, ljudi, avenija, stadion, miris kotleta, pogled s verande, brujanje crkvenih zvona. Sećati se znači ažurirati u davno prošlom vremenu. Pošto je pobegao i izgubio organsku vezu s prošlošću, gradi za sebe sobu od koje niko drugi nema ključeve. Kao napušteni zamak, koji s vremena na vreme posete njegovi nekadašnji vlasnici. Nikom nije dopušteno da dotakne fotelju ili pisaći sto, čiji su obrisi postali mutni od nagomilane prašine. Molimo vas da samo gledate.
*
Izbeglice sede na donjem krevetu; prozorska okna su izlepljena reklamama za lokalno pivo nazvano OPTIMISTA; spravica između njih odvrnuta je na najjače. Troškovi rominga ne nestaju u građanskom ratu. Govore uglas, ili pojedinačno, a ponekad zajedno ćute. Napukli glasovi onih koje su ostavili za sobom produbljuju njihove strahove. Napolju se dani odmotavaju kao beskrajna špica filma koji nikad nisu gledali.
*
Student apatrid izbačen je iz voza na prevoju Brener. Zgrabili su ga za kragnu i priveli u mračnu rupu policijske stanice na ispitivanje. Nema vizu za Austriju, nije znao da mu je potrebna. (Najčešće i nije: druge zapadne zemlje dopuštaju apatridima koji imaju izbegličku dozvolu da uđu u zemlju, putuju kroz nju i izađu.) Viza se može dobiti samo u konzulatu u Milanu. On nema novca. Njih to ne zanima. Petak je, veče. Ni to nije njihov problem. Ali on čak ne želi ni da uđe u zemlju, već samo da kroz nju prođe vozom. To im nije dovoljno ubedljivo.
Pokušava da se ušunja u drugi voz, ali ga opazi jedna senka s psom. I senka i pas laju na njega. Ovog puta policajci u rupi su grubi. Smeštaju ga u sledeći voz koji ide za Bozen.
On se vraća u Brener, odlazi na parking i ispriča jednom od vozača svoju priču. Ovaj ga pažljivo sasluša i pušta ga u kamion bez reči. Niko ne proverava vozača i njegov ljudski tovar. Zajedno protutnje preko granice.
*
Bekstvo ti ne ostavlja mnogo mogućnosti da prisustvuješ sahranama. Kad mu je umrla baba Gvozdena zavesa ga nije pustila u zemlju. Kad mu je umro deda, otišao je na sahranu, ali nije mogao da se vrati jer je pozvan da odsluži vojni rok. Kad mu je umrla majka, boravišna dozvola mu je uskratila izlazak. Ne zna da li mu je otac još živ.
*
Neki to vide kao utamničenje, drugi kao oslobođenje. Jedan od njih misli: oslobođen sam dolaskom u zatvor. Nekima se život posle bekstva smanji i nestane. Umirem u ovoj stranoj zemlji, a vi ne primećujete…
*
Svako ko je pobegao nosi tefter u koji upisuje dugove zahvalnosti novoj zemlji. Pojedincima. Za onomad pruženu čašu vode. Za ambar u kom mu je bilo dopušteno da prespava. Za pratnju u poseti vlastima. Za lekarsku intervenciju. Za onaj spokojan dan, bez napetosti, smirujući kao balzam. Onima koji nude pomoć i solidarnost kao da su njegove nevolje i njima važne i koji su postali svesni da su zakoni njihove zemlje neshvatljivi.
*
Otac gubi svoj autoritet. Nijedno znanje koje je mogao preneti deci više nije suštinsko. Mora ponovo da stekne držanje, da tumara po mraku, ne kao onaj koji zna, već kao onaj koji je izgubljen. Njegova ćerka je najbolja u odeljenju. Mora da mu prevede pohvale svoje učiteljice. Ocu teško pada gubitak moći. Zato drži propovedi, još više se upinje dok očajanje odjekuje u njegovom dubokom, zvonkom glasu.
*
U skladu s izrekom „milost pre smrti“, baka nam dolazi u posetu. Stoji u kuhinji, proširene vene se ocrtavaju kroz vunene čarape, i spasava sve delove mesa koje majka odseca i odbacuje. Vi bacate najbolje delove, kaže tonom blagog prekora. Kupuje slaninu i uživa u belim prugama. Zaboravljate da se kod kuće jede sve osim svinjskog skičanja.
*
U posebnim prilikama porodični stan se pretvara u voštani muzej običaja. Zavese se navlače na prozore, vrata se zaptivaju. Bogato dekorisani keramički sudovi vade se iz najzabitijih kutaka kuhinjskog ormarića. Recituje se najduža verzija praznične molitve. Sudovi se broje tri puta da bi se izbegla svaka moguća greška. Sva nerešena pitanja tope se u hladnoj vodi. Svi uživaju u olovnim figurama koje se pojavljuju.
