Mjesto radnje je Zaostro, selo na sjeveru Crne Gore. Glavni junak je ratni zločinac iz Drugog svjetskog rata, četnički komandant Pavle Đurišić poznat po temeljnim etničkim čišćenjima na teritoriji sjevera Crne Gore, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. Đurišić je početkom mjeseca avgusta, godine 2025. za svoje ratno djelo dobio spomenik u Zaostru, nelegalno postavljen u privatno-crkvenoj režiji.
Na dan otvaranja drama je bila, reklo bi se, u tipičnom klero-četničkom tonu. Brade popovske i vojvodske, osveštane pogače, mantije, šajkače i alkohol, pogonsko gorivo za dobar provod na kojem bogobojažljivi mužjaci iz sebe otpuštaju želju da se ponovo kolje, za kralja i otadžbinu, ili samo onako, za svoju dušu i merak.
Spomenik je otkriven, novinari su slikali, pa su Ministarstvo kulture i premijer hitro pokvarili zabavu i naredili da se spomenik ukloni. Bilo je povuci-potegni, novinarima se otimala oprema, sve dok oni koji su spomenik postavili nisu rekli “mi smo ga postavili, mi ćemo ga i ukloniti”, pa odlučili da odlivak ratnog zločinca prebace u obližnju crkvu uz poruku: Ako vam i ovdje smeta, rušite crkvu.
A crkvu se, zna se, rušiti ne može, ma koliko Durrutijev citat o crkvi koja osvjetljava ponekad djelovao privlačno. Jer crkva je, pogotovo Srpska pravoslavna, pogotovo u Crnoj Gori, politička organizacija i politička moć, prostor u kojem ćete zasigurno naći sve iz korpusa radikalno desnog srpskog nacionalizma, od četničkih vojvoda do ratnih zločinaca, samo Hristovu riječ naći nećete jer njega su odatle odavno protjerali da bi mjesta napravili za spomenike idolima, po mogućnosti ubicama nesrpskih civila.
Čini se da je ovo bio mali eksperiment u kojem su oni što su spomenik postavljali znali da će ga morati odmah ukloniti, pa su zbog toga napravili test-spomenik. Istraživanje terena da bi se utvrdilo dokle se može ići, a može se ići daleko, pogotovo kad vam leđa čuva Srpska pravoslavna crkva. Iako su se mnogi obradovali brzoj reakciji države i nalogu da se spomenik ukloni, teško se oduprijeti utisku kako se iz svakog retka zvaničnih reakcija osjeća strah da se prstom pokaže u one koji ovakve fešte organizuju i brane, a to su SPC i ostatak desničarske, radikalne klike koja ide uz nju. Reakcija države jeste stigla, ali i dalje se ne smije reći ono jednostavno: popu pop, a bobu bob. Ako je tako, valja nam priznati da je sa sekularizmom svršeno. A onda i Crkvu osvijetliti političkim svjetlom i protiv njenog uticaja se radikalno boriti.