*
Gledano unazad, nostalgija mu izgleda kao najviši oblik neznanja. Opsesija, opasna za pamćenje, koju je jedva izbegao. Samozadovoljstvo. U Nostalgiji Tarkovskog, prognani protagonista gaca kroz kanale svoje čežnje, klizave od blata. Slike iz tog filma zadaju mu fizički bol. Opet ga izbegava.
*
Prizor onog koji beži uznemirava onog koji se skrasio. Onaj koji beži vuče ono što poseduje u koferu, rancu, plastičnoj torbi ili kolicima. Svu svoju ovozemaljsku imovinu, kao što kažu. Ipak, to nije sva njegova ovozemaljska imovina. To je farsa, sve je svedeno na jednu jedinu prenosivu jedinicu. Stvari koje okružuju nastanjenog, sve za šta je mukotrpno radio, nestale su, odjednom i zauvek. Putovanje izbeglice ogoljuje viškove viška.
*
Izbeglica ponekad sreće ljude koji ga se plaše. Voleo bi da ih dodirne, da uzme njihovu ruku ili da im svoju stavi na rame i šapne: ali ja sam taj koji se plaši. Pobegao sam od straha od kog se ne može pobeći. Čak ni vaša imovina nije tako ugrožena kao moj život.
*
Izbeglica je žrtva koja će nužno nešto zahtevati; izgladnelo dete čiji će apetit samo rasti. Kad ne bi bio žrtva, manje bi izgledao kao pretnja.
*
Izbegli koji su se snašli posmatraju pridošlice s izvesnom uzdržanošću – ponekad čak i s gađenjem. Zaboravili su da su se pre više godina i oni brisali samo jednim kvadratićem toalet papira. Meni niko nije pomogao, kaže bivši izbeglica. Što da njima bude lakše nego što je bilo nama? Njegovo pamćenje ga obmanjuje (ili tačnije njegov komfor utiskuje laž u njegovo pamćenje). I njemu se jednom pomagali, pola godine dobijao je smeštaj i hranu, nije važno da li je bila ukusna. Preživeo je bekstvo samo zato što je pio mleko ljudske dobronamernosti, samo zahvaljujući saosećanju onih duž puta. Nekog poput onog starca na jugu zemlje, koji je primio izbeglice u svoj auto kad je video ispruženi palac. Pustio ih je unutra i ponudio im bademe s poslužavnika uglavljenog između dva prednja sedišta. Sumrak, brujanje motora. Nikad neće zaboraviti ukus tih slanih badema.
*
Pošto je država, navodno, najviši izraz civilizacije, često se sumnja da su izbeglice – koje samom svojom egzistencijom dovode u pitanje Njeno Visočanstvo Državu – varvari. Potrebna je večnost da bi se razvejala ta sumnja.
*
Ja sam Država, tvoj Bog; i nećeš imati drugih Država osim mene.
*
Gradonačelnik sanja o kosmopolitskoj metropoli, Njujorku Hanzeatskog saveza. Ali bez izbeglica. Žudi za svetkovinom pluralizma, koju ne ometaju oni s pogrešnim papirima. Čajnom ceremonijom. Urednim bratimljenjem. Što se duže razvlači ova debata, to čvršće gradonačelnik, sad već moralni brodolomnik, prianja uz olupinu argumentacije. Stara izreka kaže: Čuvaj se onih što čeznu da im srce bude na nebesima, a dupe u fotelji.
*
Nacionalisti ne poštuju suštinu domovine. Oni grade svoju vezu sa svetom noseći na glavi magareću kapu uniformnosti. Oni pojedincima nude identitet koji im ne pomaže da prežive dan, ali će ih odvesti u rat. Identitet koji ima zgodnu osobinu da se može lako promeniti. Nak-nakjuče Pruska, nakjuče Nemački Rajh, prekjuče SRN/NDR, juče Nemačka, danas Evropa, sutra opet Nemačka. A onda?
*
Predlog za prijateljski sporazum između nacionaliste i kosmopolite: domovina je vaš sopstveni miris.
*
Otvoreni grad, globalna luka, to je ideal onih koji su pobegli. Gde svako može da pristane i sve može da se utovari, jer niko ne zna u kom zavežljaju, sanduku ili kontejneru nešto dragoceno čeka da bude otkriveno. Gde za vreme plime morska voda plavi kopno, a za vreme oseke, slatka voda otiče u more.
Ilija Trojanow, The New York Review of Books, 10.09.2025.
Prevela Slavica Miletić